Kad tragedija ispriča samu sebe

Boris Pavelić,
Novi list, http://www.novilist.hr

Tko ubuduće bude govorio o tragediji Vukovara, neće to moći učiniti bez da pogleda dokumentarni film »Vukovar – posljednji rez« osječkoga novinara Drage Hedla i beogradskog redatelja Janka Baljka. Snimljen je s oko 150.000 eura u sklopu projekta »Nezavisni za istinu«, koji je 2001. pokrenuo voditelj beogradske producentske kuće B-92 Veran Matić, to je zasigurno najambiciozniji i najprofesionalniji film o jednoj od najvećih tragedija ratova u bivšoj Jugoslaviji.

– Projekt »Nezavisni za istinu« pokrenuli smo želeći rasvijetliti što više zločina iz prošlih ratova, jer smo shvatili da »Komisiju za istinu« nitko neće osnovati – objasnio je za naš list Veran Matić. Neki filmovi iz toga projekta imali su opipljive pravosudne posljedice: nakon dokumentarca »Otmica« o ubojstvu 16 sandžačkih muslimana 1993., počinitelji zločina uhićeni su i osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne.


Neobjavljeni snimci

»Vukovar – posljednji rez«, na žalost ili na sreću, snimljen je prekasno da bi zločinci nakon njega bili uhićeni, ali je otkrio mnogo nepoznatih detalja koji će pomoći rasvjetljavanju događaja. Učinjeno je to ekstremno dokumentarističkom metodom, bez ijednoga autorskog komentara. Upravo suprotno, događaji preko svjedoka i arhivskih snimaka »pričaju sami sebe«, a zbivanja su osvijetljena s obje zaraćene strane.

Dosad neobjavljeni snimci naročita su vrijednost filma jer produbljuju dosadašnju, najčešće plošnu i obostrano ideologiziranu sliku događaja. U potresna dva sata filma, najdramatičnije su sekvence snimljene neposredno poslije okupacije, kad razulareni okupatori bez ikakve kontrole razoružavaju branitelje, a civili izlaze iz podruma. Neki od njih – vjerojatno Srbi – grle se s vojnicima JNA, drugi, najvjerojatnije Hrvati, neutješno plaču.

Potom počinje denunciranje: žene i muškarci prokazuju susjede s kojima su do jučer dijelili nesreću u podrumu, optužujući ih za maltretiranje. Gledatelja obuzima zebnja dok gleda kako zarobljeni civil vidno drhti cijelim tijelom dok, shrvan strahom, okupatorskom vojniku potvrđuje da njegov sin »klao i palio kuće«.

Nakon toga, pljačka: bivši sudionici opsade grada sami svjedoče o sustavnome pljačkanju, u kojemu se najprije odnosilo »zlato i keš«, potom bijela tehnika, pa onda sve ostalo. »Tada sam došao do nekog svog plafona, i odlučio da u tome više neću sudjelovati. To za mene nije bila pobjeda, to je bio poraz« – kaže jedan od sudionika tog pohoda.


Razarajući detalji

Ali svjedočanstvo ne završava na samim izvršiteljima: neobično je zanimljiv sitan detalj u kojemu general Nebojša Pavković zavjerenički namiguje Veselinu Šljivančaninu dok pred kamerama, samo koji sat uoči pokolja na Ovčari, zajedno lažu kako će osigurati autobuse da ranjenici mirno izađu iz grada.

Branitelji, s druge strane, prikazani su bez mitološke euforije, na temelju vlastitih izjava, ali i svjedočanstvima protivnika koje je zapanjila snaga obrane grada. Posljednji zapovjednik obrane Branko Borković Mladi Jastreb, pripovijedajući o obrani Trpinjske ceste, otkriva kako je nagrada za jedan uništeni tenk bila – jedna cigareta, a za srušeni avion – cijela kutija. »Nadu sam izgubio nekoliko dana prije samog pada. Bio sam ogorčen, jer mi je pobjeda izmakla za dlaku« – svjedoči Mladi Jastreb.

Autori nisu bježali ni od najvećih kontroverzi priče o Vukovaru: pokolju 12 policajaca u Borovu selu i razdoblju Merčepova vladanja gradom do 13. kolovoza 1991. Pokolj u Borovu selu prikazan je kroz priče hrvatskoga branitelja te civila iz Borova. Tomislav Merčep, pak, svjedoči da je poslije toga zločina dogovorio primirje sa srpskim zapovjednikom Borova sela Vukašinom Šoškočaninom, ali je Šoškočanin dan kasnije poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima. »Netko nije želio mir«, kaže Merčep. Tijekom njegova vladanja gradom, pak, gledatelj filma doznat će da je nestalo – 126 ljudi.

Golem interes za »Vukovar«, pregovori o kino distribuciji u tijeku

Film »Vukovar – završni rez« svoju je svjetsku premijeru doživio preksinoć u Zagrebu. Projekcija tog dvosatnog filma bila je definitivno najposjećenija projekcija ovogodišnjeg Zagrebdoxa. Publika za koju nije bilo dovoljno sjedećih mjesta u dvorani kina »Tuškanac«, pratila je film bez riječi, u apsolutnoj tišini. Tek su pokojim glasnim uzdahom popraćene najšokantnije scene iz filma, primjerice ona u kojoj naočit mladi vojnik, tražeći u moru leševa svoju baku i djeda, čizmom hladno odgurava glave mrtvaca.

Zbog golemog interesa, i jučerašnja je reprizna projekcija filma bila sasvim rasprodana, a iz istog je razloga organizirana još jedna projekcija, koja će se danas održati u »Europi«. Iz press službe Zagrebdoxa saznajemo da je i ona do jučer popodne bila gotovo sasvim rasprodana.

Hoće li »Vukovar« gledati i stanovnici drugih hrvatskih gradova, ili će ta privilegija biti ograničena samo na Zagrepčane, organizatori manifestacije nisu sa sigurnošću znali reći.

– U tijeku su pregovori o kino distribuciji i eventualnom prikazivanju filma na nacionalnoj televiziji, međutim ishod tih pregovora nije još poznat – kaže glasnogovornik ZGdoxa Oliver Sertić.

Hoće li pak najbolji filmovi s festivala, čijim su autorima sinoć dodijeljene nagrade, uskoro biti prikazani i drugdje, primjerice u Rijeci ili Splitu, još je manje izvjesno. Organizacija projekcija zahtijeva dogovore s produkcijskim kućama pojedinih filmova i distribucijskim kućama u Hrvatskoj, što je prilično zahtjevan posao.


Branitelji: Uzroci rata nekorektno prikazani

Marko Babić, zamjenik Blage Zadre na Trpinjskoj cesti, za naš je list kazao da je nezadovoljan prikazom pokolja u Borovu selu, jer film ne spominje da su policajci onamo poslani kako bi oslobodili dvojicu kolega koje su zatočili četnici.

Babić smatra i da su uzroci rata u gradu prikazani tako da izjednačavaju krivicu, što smatra nekorektnim. – Oni su bili naoružani do zuba, mi bez oružja. To se ne vidi – ocijenio je Babić, koji smatra da se napad na Vukovar nije mogao izbjeći nikakvom miroljubivošću, »jer je sve bilo unaprijed isplanirano u Beogradu«.

Željko Komšić, jedan od zapovjednika obrane Mitnice, ima primjedbe na izbor svjedoka, a djelomice se slaže i s Babićevim ocjenama. No, drži Komšić, kako film odmiče, prikaz je sve kvalitetniji, pa je cjelokupni dojam da je riječ o poštenom i profesionalnom filmu.