Posljednji vukovarski rez

E. Hadžović
Dani, www.bhdani.com

U sarajevskom Media centru prikazan je prvi srpsko-hrvatski dokumentarac o Vukovaru autora Drage Hedla i Janka Baljka.

“Junaštvo je zaštiti sebe od neprijatelja, a čojstvo je zaštititi neprijatelja od sebe”, objašnjavao je razliku izmedu čojstva i junaštva crnogorski pisac i vojvoda Marko Miljanov. Na kraju dvoiposatnog obrazlaganja presude zločincima odgovornim za masakr najmanje 192 civila u vukovarskoj bolnici Ovčara, predsjednik Sudskog vijeća Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu Vesko Krstajić ponovio je istu rečenicu. Zločincima je tom prilikom izrečena zatvorska kazna od ukupno 231 godine. “O svemu će povijest donijeti sud, a ovu presudu shvatite kao presudu vašem čojstvu”, rekao je sudija Krstajić.

Ovim riječima završava film Vukovar: Posljednji rez hrvatskog novinara i publiciste Drage Hedla i srbijanskog režisera Janka Baljka, poznatog po već kultnom dokumentarnom ostvarenju Vidimo se u čitulji. Film je uraden u produkciji beogradske televizije B92 i potresni je dokument, ili bolje reci zbirka dokumenata, o posljednjim danima Vukovara. Sa distancom od petnaest godina, bez koje je teško snimiti objektivan uradak, Posljednji rez je najkompletnija priča ispričana o Vukovaru do sada. Film je raden bez novinarskog offa i komentara. O propasti i devastaciji Vukovara govore insideri: prognanici, porodice ubijenih na Ovčari, ali i sami dželati, neposredni akteri i njihovi ideološki i politički mentori.

Posljednji rez je premijerno prikazan prošle sedmice na Zagrebdoxu, festivalu dokumentarnog filma; dan kasnije ga je vidjela i beogradska publika, a u ponedjeljak je prikazan i u Sarajevu, “na neutralnom terenu“, kako je neko dobacio na promociji. Začudo, publika je pozitivno reagirala na film. Začudo – jer Drago Hedl ima svoju teoriju: “Generalno sam zabrinut: bilo je daleko više pozitivnih reakcija i sama činjenica da se film svidio gledaocima i u Beogradu i u Vukovaru me brine. No, još uvijek govorimo o relativno malom uzorku ljudi koji su vidjeli film. Trebalo bi vidjeti reakcije ljudi koji dolaze na koncerte Marka Perkovića Thompsona.”

“Prije nego što je film i prikazan, na jednom web-sajtu se pojavio komentar da to može biti antihrvatski film, čim je to radio Drago Hedl. Mene bije glas da sve što radim – radim protiv Hrvatske, što je, naravno, glupost i zamjena teza. U Hrvatskoj je postojala oficijelna politika po kojoj su Hrvati vodili odbrambeni rat, te prema tome nisu mogli ciniti ratne zločine, što je apsolutno netačno. U Beogradu su ljudi imali primjedbi da film ne naglašava dovoljno srpske žrtve, da sagovornici nisu autentični Vukovarci, da taj film nije potreban, jer vrijeda i otvara rane”, kaže Hedl.

Na samom početku Posljednjeg reza iznesen je podatak: u Jugoslaviji je bilo 800.000 miješanih brakova iz kojih je rodeno 7 miliona djece. On je na neki način i moto filma jer priprema gledaoce za brutalnu sahranu prelijepog grada na Dunavu, bivše “Jugoslavije u malom”. I ekipa koja je napravila film je na neki nacin u mješovitom braku: sastavljena od hrvatskih i srbijanskih istražitelja koji su, svaki sa svoje strane, sakupljali svjedočenja i dokumentarne snimke od kojih su neke po prvi puta i prikazane baš u Posljednjem rezu.

Ni u jednom trenutku gledanja nema sumnje da su istraživači na strani istine, pokazujući da u ratu nema crno-bijelih situacija, no istovremeno bez dvojbe o tome ko je žrtva, a ko zločinac, ko je branitelj, a ko agresor. Književnik Brana Crncević se pokušava predstaviti kao glas razuma, usprkos općepoznatoj činjenici da se zapravo radi o jednom od najangažiranijih agitatora za “srpsku stvar” i baštiniku lika i djela onih koje traže – Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Ruke autora ne drhte: oni hladno podastiru sve fakte vezane za vukovarsku apokalipsu. Krvavi pohod Veselina Šljivančanina, Mileta Mrkšića, Miroslava Radića, Željka Ražnatovića Arkana, Vojislava Šešelja i njihovih lokalnih pomagača Miroljuba Vujovića, Stanka Vujanovića i ostalih osuđenika Vukovarskog procesa, predstavljen je jednako vjerno, baš kao i nimalo beznačajna uloga sekretara Narodne odbrane Vukovara Tomislava Merčepa, hrvatskih policijskih snaga, i na kraju, Tudmana i Miloševića koji su u dugim šetnjama u Karađorđevu, ruku pod ruku, vijećali o životu i smrti.