Mostar Sevdah Reunion: Sevdah blizak i strancima

Pred beogradski koncert, koji će biti održan 3. marta u Dvorani Kolarčeve Zadužbine, osnivač, aranžer i produent grupe Mostar Sevdah Reunion, Dragi Šestić govori o sve većoj popularnosti sevdaha i van prostora bivše Jugoslavije.Sastav Mostar Sevdah Reunion svoj put započeo je 1999. godine, u vreme velikog world music buma. Do danas su objavili 8 albuma, a neki od njih su snimljeni sa legendarnim Šabanom Bajramovićem i Ljiljanom Buttler, danas, nažalost, pokojnim romskim pevačima. Sa njima je svoj prvi album snimila i sve popularnija Amira Medunjanin. Svojim koncertima su otvorili put za nove bosanske bendove koji izvode sevdalinke na svoj način, poput Damir Imamović trija, Divanhane i Halke. Danas je sevdah poznat i sve popularniji na međunarodnoj sceni, dolaskom velikog broja novih bendova i pevača iz BiH. Kako je bilo devedesetih, kada ste se vi probijali na scenu i otvarali put za ovaj žanr? Mi smo bili prvi. Ta činjenica se može gledati dvojako. S jedne strane, donijeli smo nešto novo, neotkriveno na međunarodnu World Music scenu. Čak je u jednoj recenziji napisano nešto vezano za sevdah kao &quot;dugo skriveni dijamant iz srca Evrope&quot;. Od strane kritičara naišli smo od prvog momenta na izuzetno pozitivne rekacije. I u samom definiranju sevdaha pokušavali su ga stalno porediti sa fadom, flamencom ili bluesom &ndash; normalno, dodajući uvijek ono &quot;bakanski&quot;. Tako da se i dan danas vuče, ukoliko neko od stranih novinara piše o sevdahu, objašnjenje kao &quot;balkanski blues&quot; i sl... S druge strane bilo je jako teško probijati se sa muzičkim žanrom koji je totalno nepoznat na sceni. Dobijanje bilo kojeg koncerta je bio pravi uspjeh, međutim sa svakim koncertom smo sticali sve više poklonika i uspjevali polako da promoviramo sevdah u svijetu. Uz to, sama činjenica da dolazimo sa Balkana je uvijek vukla asocijaciju da sviramo limenu muziku, brass, koja je tih godina bila izuzetno popularna. Tako da je bilo dosta peripetija oko ubjeđivanja organizatora festivala da je naša muzika dosta drugačija od ustaljenog poimanja balkanske muzike, ali jednako snažna. Kad je tradicionalna pesma u pitanju uvek će se naći neko da kaže da novo nije istovjetno originalu, da ga iskrivljuje i da nije vjerno tradiciji. Ali publika na kraju uvijek prihvati promjene ako su one dobro utemeljene i u skladu sa vremenom. Uostalom i usmeno prenošenje tradicije nosi u sebi klicu promjene. A još veće promjene donosi moderno doba i nove tehnologije.&quot;Neosevdah&quot; &ndash; termin danas sve prisutniji kad je reč o modernim interpretacijama sevdalinke. Gde vi sebe vidite u prostoru između sevdaha šezdesetih i modernog neosevdaha? Kod vas su osetni i uplivi jazza i drugih pravaca, ali ipak se ne odvajate drastično od tradicije. Kako u tome nalazite meru? Pa, i sevdah iz pedesetih i šezdesetih je bio neosevdah u odnosu na onaj iskonski koji se izvodio a capella, a kasnije uz saz. Pojavljivanjem velikih narodnih orkestara u republičkim centrima bivše Jugoslavije, naročito u Sarajevu, dovelo je do ekspanzije sevdalinke, kako u umjetničkom smislu tako i u popularnom. Rađeni su vrlo bogati aranžmani i zasigurno je tada to bilo vrlo revolucionarno, ali se nekako drugačije gledalo na sve to nego danas. Možda što su ti aranžmani bili &quot;pitkiji&quot; za domaće uho, to vrijeme i tadašnje standarde. Lično za mene, ljepotom izvedbe i kompleksnošću aranžmana, tu je dominirao Himzo Polovina.Ukoliko se slušaju naše obrade sevdaha, sasvim je jasno da smo mi odrasli na drugim muzičkim standardima &ndash; rock'n'roll, blues, jazz&hellip; Dakle, upliv tih elemenata je bio, zbog samih nas, sasvim prirodan. Normalno, struktura sevdalnike &ndash; pjevanje i harmonija &ndash; nije se smijela dirati. Mi smo i zbog toga uspjeli približiti sevdah inozemnoj publici, jer su mogli da nađu neke dodirne tačke sa njihovim muzičkim znanjima. Sve je na kraju stvar mjere, jer se često može i pretjerati u tome. Radi se o vrlo delikatnom &quot;crossoveru&quot; koji ne smije da nas udalji od esencije sevdaha. Mi smo samo pokušali napraviti akcenat na atmosferu pjesme ili emociju koju treba onda da nam donese. Na koje pesme sa vašeg repertoara po pravilu publika reaguje oduševljeno? Sve zavisi od lokacije gdje sviramo. Nije isto svirati u teatru, gdje ljudi sjede i pažljivo slušaju svaki ton ili na otvorenoj sceni nekog ljetnjeg festivala. U teatrima obično dolaze do izražaja one &quot;teške&quot; sevdalinke, sevdalinke koje izazivaju taj famozni sevdah u nama ili kako ga već zovemo &quot;karasevdah&quot;. Nažalost, na otvorenoj sceni u toku ljeta, gdje imamo par hiljada ljudi u publici i gdje su svi radosni i razigrani i gdje svi stoje, te pjesme ne možemo često svirati. Tu ide malo brži i energičniji repertoar sevdalinki. Ali ako moram da podvučem pod zajednički nazivnik &ndash; najveće oduševljenje izaziva, naravno, &quot;Čudna jada od Mostara grada&quot;.Koliko je novi pevač Nermin Alukić Čerkez svojim dolaskom promenio živi nastup benda? Koliko je koncept benda promenjen? U sevdahu je uvek bio ključan vokal. Koliko je bend ostao svoj nakon promene pevača? Koncept benda se nikad nije promijenio. To je jedna konstanta. Mi se znamo odavno sa Nerminom, još dok on i nije bio član MSR. Znali smo za njegov izuzetan talenat &ndash; kako pjevački, tako i muzički. Osim, po meni, najboljeg izvođena sevdaha, Nermin je i izuzetan gitarista, sa svojim &quot;sazlijskim&quot; načinom sviranja gitare koji je samo njemu svojsten. Ono sto je ključno kod Mostar Sevdah Reuniona je bila kohezija između pjevanja i muziciranja. Sve je bilo u balansu jedno s drugim. &quot;Stari&quot; bend je imao do 2007. izuzetnog pjevača, sada, nažalost pokojnog Ilijaza Delića, uz njegov temperament i harmoniku u sastavu &ndash; to je tad jako dobro funckioniralo. Godine 2007. bend je osvježen &ndash; došao je Nermin i umjesto harmonike imamo klavir sa Gabrijelom Prusinom, koji daju neku novu dimenziju u bendu. U principu, mi smo sa ovom postavom otvorili i jazz scenu i proširili našu sferu gledanja i eksperimentiranja sa sevdahom.