FEST - dan sedmi
Autor: Maja Uzelac
Više nego interesantno biće danas u Sava centru.
Kome fali vreća za spavanje, dobar izbor je, kažu,
u Merkatoru...A sve počinje Ratom Alekseja Balabanova.
Ovaj reditelj je, naime, jedna od većih svetskih
misterija. Svaki put kad nešto treba da napišem
o njemu, iskrena da budem, iznova i iznova se preispitujem:
da nisam možda samo surovo neobaveštena? Da ne postoje
IPAK dva čoveka istog imena koji poslednjih godina
režiraju filmove? Da nije jedan od njih, kako bi
bilo logično, normalno, i u svakom univerzumu osim
ovog, tačno, potpisao radikalno stilizovanu, retro-artificijelnu,
statičnu, predizajniranu i nemoguće preciznu ludoriju
O monstrumima i ljudima, dok je drugi jurio sirovi,
ogoljeni dokumentaristički dodir nasilja, autentičnu
akciju i >dušu slovensku< kroz sagu o ruskom
podzemlju (Brat 1 i 2)? Nema međutim nikakvih pokazatelja
u tom smeru. Već upravo u suprotnom: taj sofisticirani
nostalgik za erom nemog filma, taj savršeni arhitekta
bizarnog, izašao je, prosto, na ulicu, ili je dobio
televizor, tek - video je tamo nešto što ga je okrenulo.
Tako smo posle onakvog debija dobili dva Brata,
a zatim i Rat (Vojna), opušteno duhovitu priču o,
spolja, nimalo duhovitom događaju: čečenski teroristi
zarobljavaju engleski glumački par, i za njih traže
otkup od britanske vlade. Peripetije koje zatim
nastaju, iz vizure mladog ruskog vojnika koji se
zatekao u centru priče, imaju izuzetno zanimljive
ideološke konsekvence. Uverljivost prizora, usputne
šale i zapanjujuće surovosti, pa zanosno staromodno
>pumpanje< tempa muzikom tokom tri četvrtine
ukupnog trajanja filma, neizbežno vode utisku rekonstrukcije
realnosti, i zaključku da je >sve baš onako kako
izgleda<. A zatim nam, tik pred odjavnu špicu,
naizgled opuštenim, nepretencioznim monologom iz
off-a, glavni akter priče saopštava rezime: praktični
rezultati otkrivaju koliko je sve, negde ispod površine,
bilo upravo suprotno od prikazanog. Sarkazam situacije
je toliko spontan da uopšte ne zvuči kao >poruka<.
Lukas Mudison će novim filmom (Ljilja zauvek) svakako
zadovoljiti fanove Lukasa Mudisona (Fucking Amal,
Zajedno), i sa jednakom verovatnoćom užasnuti sve
ostale, dok Almodovar još jednom balansira na žici,
ispitujući svoje potencijale, fobije i filije. Od
svog prvog pravog priznanja ljubavi ka autentičnoj
sentimentalnosti nezagađenoj postmodernom ironijom
(Cvet moje tajne), on je u stalnoj opasnosti da
napravi genijalan film, i u stalnoj opasnosti da
dotakne dno. Ovom prvom približio se Živim mesom,
dok je drugo liznuo festivalskim hitom za ljubitelje
Kasandre/Ljovisne Sve o mojoj majci. Pričaj sa njom
je, srećom, s prave strane linije. Koristeći svoje
tradicionalne adute: neverovatne fizionomije koje
zrače harizmom i očajanjem, perverzni zaplet, tajne
seksualnosti,...uz misteriju Hičkokovog Prozora
u dvorište s elementima Psiha, Almodovar iznalazi
nove i nove lepote koje jedan život čine punim i
vrednim, makar se, prema kriterijumima >običnog<
sveta, završio tragično.
O Satima Stivena Daldrija sutra. Ako zajedno izdržimo
budni predponoćnu projekciju.