| Miješanje po ideološkom ključu
Damir Radić
Hrvatski Nacional, www.nacional.hr
Da fakcija nije imuna od fikcije znamo poodavno. Isti zbiljski
događaji bit će interpretirani na onoliko različitih načina koliko
ih je različitih ljudi vidjelo, jer to je u individualističkoj prirodi
čovjeka. Međutim problem nastaje kad se fakcija i fikcija pomiješaju
po ideološkom ključu i kad se postavi zahtjev za negacijom spomenute
dubinske individualnosti u ime „višeg“ nacionalnog, vjerskog, klasnog
cilja. U kolektivno kriznim stanjima većina slijedi zakon krda i
zauzima unaprijed određenu perspektivu, međutim postoje pojedinci
koji se trude sagledati stvari u svoj njihovoj složenosti. Netom
završeni festival Zagreb dox ponudio je film takvih ganuća. Riječ
je o uratku „Vukovar – poslednji rez“ beogradskog režisera Janka
Baljka i osječkog novinara Drage Hedla, koji je još u vrijeme nastanka
proglašen kontroverznim i čiju je čak i novinarsku projekciju osiguravalo
desetak agenata.
Zapravo, u Baljkovu i Hedlovu filmu nema ničeg kontroverznof ili
bitno nepoznatog pomnijem pratitelju medijskog prezentiranja vukovarske
tragedije, što međutim ne umanjuje njegovu vrijednost. Film kombiniranjem
rijetko viđenih arhivskih materijala i originalnih intervjua, bez
riječi autorskog komentara i s mnogo uključenih individualnih sudbina
tzv. običnih ljudi, kronološki opisuje povijesno-politički kontekst
od inauguracije nacionalističkih vođa preko pokolja hrvatskih redarstvenika
u Borovu Selu i likvidacija vukovarskih Srba do opsade grada, njegova
pada, četničkog divljanja pod pokroviteljstvom JNA i naposljetku
izricanja presude ratnim zločincima na specijalnom sudu u Beogradu.
Dominantna odgovornost za ono što se dogodilo implicitno je stavljena
na srbijansku stranu, dok su pojedinačni zločini nad vukovarskim
Srbima sagledani kontekstualno. Film sadržava zabavne trenutke poput
Merčepova svjedočenja o njegovu odličnom odnosu s JNA i tvrdnje
da do sukoba ne bi ni došlo da on nije smijenjen, ali i jasan dokaz
Šljivančaninove odgovornosti za likvidacije na Ovčari u sceni u
kojoj „pacifira“ predstavnika međunarodnog Crvenog križa kad ga
ovaj pita kamo odlaze autobusi sa zarobljenicima. Ipak, „Vukovar
– poslednji rez“ možda ponajviše priča o ljudskoj niskosti i gluposti
koja lakoćom ruši plemenite ideje i praksu poput skladnog međunacionalnog
suživota, pa je i najstrašnija scena u filmu ona u kojoj skupina
vukovarskih Srba izlazi iz skloništa i na ulicama uništenog grada
dočekuju bradate osvajače kao oslobodioce, a neki od njih prokazuju
navodne ustaške koljače. Strogo filmski gledajući, Baljkov i Hedlov
uradak nije vrhunsko ostvarenje, međutim moralnost kojom pristupa
krajnje delikatnoj temi zaslužuje svako poštovanje.
|
)
)
)
)
)
)
)
)
)
)
)
)
)
)