Ekonomija
Nereformisano pravosuđe - ključ koji privredni rast
drži zaključanim
Danica Popović
Kroz razne izjave i zakone, mi vidimo da konsenzus povodom reformskog
paketa još uvek nije donet. Onda dolazimo do pitanja ko nama uopšte
vodi tranziciju ako nema konsenzusa? Nama tranziciju vodi MMF.
Mislim da je došao trenutak da se setimo kako je izgledala Srbija
2000. godine. Bez obzira što spadam među najoštrije kritičara ove
Vlade, a i prethodne, ja mislim da je ovo trenutak da jednom stanemo
i da im kažemo: Bravo. Da se setimo kako je izgledala Srbija 2000.
godine - da je to bila jedna ekskomunicirana zemlja, koja nije bila
ni članica UN-a niti međunarodnih finansijskih institucija, da smo
benzin kupovali u kanisterima... Neko je morao da uradi sav taj
posao. Sve što je razgrađivano 12 godina neko je morao da ponovo
gradi.
Druga stvar koju treba istaći, o čemu ne vodimo dovoljno računa,
je koliko smo siromašni krenuli u tranziciju. Za razliku od drugih
zemalja koje su krenule kao teška sirotinja, pa se za deset godina
obogatili i ušli u EU, mi smo prvo jako osiromašili, a onda tek
nešto malo podigli svoj standard za ove četiri godine. Naša kontroverza
je u tome što smo mi realno duplirali zarade za četiri godine, što
je neviđeni uspeh za tranziciju, ali je to ništa prema onom ogromnom
padu pre toga. Svi oni silni televizori čija se kupovina upetostručavala
svake godine tranzicije, 12 puta su svake godine rasli kupljeni
električni aparati za domaćinstvo, sve je to pokazatelj ogromnog
rasta potrošnje. Sa druge strane, sve je to ništa, jer znamo da
je to samo zamena onih dotrajalih aparata koje nismo imali para
da zamenimo ’95-’96. kad im je već došlo vreme za zamenu. Kada gospoda
osiromaše, njima je potrebno mnogo da postanu ponovo gospoda, i
mi se nekako tu nalazimo.
Oni koji su vodili zemlju u ove četiri godine, kako god da su se
zvali, osim tranzicije, imali su još tri ogromna problema. Jedan
se zove Kosovo, drugi se zove Hag, treći se zove Crna Gora, a sve
to pada na jednu istu Vladu, na jednog istog premijera, koji više
nema isti prioritet kao što je imao Vaslav Klaus, ili prvi tranzicioni
premijeri, koji su već ušli u istoriju kao uspešni. Ovde je i sa
te strane slika bila zamućena, tako da je to, na neki način, opravdanje
za to što nije urađeno više nego što jeste.
Najveći propust napravljen je u oblasti pravosuđa. Pravosuđe nije
reformisano, i oni zakoni koji se donesu, ne sprovode se. Sa stanovišta
makroekonomije, ja imam najveći problem sa Zakonom o stečaju, jer
ne postoji čvrsto budžetsko ograničenje, i sem mene, taj problem
imaju svi oni koji hoće da otvore firmu, a takođe i oni koji bi
da ulažu u Srbiju, to je ogroman problem. To je zakon koji u svim
zemljama u tranziciji, dakle onima koji su zaista rešili da je sprovedu,
bio uveden posle godinu do godinu i po dana za sva preduzeća osim
javnih, a posle nekoliko godina je počeo da važi i za javna preduzeća.
Znači da su sve te zemlje počele da se ponašaju tako da niko nikom
ne sme ništa da duguje nezakonito - ako duguje, uzima se kredit,
ne postoje nečisti računi. To u Srbiji ne važi ni dan danas. To
što ne važi dan danas nije toliki problem koliki je problem što
je donet Zakon o stečaju a što niko nema namere da ga sprovodi.
To u velikoj meri derogira one lepe reči sa početka.
Nedostaju i strane direktne investicije, a nedostaju zato što je
ambijent takav da ih ne privlači. I to sad nema veze više s našom
slikom, taj deo je u redu, niko nas ne gleda kao što nas je gledao
pre pet godina. Međutim, mi smo jedina zemlja koja ima evidenciju
radnika koji nisu primili platu. Dakle, vi u statistici možete da
nađete tabelu, koja se zove „Radnici koji nisu primili zarade“.
I ispostavlja se da jedna šestina radnika u Srbiji, dakle 15 posto
ljudi uopšte ne prima platu u državnom sektoru. I vi sad to kad
kažete, onda ođednom svi klimaju glavom i kažu – Pa, da, to se zna,
to je opšta pojava da se plate ne primaju. A tako nešto je nemoguće.
Zašto bi neko sedeo negde gde ne prima platu? Pokazatelj trulosti
tog ambijenta je neverovatan kroz taj broj od 15 posto, koji se
ponavlja i za Srbiju, i za užu Srbiju, i za Vojvodinu, a za Beograd
je sedam posto. Taj pokazatelj govori da u oblasti radnog zakonodavstva
imamo velike probleme.
Pa onda, uzmimo izjavu direktora Henkela, koji se žalio na to da
je uvoz deterdženata u Srbiju nedopušteno veliki. To govori da ovde
neke ozbiljne stvari nisu raščišćene. Ako je najbolji, najjači proizvođač
deterdženata došao u Srbiju, pa zar zaista Srbija treba i njega
da štiti? Ali, naravno da će on hteti zaštitu. Svako želi da se
ugradi, da zaradi još više, ako mu to sistem dozvoljava. U ovom
sistemu sa politikom ’kupujmo domaće’ mi dolazimo do toga da će
nama strani investitori tražiti da se zatvore granice za uvoz, jer
to njima uopšte ne odgovara, i da prodaju samo domaću robu. Sad
dolazimo do ključnog drugog problema. Prvi je veliko siromaštvo
s kojim smo ušli u tranziciju, a drugi problem je što nije definisan
reformski paket. Još uvek nije jasno kako treba da izgleda reformski
paket. Hoćemo li mi da se štitimo, da pravimo protekcionističku
privredu, i onda će Henkel naravno da dobije da se ugradi, pa ćemo
da kupujemo samo njihove deterdžente, ili će ovo biti slobodna privreda?
Kroz razne delove, kroz razne izjave i konačno, kroz zakone, mi
vidimo da konsenzus povodom reformskog paketa još uvek nije donet.
Onda dolazimo do pitanja ko nama uopšte vodi tranziciju ako nema
konsenzusa? Nama tranziciju vodi MMF. Oni proveravaju naše rezultate,
oni nama ne dozvoljavaju da imamo javnu potrošnju koliko definišemo
kroz Parlament, nego je, posle toga, pod pritiskom smanjujemo.
Osnovna pokretačka sila ove tranzicije je ovog trenutka izmeštena.
I zbog toga, kada se javljaju njihovi rezultati, kada MMF kaže da
nisu dobri, a Svetska banka kaže da su odlični, u Srbiji vlada jedno
potpuno nerazumevanje, jer jednostavno domaći akteri ne šalju poruku
kako tranzicija zaista izgleda, kako treba da izgleda i kako je
oni vide. Od tog odličnog početka, na koji smo navikli, koji smatramo
da nam pripada, nastavak nije tako srećan. Od svih makroekonomskih
rezultata, nama je, naravno, platno-bilansni deficit ogroman problem.
Nama sa stanovišta daljeg rasta preti scenario velike nezaposlenosti
i inflacije ukoliko se nastavi sa velikom javnom potrošnjom. I nama
praktično budućnost može da se definiše na sledeći način: od 2007.
godine čeka nas velika otplata dugova, to je taj veliki pritisak
koji osećamo mi koji pravimo proračune, a za sada i retko ko drugi.
Da bi te pare bile vraćene to mora neko da otplati, a onda mora
neko da zaradi, a da bi neko zaradio mora da bude privrednog rasta.
Jedini koji to može da izvede, jedini igrač na koga bih ja igrala
u takvoj situaciji su strane direktne investicije. To su oni koji
obezbeđuju i rast i izvoz, a kod njih kad se otvori jedno radno
mesto to indirektno otvara još pet radnih mesta u podugovaračkom
sektoru. Dakle, to je dobitna strategija, nije je niko ovde izmislio
za ovim stolom, to su izmislili oni koji su već u EU, samo treba
pogledati kako izgleda. I to je jedini način da se ostvari godišnji
privredni rast od preko pet posto i rast izvoza, koji predviđa Svetska
banka a koji je Vlada utvrdila. Dakle, ono što je jedina strategija
odavde za budućnost jesu strane direktne investicije, koje rešavaju
taj najgori problem ogromne nezaposlenosti i koje obezbeđuju privredni
rast. A sa druge strane, da bi se to ostvarilo, nas koči pravosuđe.
To je ključ koji drži ta vrata zaključanim, koji ne dozvoljava da
se ovakva strategija za sada ostvari.
Autorka je profesorka Ekonomskog fakulteta i saradnica Centra za
liberalno-demokratske studije
|