Blog Zena Izbeglica B92

Wlog 008: Ausfahrt. Exit. Ausfahrt. Exit.

Kada su mi javili da je otac umro, odlučila sam da napustim Srbiju. Osam meseci sam gubila vreme u kampu u Krnjači bez ikakvog pomaka.

Izvor: Info park, Sanjar Azizi
Podeli

Autorka: Sanjar Azizi

Foto: Federico Piras - pireus

Na putu sam bila sama i nije bilo šanse da napredujem na listi za prelazak u Mađarsku koja ionako nikada nije ni bila moj cilj. Muž mi je u Nemačkoj, radi na frankfurtskom aerodromu. Pošla sam kod njega.

Njegov status meni nije do kraja poznat, ali svake godine mu obnavljaju tu dozvolu za boravak i rad. Jednom godišnje može da dođe u Avganistan i to je to. Poslednji put je bio pre godinu i tada smo se venčali. Morali smo to da uradimo tada, da bi se naše porodice povezale. Da bi naši očevi zajedno mogli da nastave da rade. Zbog ovih okolnosti nije bilo šanse za spajanje porodice po nemačkim pravilima. Zbog toga sam morala da probam da uđem u Nemačku na neki drugi način.

Sad kada je otac otišao, nisam imala više šta da čekam. Odlučila sam da se vratim u Grčku. Beograd nije mesto za mene, nije bilo napretka, nekoliko puta su me vraćali sa granice, poslednji put sa rumunske.

Foto: Ed - Leaving Pireus 03

Kada sam to spomenula ljudima iz kampa, neki od njih su rekli da hoće da krenu sa mnom. Otišla sam u jednu organizaciju u gradu i pitala ih da mi kupe kartu do granice. Čula sam da oni to rade. Meni, jednoj porodici i drugoj devojci su kupili karte do Preševa.

Tokom noći smo stigli na granicu. Izašli iz voza i peške ušli u Makedoniju. Šest kilometara pešačenja. Niko nas ništa nije pitao. Policajci su nas videli ali nam nisu ništa rekli. Setila sam se kako sam pre osam-devet meseci prošla ovuda tek iz trećeg puta. Bila je zatvorena granica. Krijumčar nas je vodio. Nije bio baš vešt. Klinac, mislim da je bio maloletan. Četiri dana smo bili pored granice, čekajući na znak sa druge strane da krenemo.

Sada sam za dan i po stigla u Atinu. Tamo sam se javila prijateljici koja je skoro stigla iz Istanbula. Nije znala šta da radi, da li da nastavlja put. Ona nije imala nikog u Evropi, ali imala je muža sa kojim je putovala. Rekla mi je da su dobili ponudu da odu u Albaniju i da će ih krijumčari prebaciti do Italije. Prilično siguran put, ali košta. Dogovorila sam se sa njom da me spoji sa tim čovekom kako bih i sama to pokušala.

Foto: Herr Herrner - Ausfahrt

Čovek mi je izložio plan. Sve je koštalo 3.000 evra. Toliko novca sam već potrošila od početka putovanja. Ipak, nisam htela da idem u Italiju, meni treba Nemačka.

"Može i Nemačka", rekao je, "može, ali malo više košta."

"Koliko?" pitala sam

"Moram da razmislim. Ne znam imaš li toliko para."

"Evo, nudim tri hiljade. To je to. Dogovoreno?"

On se nasmejao. Verovatno nikada do sada nije ni sa kim tako ugovarao posao. Novac se obično daje unapred i svi koje znam platili su još u Avganistanu.

"Dogovoreno, ali za četiri hiljade. I to evra, ne dolara. Za te pare ideš u Nemačku i brzo stižeš.”

Nekoliko dana kasnije sam se ponovo našla sa njim. Rekao je da mu donesem svoju fotografiju. Pravio je lažni pasoš za mene. Dovoljno evra kupuje evropski pasoš. Evropski pasoš kupuje prolaz kroz evropske granice. Sledeće nedelje dobila sam pasoš, a u njemu i dve avionske karte. Čarter let od Nemačke do Grčke i nazad.

“Iscepaj ovu prvu kartu. Njom si doputovala.” rekao je i nasmejao se.

Za dva dana trebalo je da letim nazad u Nemačku.

Foto: Chris Griffith - Exit

Trebalo je stići do aerodroma sa kog poleću turistički letovi za koje sam dobila kartu. Nisam imala više novca i to nije bilo baš jednostavno. Spavala sam u Pireju i čekala brod. Novac mi je pozajmila prijateljica. Za novac koji sam dala krijumčaru mogla sam da proputujem pola Evrope. Do ostrva gde je aerodrom se putuje skoro 11 sati. Kao da sam opet došla u Tursku. Bila sam na nekoliko kilometara udaljena.

Iskrcala sam se sa broda i peške krenula ka aerodromu. Moj let je bio sutradan ujutru. Nisam smela da zakasnim. Niko me ništa nije pitao. Nikakva policija. Niko na brodu. Niko na aerodromu.

Shvatila sam da ne mogu da spavam na aerodromu. Tada bih bila sumnjiva. Ja sam turistkinja i ne radujem se povratku kući. Vežbala sam u sebi tu ulogu. Bacila sam maramu u kantu za đubre, nju sam ionako nosila samo kada je bilo puno muškaraca oko mene.

Trebalo je da dođem tačno na vreme i ne treba da pokazujem zbunjenost. Nakon što sam malo šetala po aerodromu kako bih videla gde se ulazi i gde bi moglo da bude problema, sipala sam vodu u toaletu i izašla napolje.

Aerodrom je izgledao drugačije sutradan ujutru. Ipak sam poranila. Spavala sam napolju, u blizini. To je mali aerodrom. Ni nalik onome na kom je radio moj muž. Znam ga sa slika. Ljudi su formirali red. Stala sam i ja. Ni na početak, ni na kraj. U sredinu.

Foto: NewbieRunner - Back to reality - FRA T1 Pier A

Avion je bio pun. Sva sedišta zauzeta. Sedela sam na sedištu 4F. Do prozora. Ostrvo je izgledalo lepo kada smo uzleteli. Posle nekoliko minuta nisam bila sigurna koje ostrvo je bilo moje. Videla sam more i delove kopna. Mnogo ostrva. Brojala sam ih. Onda sam zaspala.

Probudila me je poruka iz kabine da slećemo. Avion je dugo kružio oko grada. Na nebu sam videla mnogo aviona. Svi su leteli u krug. Kapetan je najavio odloženo sletanje. Na kraju smo sleteli uz jak udarac o pistu.

Po nas je došao autobus. Odvezao nas je do neke zgrade. Nisam bila sigurna da li sam već u gradu ili na aerodromu. Pratila sam ljude. Mislila sam na svog muža, koji sada verovatno slaže kofere na pisti. Krijumčar mi je rekao da je moguće da mi neće gledati dokumenta, jer putujem u grupi koja je bila ne moru. Hodala sam za ljudima. Ni na početku, ni na kraju. Negde u sredini. Pratila sam ljude. Pratila sam strelice. Ausfahrt. Exit. Ausfahrt. Exit.

Bila sam napolju. Videla sam tablu “Willkommen in Frankfurt”.

NAPOMENA: Ovaj blog je zasnovan na životnim pričama žena izbeglica i migrantkinja koje trenutno borave u Srbiji. Blog je napisala autorka čije je ime izmenjeno zbog zaštite privatnosti a pripremio ga je Info Park uz podršku Agencije za rodnu ravnopravnost i osnaživanje žena u Srbiji (UN Women) radi podizanja svesti o položaju žena izbeglica i migrantkinja. Stavovi u ovom blogu pripadaju isključivo autorki i ne predstavljaju nužno stavove UN Women, Ujedinjenih nacija, ili bilo koje druge organizacije pod okriljem Ujedinjenih nacija.