Hag na juznom potezu

Djikic Ivica
Podeli

Iz banjaluckog Okruznog suda u Haag ce uskoro otputovati kutija na kojoj pise - Mrkonjic-Grad. U kutiji ce biti desetine stranica dokaza i izjava svjedoka o zlocinu sto su ga (prvi put legalno zdruzene) snage Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeca obrane pocinile nad mrkonjickim Srbima - civilima i ratnim zarobljenicima - koji su u svome gradu docekali 10. listopada 1995. i dolazak hrvatskih trupa. U kutiji ce biti i imena onih koje pravosudni organi Republike Srpske smatraju glavnim krivcima za smrt stotinu osamdeset i jednog stanovnika Mrkonjic-Grada: na vrhu popisa nalazi se ime umirovljenog generala Hrvatske vojske Damira Krsticevica, bivseg zapovjednika Cetvrte gardijske brigade, brigade ciji su tenkovi prvi usli u Mrkonjic. Osim Krsticevica, na popisu se - prema nasim informacijama koje nam, zbog istrage, nije htio potvrditi zamjenik predsjednika Okruznog suda u Banjaluci - nalaze imena i drugih komandanata HV-a i HVO-a koji su sudjelovali u ratnoj operaciji "Juzni potez" sto je trajala od 8. do 10. listopada 1995. godine.

Dejan Miletic, sef Ureda Vlade Republike Srpske za suradnju s Haaskim tribunalom, za Feral pojasnjava zasto ce dokazni materijal i izjave svjedoka najprije putovati u Haag: "U Bosni i Hercegovini na snazi su tzv. Drumska pravila, koja su usvojena u Rimu, i koja propisuju da u ovoj zemlji nitko ne moze biti pritvoren ili optuzen za ratni zlocin bez suglasnosti Haaskoga suda. Predmet se, dakle, najprije salje u Haag da oni dadu ocjenu dokaza koji se nalaze u spisu, a tek potom - ovisno o haaskoj ocjeni - pristupa se daljnjim pravosudnim radnjama. Haaski sud nema odredjen rok u kojemu mora dati ocjenu dokaza u predmetu, ali ima obavezu odgovoriti u sto kracem vremenskom razdoblju. Odgovore u nekim slucajevima cekali smo po dva-tri mjeseca, a u nekim slucajevima cekamo vise od godine dana." Po Mileticevim rijecima, mrkonjicki spis u Haag ce biti poslan za najduze mjesec dana, a Haaski sud moze dati tri odgovora: prvi je da se istraga nastavi i da se prikupe novi dokazi, jer oni postojeci nisu dovoljni; drugi je da Haag preuzme predmet i procesuiranje; treci je da se sudu u Banjoj Luci odobri vodjenje procesa. Haaski sud je, inace, u jednom nedavnom slucaju pribjegao ovom potonjem rjesenju, pa je na trebinjskom sudu poceo proces sestorici optuzenih za zlocine nad Srbima u BiH. No, u slucaju Damira Krsticevica takvo rjesenje nije osobito izgledno: on je, naime, hrvatski drzavljanin, a ovdasnjim je Ustavom propisana zabrana izrucivanja hrvatskih drzavljana drugim zemljama.

Operacija "Juzni potez" druga je od dvije "postolujne"akcije hrvatskih snaga u Bosni: prva je bila "Maestral" i tokom njezina trajanja zdruzene jedinice HV-a i HVO-a zauzele su, medju ostalim, grad Jajce i njegovu siru okolicu. U Mrkonjic, koji je 60 kilometara udaljen od Banje Luke i 25 kilometara od Jajca, prvih se listopadskih dana 1995. slio silan srpski izbjeglicki svijet iz Drvara, Sipova, Grahova, Glamoca, Petrovca i Jajca, pa je broj stanovnika visestruko narastao: prema popisu iz 1991. u gradu je zivjelo oko 27 tisuca stanovnika, od cega je Srba bilo oko 21 tisucu, Bosnjaka tri tisuce, a Hrvata dvije. U listopadu 1995. grad je, dakle, bio prenapucen domicilnim i izbjeglim Srbima, a Hrvata i Bosnjaka ostalo je svega tri-cetiri stotine. Prema knjizi generala Ante Gotovine "Napadajni bojevi i operacije HV i HVO", koja je objavljena 1996. i do danas ima status vojne tajne, operacija "Juzni potez" isplanirana je u zapovjednistvu Operativne grupe Istok u Sipovu, ciji je komandant bio general Zeljko Glasnovic, i njezini su ciljevi bili ovi: staviti pod nadzor puteve Banja Luka-Cadjavica, Mrkonjic-Grad-Banja Luka i Jajce-Banja Luka; potom, postaviti artiljeriju na polozaje s kojih se moze gadjati Banja Luka, te pomoci Petom i Sedmom korpusu Armije BiH na rijeci Sani i Ugru juzno od Skender Vakufa.

Operaciju je vodio stozer u kojemu su sjedili generali Ante Gotovina, Rahim Ademi i Ljubo Cesic Rojs, a glavne snage za napad sacinjavale su Cetvrta i Sedma gardijska brigada Hrvatske vojske (njihovi su zapovjednici bili generali Damir Krsticevic i Ivan Korade), te Prvi hrvatski gardijski zdrug pod komandom generala Milenka Filipovica. Pomocne snage, po navodima iz Gotovinine knjige, bile su sastavljene od triju gardijskih brigada HVO-a (zapovjednici tih brigada bili su stozerni brigadir Ante Luburic, general Stanko Sopta i brigadir Ilija Nakic), 126. domobranske pukovnije HV-a pod zapovijedanjem pukovnika Ante Podruga, 60. gardijsko-desantne bojne HVO-a na celu s pukovnikom Davorom Dodigom, 22. diverzantskog odreda HVO-a pod komandom pukovnika Predraga Mandica, Izvidjacko-diverzantske satnije Glavnog stozera HV-a pod zapovijedanjem satnika Ivice Dekalica i Specijalnih postrojbi MUP-a HR HB na celu s generalom Zlatanom Mijom Jelicem. Akcija je pocela u zoru 8. listopada, a vec dva dana kasnije tenkovi Cetvrte gardijske brigade usli su u Mrkonjic-Grad. Desetog listopada 1995. na ulazu u grad zbio se kljucni dogadjaj za ovu pricu: poginuo je brigadir Andrija Matijas Pauk, zamjenik zapovjednika Cetvrte gardijske brigade HV-a.

Njegova smrt bila je povod hrvatskim vojnicima - ciji je zapovjednik bio Damir Krsticevic - da se upuste u krvavu odmazdu koja je trajala danima i koja nije razlikovala nemocne civile od zarobljenih pripadnika Vojske Republike Srpske. U gradu je, naime, osim tristo-cetiristo Bosnjaka i Hrvata, ostalo i nesto vise od dvije stotine Srba koji nisu mogli ili nisu htjeli bjezati u Banju Luku. Sredinom listopada 1995. Hrvatska je televizija u svom glavnom Dnevniku objavila prilog novinara Ante Ivankovica u kojemu je likvidacija zatecenih Srba u Mrkonjicu prikazana kao veliki ratni podvig, a kamera je zabiljezila i njihovo pokapanje na lokalnom pravoslavnom groblju: objavljene su u tom prilogu i rijeci dr. Borisa Zdilara, jednog od sefova ratnog saniteta hrvatskih snaga, koji je kazao da se radi iskljucivo o "pripadnicima protivnicke vojske" i da Hrvati "vrse obradu leseva po svim predvidjenim medjunarodnim propisima".

Feralov je novinar proteklog tjedna uporno pokusavao stupiti u kontakt s dr. Borisom Zdilarom, no na njegov se telefonski broj nitko nije javljao. Da je se kojim slucajem javio moglo ga se upitati je li pripadnik "protivnicke vojske" bio i ugledni mrkonjicki odvjetnik Niko Maric, rodjen 1924. godine, u cijemu je osobnom dnevniku zadnji datum 10. listopada 1995. i pod tim datumom ove recenice: "Granatiranje od juce se nastavlja. Celu noc su ispaljivali po neku granatu. Ujutru oko 06.30 casova citava kanonada granata srucila se na Mrkonjic i okolinu." Za likvidaciju Nike Marica hrvatski ratnici nisu mogli imati nikakav razlog osim osvetnickoga bijesa, jer knjizevnik Ivan Lovrenovic, koji je zavicajno vezan za Mrkonjic, u svojoj knjizi "Bosanski Hrvati" o tom covjeku pise ovako: "Medju tim pobijenim Srbima opet jedno poznato lice: ostarjeli Niko Maric, ugledni mrkonjicki advokat i sudac, uzoran domacin i otac dvojice sinova, covjek izrazite gradjanske mirnoce i opcepoznate osobne cestitosti". Da je se javio, doktora Zdilara moglo se upitati je li pripadnik "protivnicke vojske" bio, recimo, Jovan Lazendic, devedeset jednogodisnjak iz sela Podbrdo, ili devedesetogodisnja Ljubica Oroz iz Bocca, ili osamdeset osmogodisnja Milka Djukic iz Vrbljana...

Stotinu osamdeset i jedno tijelo pobijenih Srba iskopano je iz masovne grobnice na pravoslavnome groblju u Mrkonjicu pocetkom travnja 1996., dva mjeseca nakon sto je taj grad - temeljem Daytonskoga sporazuma - pripao Republici Srpskoj. Sudsko-medicinsku obradu ekshumiranih tijela obavili su strucnjaci iz beogradske Vojno-medicinske akademije na celu s dr. Zoranom Stankovicem, a obdukciji su bili prisutni i predstavnici medjunarodnih vojnih i policijskih snaga: utvrdjeno je da su ljudi ubijani tupim predmetima, hicima iz vatrenoga oruzja i rezanjem vratnih zila. Poslije obdukcije, saslusani su svjedoci - prezivjeli, te rodbina ubijenih - pa je zatim policija Republike Srpske srocila kaznenu prijavu u kojoj, medju ostalim, stoji ovo: "Operativnim radom dosli smo do saznanja da je najveci broj osoba sahranjenih u masovnoj grobnici u Mrkonjic-Gradu zarobljeno, a nakon pogibije zamjenika zapovjednika 4. gardijske brigade Pauci u znak odmazde likvidirano od strane pripadnika spomenute brigade ciji je zapovjednik u to vrijeme bio Damir Krsticevic." Osim ubijanja ljudi, hrvatski su ratnici po Mrkonjicu i okolici palili srpske kuce, a cjelokupna pokretna imovina i stocni fond danima su prebacivani u Hercegovinu.

Ovaj je novinar u utorak ujutro razgovarao sa suprugom umirovljenog generala Damira Krsticevica, te joj izrazio zelju da s njime razgovara o onome sto se dogadjalo u Mrkonjic-Gradu. Gospodja Krsticevic kazala je da ce nam se njezin suprug javiti ako bude zainteresiran za razgovor, no do zakljucenja ovog broja Ferala to se nije dogodilo. Krsticeviceva sudbina - a i sudbina ostalih zapovjednika operacije "Juzni potez" - sad je u rukama Haaskoga suda: taj ce sud odluciti hoce li ovaj umirovljeni general biti procesuiran i, ako hoce, gdje ce se sudjenje odvijati. Uzimajuci u obzir odredbe hrvatskog Ustava, sudjenje se moze dogoditi ili u Haagu ili pred nekim od hrvatskih sudova. ZLOCIN NA ZLOCIN

Paralelno s hrvatskim zlocinom sto se dogodio u listopadu 1995. godine u Mrkonjicu, srpska je vojska na donjovakufskom ratistu, kad je vec znala da se odatle mora povuci, dala pobiti tridesetak Hrvata i Bosnjaka iz Mrkonjica, koji su Karadzicevim soldatima sluzili za kopanje rovova. Tri i pol godine prije toga, u proljece 1992., srpska je vojska iz Mrkonjica protjerala vecinu Bosnjaka i Hrvata, a neke su poubijali: Ivan Lovrenovic u svojim "Bosanskim Hrvatima" navodi da je tako skoncao jedan od najomiljenijih ljudi u gradu - Josip Svetinovic Baja.

Srbi su, osim toga, ubrzo po protjerivanju Hrvata i Bosnjaka srusili dvije varcarske dzamije: Krzlaraginu u gradu i dzamiju Hamidage Husedzinovica u Rici. Srusena je, takodjer, i katolicka crkva svetog Filipa i Jakova.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 34 idi na stranu