Završni rez: Put u središte pakla

Zvonko Alač
Index.hr, www.index.hr

Fascinantan dokumentarac koji baca potpuno novo svjetlo na vukovarsku tragediju biti će premijerno prikazan u petak na ZagrebDoxu. Mi smo ga pogledali u četvrtak, nakon čega vam možemo toplo preporučiti da ga pogledate u sklopu festivala dokumentaraca u petak i subotu u kinu Tuškanac.

"Vukovar, završni rez" potpisuju srpski redatelj Janko Baljak i scenarist Drago Hedl, osječki novinar, snimljen je u produkciji beogradskog B92, a uz neemitirane vukovarske ratne snimke sadrži i iskaze sugovornika sa srpske i hrvatske strane o pripremi rata i opsadi grada.

Dosad neobjavljeni materijali Zastava filma, Vojnog arhiva Srbije i TV Novog Sada, neemitirane vukovarske ratne snimke iz arhiva HTV-a te amaterski videozapisi anonimnog vukovarskog branitelja najveće su bogatstvo ovog filma u kojem govori osamdesetak sugovornika sa srpske i hrvatske strane - vojnika, pripadnika paravojnih postrojbi, civila i političara.

Dokumentarni zapis bez komentara i naratora rekonstruira događaje koji su prethodili ratu; od višestranačkih izbora, nacionalnog svrstavanja u dotad idiličnom multietničkom gradu, prvih napetosti, barikada i puškaranja.

Prijelomnu točku označava masakr nad 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu. Nakon toga ratna psihoza ustupa mjesto otvorenom ratu, a montaža sa brzim izmjenama kadrova snimljenima sa obje strane odlično dočarava kaos ratnog vrtloga koji je zahvatio opkoljeni grad.

Tomislav Merčep, čovjek malo previše uživljen u ulogu vukovarskog Napoleona, počeo je zajedno sa svojim ljudima uspostavu paralelne vlasti u gradu, za vrijeme koje brojni srpski civili nestaju, a leševe im pronalaze u Dunavu.

Zanimljivo je da on sam u filmu otkriva da se dan poslije pokolja u Borovu Selu trebao naći sa zloglasnim Vukašinom Šoškočaninom, koji se hvalio kako je "klao ustaše" u Borovu Selu, kako bi dogovorili predaju odgovornih za zločin.

Međutim, Šoškočanin se utopio pod nerazjašnjenim okolnostima, a Merčep to tumači riječima "kako očigledno nekom nije bilo u interesu da oni postignu mir". Kakav je to mir koji bi sklopili Šoškočanin i Merčep, nasreću ili na žalost, Vukovarci nikad nisu doznali, jer je prvi pokopan, a drugi je dobio izgon iz Vukovara, kada više ni vrh zemlje nije mogao tolerirati anarhiju i ubojstva i odvođenja Srba po gradu, za što su odgovornima smatrali njegove ljude.

Nekoliko je scena u filmu, koje kao da su ispale iz replike "Lepih sela..." : Za propagandne potrebe radio televizije Beograd, srpske snage su odlučile napasti hrvatski položaj, bacanjem bombe "na ustaško mitraljesko gnezdo". Zbog nepoznavanja osnova rukovanja oružjem, bomba se odbija i pada neposredno kod tv ekipe i vojnika, koji su u rat za spas srpstva krenuli misleći da je ono što ih očekuje nalik "video igrici", kao što je redatelj Janko Baljak rekao.

Ili kad srpski dobrovoljac priča kako je gladan i žedan provalio u samoposlugu koja se nalazila u ulici za koju su se žestoko borili: "A znaš kakav je Srbin; uzeo ja kutiju keksa, Zdenka sir i dva piva", da bi nakon toga opisao scenu kako tenkovska granata obezglavila hrvatskog vojnika. Kad smo već kod piva, Merčep u uredu okićenom hrvatskim zastavama priča kako je, prije nego što se JNA otvoreno stavila na srpsku stranu, njezin zapovjednik dolazio kod njega u sekretarijat obrane na pivo i "čašicu razgovora".

"Zvali su vojsku kojom sam zapovijedao kako je komunistička, četnička, agresorska, ali najveća je laž da mrzim hrvatski narod." - skrušeno haaškom sucu veli Veselin Šljivančanin nakon što ga vidimo u sudnici, ali mu Baljak krasno "replicira" pokazujući kadar gdje osobno, uz zluradi osmjeh, iz minobacača ispaljuje granatu na Vukovar.

Čovjek groteskne pojave koju podjednako duguje brkovima, koji su u njegovoj vrletnoj domovini simbol "Čojstva i junaštva", utegnutom držanju i patetičnom operetnom tonu glasa, tip je koji bi po svemu navedenom bio idealan lik za spot Leta 3.

Nažalost, bio je terenski zapovjednik okupatorske vojske, odgovoran za sudbinu preživjelih, a snimke izvrsno pokazuju kako je ograničena oficirčina zadojena jugoslavenstvom očigledno uživala u izigravanju zapovjednika ruševina grada čije su ulice bile pune leševa koje su jele životinje.

Upad četničke horde u Vukovar dočaran je također jezivo vjerno. Nakon što su ulazak u grad trasirali nebrojenim leševima, "oslobodioci" su proslavili potocima rakije.

Nakon pobjedonosnog pirevanja, sila četničkih "odeljenja bele tehnike", koje kamera prati u stopu, bacila se na "čišćenje terena": krađu lonaca, malih kuhala, drvenih prozora i okvira vrata, a "junak" sa keksom i Zdenka sirom sad se sa nostalgijom prisjeća kako je od zlata kojeg su našli u Vukovaru "mogao da otvori dve zlatarne u Beogradu".

Najpotresnije scene, podjednako bolne i odvratne su one, kada Srbi koji su preživjeli opsadu i granatiranje, a cijelo vrijeme bitke za grad proveli u skloništima sa Hrvatima, sada izlaze na svjetlo dana kao prokazivači "ustaša" i ubojica, istovremeno se ljubeći sa vojnicima koji su srušili i njihov grad.

"Vukovar" je doista završni rez i uz "Sjećaš li se Sarajeva?", koji je jednako potresan, ali još "dokumentarniji", najbolji filmski dokaz posljednjih balkanskih ratova. Pokazuje da vraga ne treba zamišljati kao rogatu nakazu, niti pakao kao plamenom obasjanu pećinu.

Sekvenca filma, kada se zabrađeni rezervist krvavih očiju cerekajući naviruje preko zida sravnjene ulice govoreći "Ovo je šlag na kraju", dok se, kao samrtni hropac grada čuju samo sporadični hici, dokazuje da je vrag živio u Vukovaru u jesen 91.