Vesti -

Azdejković: Kako sam se za vikend pe*erisao u Berlinu

U Berlinu je u prošlog vikenda održana Parada ponosa ili kako to Nemci kažu CSD - Christopher Street Day. Za one koji se pitaju zašto Nemci slave dan tamo neke ulice, samo da pojasnim. U pitanju je njujorška Christopher ulica u kojoj se i dan danas nalazi gej bar Stonewall Inn u kome je davne 1969. godine izbila LGBT pobuna protiv policijske brutalnosti, što je bio povod da se širom civilizovanog sveta obeležava Dan ponosa.

Izvor: B92, Predrag Azdejković
Podeli
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Pročitajte još:

Azdejković: Nikola Jokić nam ništa ne duguje?

Azdejković povodom Madoninog nastupa: Oblači se i ponašaj u skladu sa svojim godinama! FOTO/VIDEO

Azdejković: U Udruženje novinara Srbije došli divlji – oterali pitome

Azdejković: Zašto žene ne vole "prave" muškarce, već našminkanog Italijana u štiklama?

Prošle godine CSD u Berlinu nije održan zbog epidemije koronavirusa, a ove je organizovan u polu-žalosnoj atmosferi, skoro pa bez muzike, sa malim brojem kamiona sa kojih su se mahom čuli politički govori. Razni izvori kažu da se tog dana okupilo više desetina hiljada ljudi, od 30 do 80 hiljada, što je dosta manje nego inače, ali računajući da nije bilo stranih turista i da su organizatori očekivali oko 20 hiljada ljudi, možemo reći da je ovogodišnji CSD u vreme korone bio uspešan. Ali krenimo redom…

Nemačka, za razliku od mnogih drugih evropskih država ne priznaje kinesku vakcinu, što znači da sam kao pripadnik Sinopharm sekte morao, iako vakcinisan i revakcinisan da se testiram kako bih ušao u Nemačku. Dobro je da priznaju brzi antigenski test koji nije skup kao PCR i može se uraditi u više laboratorija u gradu. Iza odluke da se ne priznaju ruska i kineska vakcina ne stoji nauka, već samo i jedino politika i možemo je okarakterisati pre svega kao rasističku! Dodatno maltretiranje je i što pre samog ukrcavanja, bez obzira što ste check in uradili online, morate da odete do šaltera avio prevoznika kako bi proverili da imate sva potrebna dokumenta za ulazak u Nemačku, što znači dodatna gužva i čekanje. A kada stignete do nemačke granice nekako se u vazduhu oseća taj "šta ste koj' moj dolazili" odnos prema ljudima, koji se na evropskim graničnim prelazima uvek oseća, ali sada posebno dok traje epidemija koja je postala izgovor za sve, pa i za ksenofobiju.

Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Korona je, nećete verovati, postala i izgovor za nesposobnost i sve ostale probleme u nemačkom društvu, ali ništa ne može da opravda što se Berlin Brandenburg aerodrom gradio čitavih 14 godina, odnosno 29 ako uračunamo 15 godina planiranja. Planirano je da aerodrom košta oko 3 milijarde evra, da bi zbog raznih skandala, konstantnog kašnjenja i pomeranja rokova na kraju koštao nešto više od 10 milijardi, s tim da će biti potrebno dodatno finansiranje jer aerodrom pravi gubitke. Sećam se da sam 2012. godine kupio kartu za Berlin na kojoj je pisalo da će avion sleteti na Brandenburg, ali je otvaranje otkazano i svi letovi vraćeni na dosta manji Tegel što je izazvalo haos, velike gužve i kašnjenja. I sve bi to možda bilo OK da je aerodrom funkcionalan i da oduzima dah kao Filharmonija u Hamburgu koja je isto kasnila 7 godina i umesto 200 na kraju koštala 870 miliona evra. Na aerodromu očigledno radi manji broj ljudi nego što je potrebno, te se na sve predugo čeka, naročito na pasoškoj kontroli gde sam izgubio sat vremena, avion nam je bio pogrešno parkiran na Šengen gejtu, a putnici na sasvim drugom kraju aerodroma, preskupi parking od 24 evra koji je tehnički "napredan" te se desi da ljudi ne mogu da izađu s njega jer je sve kompjuterizovano… Ali nekako sam preživeo novi ukleti aerodrom i pripreme za paradu su mogle da počnu.

Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Na CSD u Berlinu sam po prvi put bio pre tačno deset godina, kada je to u Srbiji još uvek bilo nemoguće, te sam osećao svu radost i uzbuđenja ovog sveta jer sam bio okružen hiljadama ljudi koji su slični meni i osećao energiju zajedništva, ali i moć LGBT zajednice koja zahteva poštovanje. Kasnije sam često odlazio na evropske parade, najčešće u Berlinu, ali i na one u Beču i Madridu. Kako su godine prolazile to uzbuđenje koje sam osećao na paradama je polako nestajalo, a u meni rasla frustracija što u Srbiji u to vreme nije bilo moguće organizovati Paradu ponosa, a kasnije što ona brojčano nije ni približna zapadnoevropskim. Ali ove godine u Berlinu je sve bilo drugačije, jer se osećala drugačija energija, koju bih mogao da opišem kao onu koju osećate kada posle dužeg pritvora ili učestvovanja u rijalitiju izađete na slobodu. Istina da nisam imao prilike da budem u pritvoru i rijalitiju, ali verujem da je osećaj sličan onom kada posle više od godinu dana karantina i epidemije izađete slobodno na ulicu. To je možda i razlog što se na ulicama Berlina pojavio toliko veliki broj veselih ljudi koji su želeli da proslave svoj dan, ali sa obavezom da nose maske. Ruta parade nikada do sada nije bila kraća i sa manjem brojem kamiona i vozila, sa kojih su se više čuli politički govori no muzika. Parada je prošla pored Potsdamer Platza, Brandenburške kapije, Siegessäule do Uranie gde je počela celovečernja žurka po gej kafićima, klubovima i ulicama Schöneberga – nezvaničnog gej distrikta. Ono što mi je zapalo za oko jeste količina đubreta koja je ostala na ulicama Berlina, što me je podsetilo na kuknjavu koju slušamo svake godine od Novosađana zbog Exita! Sutradan ujutru smo prošetali tim delom grada i sve je bilo očišćeno.

Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Tokom parade sreo sam veliki broj ljudi koje zovemo "naši". LGBT osobe sa prostora bivše SFRJ koji su se preselili u Berlin – balkansku gej meku. Sreo sam i poznanike za koje nisam ni znao da su se preselili ili koji su došli turistički, ali planiraju da se uskoro presele. Posebno mi je bila interesantna priča izvesnog grafičkog dizajnera i DJ-a koji se usred korona epidemije preselio u Berlin gde zarađuje duplo manje novca nego što je to činio u Srbiji. Ili priča bivšeg LGBT aktiviste iz Sarajeva koji je digao ruke od svega i preselio se jer je potrošio previše godina na menjanje BIH društva, a da rezultata nema. I to je problem sa kojim se suočava i LGBT zajednica u Srbiji. Iz manjih mesta se beži u Beograd ili eventualno Novi Sad, a kasnije Berlin ili u druge gradove u kojima LGBT ljudi dobro žive. I to odlaze visokoobrazovani ljudi koji i u Srbiji stoje dobro finansijski, ali ne žele više da žive u represivnom društvu koje ih smatra za građane drugog reda! Ja sam rekao šta sam imao, a vi vidite šta ćete.

Stavovi izraženi u ovom tekstu pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uređivačku politiku B92.net

Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 134 idi na stranu