Foto: J.V.
Foto: J.V.

"Božja" priroda koja se retko viđa: Lepotu Rumunije skupo sam platila

Podeli

Subotnje jutro počelo je malo ranije nego što sam očekivala. Četiri sata ujutru, cigara koja gori na pola i skoro, pa, hladna kafa doveli su me do egzistencijalne krize – da li mi treba ova "muka" pred svitanje?

Iako me trenutno raspoloženje vuklo ka vraćanju praznom snu, želja da vidim savršeno plavetnilo u običnoj reci me naterala da navučem patike i krenem.

Na svu sreću, tako je i bilo – pasoš, ranac, kikice na glavi, pa pravac put Sava centra gde se svet okupljao za malu ekspediciju po klisurama Rumunije.

Grupica od nas sedmoro krenula je, naime, u pešačku turu kroz kanjon reke Nere.

Začudo, nisam kasnila – lični uspeh, rekla bih. Svet se već odavno skupio, a među njima bilo je dosta entuzijastičnih ranoranilaca, iskusnih šetača, zaljubljenih golupčića, žena sa veštačkim trepavicama i cementnom šminkom, ali i grupa 26-godišnjaka željna avanture.

Kako to obično biva u društvu koje poznaješ izvestan broj godina, crnohumorne priče o potencijalnoj nesreći same su krenule. Retrospektivna sećanja na sopstvene živote počela su da izviru niotkuda...

“Razgovor za dobro jutro“ prekinuo je zvuk pištaljke turističkog vodiča. Šest ujutru je, počinje ukrcavanje. Dalja polemika oko nesrećnih događaja na putovanju se naprasno završila, a grupica od sedmoro je pohrlila u zadnje redove busa.

Čim su se ostali putnici smestili i turistički vodiči prebrojali svoje željene goste, avantura je već otpočela. Mi smo utonuli u dubok san, jer naše pojedinačne svesti nisu predodređene za ranoranilačke aktivnosti.

Kreće "ekspedicija"

Foto: J.V.
Foto: J.V.

Do granice sa Rumunijom nam je trebalo svega par sati, a turistički bus je išao preko Pančeva, Kovina, Bele Crkve graničnog prelaza Kaluđerovo – Najdaš...

Vreme: 9.40 – stigli smo u rumunsko selo Saska Romana. Odatle su počele pripreme za pešačku turu kroz kanjon reke Nere i njenih vodopada. Pošto je interesovanje za ovu turu bilo veliko, čekali smo još dva busa sa putnicima da stignu do dogovorene lokacije.

Vreme: 10.00 - Odslušali smo plan i program, upozorenja vodiča (mada ih moja još uvek pospana svest nije registrovala), stavili rančeve na leđa, zategnuli pertle na patikama, pričvrstili kikice na glavama, proverili da li kolektivno imamo dovoljno vode da preživimo ovaj dan i da li imamo dovoljno slatkiša za „ne daj bože“ momente....

Kad smo utvrdili gore navedene stavke, hodočasni put kroz kanjon Nere je počeo!

Pešačka tura, kao što sam već spomenula, počela je iz malog rumunskog sela Saska Romana. Odatle smo preko oronulog visećeg mosta, jedno po jedno, prelazili donji tok Nere. Početak pešačke ture bio je poprilično zadovoljavajuć - blatnjavi ravan teren za koji ti ne treba preterana kondiciona spremnost i duhoviti razgovori da "ubiješ vreme". Ali, sreća kao sreća – ne traje dugo.

Blagostanju je došao kraj svega sat i po vremena kasnije. Suočili smo se sa kamenim i oštrim uzbrdicama i tunelom visokim tek 1,5 metara kroz koji smo prolazili. Morao si pametno da odabereš kamen za koji ćeš se uhvatiti i korak koji ćeš napraviti – priznajem, bilo je uzbudljivo, avantura kakvu sam tražila.

Tu je "savršeno plavetnilo"...

Foto: J.V.
Foto: J.V.

Nakon kamenitog terena, usledila je lagana šetnja kroz visoko drveće i prirodu koja opet, nakon hladne zime, dočekuje turiste. Tada sam znala da smo blizu "savršenog plavetnila" i lepote koju ljudsko oko vidi retko kada u životu.

Osećaj me nije prevario. Vodopadi Nacionalnog parka Beušnica i reke Nere ispunili su sva moja očekivanja. Azurno plava boja vode koju bi čovek satima gledao bez prestanka - toliko lepa da poželiš da se utopiš u njoj...

Jedino što je nedostajalo tom blagostanju jeste - vreme. Nismo mogli da se zadržavamo dugo, a svega 15-ak minuta divljenja toj "božjoj" lepoti bilo je prekratko. Svetlost je polako počela da bledi, a povratak, nakon šest sati neprekidnog pešačenja, izgledao je kao deveti krug pakla.

Počeo je "zlatni sat"

Foto: J.V.
Foto: J.V.

Tako je i bilo. Entuzijazam kolektivne svesti polako je počeo da opada. Svet koji je u ranim jutarnim satima kod Sava centra eminirao uzbuđenje, sada je jedva govorio. Mehanički hod i misao - "Jedva čekam da stignem do busa" - preovladavali su među ljudima. Pa i među grupicom 26-godišnjaka.

Hodali smo naredna tri sata, i jedva da smo pričali.

I baš kada sam pomislila da je sva lepota ove pešačke ture ostala u „savršenom plavetnilu“, druga boja je preuzela prevlast. Počeo je "zlatni sat".

Zlatom obojene ravnice kroz koje smo prolazili do našeg finalnog odredišta davale su osećaj sigurnosti i sjaja sopstvenog ništavila. Osećanja su bila pomešana, ljudi previše umorni da bi jednim pogledom na zlatna prostranstva odredili primarno osećanje. I tako - samo smo nastavili mehanički hod, bez puno osvrtanja.

Kraj...

Stigli smo do našeg prevoza nakon devet sati pešačenja. Jedino što sam u tom trenutku htela jesu toplina kreveta i poruka majci da sam preživela.

Ne razmišljajući o upozorenju mobilnog operatera i romingu između dve države, poslala sam poruku da sam osvojila kanjon Nere i da sam živa.

Već sutradan, kad su se sabrali utisci, dok je lepota jučerašnjeg putovanja još uvek tinjala u meni, poruka mobilnog operatera je bila okrutni povratak realnosti – 5.000 dinara za korišćenje mobilnih podataka u romingu mora da se plati za mart mesec.

Bar mi se duša odmorila...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 502 idi na stranu