| Na ZagrebDoxu prikazan film "Vukovar - posljednji
rez"
Jurica Pavičić,
Jutarnji, http://www.jutarnji.hr
Kad svakog studenog Hrvatska nanovo komemorira vukovarske žrtve,
čovjek ponekad ima dojam da ne postoji ništa nepoznato ili novo
što bi se moglo napisati ili reći o najtragičnijem poglavlju hrvatskog
rata za nezavisnost.
Da ipak nije tako, međutim, pokazuje dokumentarni film “Vukovar
- posljednji rez” koji su u produkciji beogradske kuće B 92 zajedno
napravili srpski redatelj Janko Baljak i hrvatski novinar, Osječanin
Drago Hedl. “Vukovar - posljednji rez” nije samo dosad najiscrpniji
i najtemeljitiji prikaz povijesti vukovarske tragedije. To je i
film koji će povjesničarima i analitičarima zbivanja 1991. donijeti
cijeli niz novih svjedočenja i spoznaja.
Hedl i Baljak dokumentarnu su fresku o bici na Dunavu sagradili
nakon 15 mjeseci ustrajnog intervjuiranja sudionika, ali i prekapanja
po arhivskim snimcima od kojih se većina može vidjeti prvi put.
Rezultat je film koji će i srpskoj i hrvatskoj publici razotkriti
aspekte vukovarske strahote koji su bili manje poznati.
Nama u Hrvatskoj postoje barem tri segmenta filma koji su nam zanimljivi,
jer nikad nisu bili ispričani. Prvi od njih je priča o međunacionalnim
tenzijama nakon krvoprolića u Borovu Selu, kad vukovarski Srbi počinju
nestajati, a Merčep sa svojom grupom postupno postaje gospodar grada.
Drugi aspekt jesu svjedočenja ljudi koji su s protivničke strane
sudjelovali u bici. Baljak je pronašao trojicu svjedoka - u rasponu
od na silu mobiliziranog rockera do dragovoljca - koji su ispričali
kako je s one druge strane izgledala opsada grada.
Treći i možda najstravičniji aspekt koji je u Baljkovu filmu nov
jesu prizori snimljeni neposredno nakon pada grada koji prikazuju
reakciju srpskih civila. Osobito su šokantni arhivski snimci koji
prikazuju lokalne Srbe kako prokazuju vojnicima “ekstremne” sugrađane,
i slave s njima.
Baljkov i Hedlov film nema ni retka komentara, nema naratora. Sastoji
se ponajprije od svjedočenja očevidaca, desetaka njih, od kojih
svaki slaže jednu česticu stravičnog puzzlea. Hedl i Baljak s obje
su strane birali sugovornike i riječi u kojima prevladava refleksija,
žal, ali nikad mržnja ili osveta. Ta karakteristika toliko je dominantna
da ne može biti slučajna.
Baljkova i Hedlova namjera očito je bila da naprave film koji može
poslužiti kao temelj minimalnog konsenzusa koji bi trebalo sagraditi
s obje strane Dunava. Prema našem mišljenju, to su uspjeli, i to
je doista najviše što se od jednog filma može očekivati.
|
)
)
)
)
)
)
)
)
)
)
)
)
)
)