Fudbal posle cunamija 2020.

Ako ste se ikad upitali kako to izgleda kada se fudbal spusti na svoje najniže grane i nađe praktično na kolenima, odgovor ste dobili u 2020.

Zoran Kecman
Podeli
Photo: EPA-EFE/Peter Powell
Photo: EPA-EFE/Peter Powell

Zapamtite ove trenutke, za nevolju je dovoljan samo jedan nevidljivi neprijatelj.

On je uništio život kakav smo poznavali i sport kakav smo poznavali. Sve postulate fudbala. U svega nekoliko vrtložnih meseci s početka godine, sve se promenilo do neprepoznatljovosti.

Da li se ikada bilo koji navijač na fudbalskoj planeti osećao bespomoćnije, skrajnutije, beznačajnije, da li je ikada bio u udaljenijoj tački od epicentra svoje ljubavi, kao što je to bilo u 2020? Teško.

Posle ovih 365 dana znam samo jedno – najomraženija reč u svim rečnicima sveta, na bilo kom meridijanu ove planete biće – koronavirus.

Jer on podrazumeva tamnicu života, tamnicu fudbala – on je uzrok svih tih „lokdauna“, katanaca, testiranja, karantina, izolacija, ispražnjenih stadiona...

Da, ispražnjenih stadiona, što je ranije bilo zamislivo jedino ako neki klub mora da igra bez navijača, pod administrativnom kaznom.

Šta je fudbal?

Photo: EPA/CHRISTIAN BRUNA
Photo: EPA/CHRISTIAN BRUNA

Možda smo u ovoj protekloj godini i zaboravili šta je fudbal.

Ako zatvorimo oči i pustimo da nas srce vodi kroz sećanja, do detinjstva, shvatićemo da je fudbal onaj momenat kada smo kao svesna, mala bića, levom ili desnom, kako je kome dato, prvi put šutnuli loptu.

Od tog momenta kršteni smo u svetu fudbala. To je momenat inicijacije.

Sve ostalo je posledica tog izranjanjanja na površinu. I fudbal na ulici sa dve cigle koje označavaju stative, ili na livadi, sa drvenim golovima. Ili onim metalnim, u školskom dvorištu.

Fudbal je i prvi odlazak na stadion. I čitanje omiljenog sportskog časopisa, skrivenog pod školskom klupom.

Fudbal je i onaj neodovljiv miris Paninijevih sličica koje smo skupljali svakog drugog leta, od Evropskog prvenstva do Mundijala, „džudžili“ pred trafikama čekajući da ih prodavačice otvore kako se sličice ne bi razgrabile ili bismo osvajali heroje koji su nama nedostajali u albumima tapkajući se sa drugovima.

Fudbal je i slušanje tranzistora na velikom odmoru, između časova, i bežanje sa časova da bi se stiglo na stadion.

Fudbal je i ono nerviranje, lupanje šakom u ormar zbog velikog promašaja, ali fudbal je i ona radost do neba kad ne znaš za sebe zbog samo jednog jedinog magičnog trenutka sreće.

Svako ima svoj momenat sreće i jednako je vredan kao i svi ostali.

Kontrast – raj i pakao

Photo: EPA-EFE/Zsolt Czegledi
Photo: EPA-EFE/Zsolt Czegledi

Zamislimo jedan takav momenat. Recimo Meksiko 1986. Stadion „Asteka“, četvrtfinale, Engleska – Argentina...

Zamislimo tu zgusnutu, vrelu atmosferu na tribinama, zamislimo taj vulkan emocija koji je jedva čekao da proključa, koji je čekao jedan momenat magije, pa da sve što je okolo postane nebitno i nevažno naspram toga.

Maradona, onaj prodor sa svoje polovine do gola Engleske i pogodak za sva vremena. Sublimacija same igre, esencija života koja se ne da objasniti, ali se i te kako da osetiti.

Argentinski novinar, Danijel Arćući, autor sjajne knjige o tome kako su „gaučosi“ osvojili Svetski kup te 1986. godine, lepo objašnjava večnost trenutka koja je urezana u memoriju svakog kom je lopta u to vreme kucala na mestu srca.

Trideset godina kasnije, čovek ne može da izbriše taj trag. On skače dalje, trči brže, izdržljiviji je nego ikad: univerzum može da se proširi do beskraja, ali ne možete da pretrčite Maradonu“...

I zamislite taj huk radosti, posle tog gola, taj urlik sa tribina od kog bi zadrhtale i planete u drugim galaksijama....

...I zamislite sad da ste se teleportovali u 2020. godinu. Bilo gde, na bilo koji stadion na ovoj kugli, više nema razlike, svejedno je.

Stadion bez navijača. Hladni pakao.

Ako bi neko zaista mogao da definiše kako izgleda pakao u svetu fudbala, onda je to verovatno ovo – nepregledna praznina, gde sve tupo ozdvanja, odakle vas posmatraju kartonski navijači, gde nema emocija, gde se igra nešto i niko ne zna zašto se to igra. Destilisani, sterilisani fudbal 2020.

Kome je to potrebno? Ko nam je to nametnuo? Dokle ćemo imati fudbal bez fudbala? Dokle ćemo biti prognani iz fudbalskih hramova?

Mnogo je pitanja bez odgovora. Još smo u magli neizvesnosti.

I još smo dobili - VAR

Photo: EPA-EFE/Andrew Boyers
Photo: EPA-EFE/Andrew Boyers

I kao da sam virus nije bio dovoljan, već smo i sami činili štošta da ubijemo i ono malo što je preostalo od istinskog fudbala.

Dobili smo sudiju nad sudijama, surovog, bezdušnog bezgrešnika, koji povlači geometrijske crte preko zelenog terena, igra se sa našim nervima, traži mikrone i milimetre ofsajda...

VAR. Video assistent referee. Sudije, hajte vi slobodno u penziju, okačite pištaljke o klin, dobili ste pomoćnika koji će ispraviti sve vaše brljotine. Ili, možda neće?

Zamislite sad sve te tragikomične situacije gde je taj VAR „dao“ sebi za pravo da bude ispred fudbala.

Čovek postiže gol, lopta je u mreži, ali on izbezumljeno gleda oko sebe, traži signale kod saigrača, ne zna da li bi trebalo da se raduje ili ne..

O onda to čekanje, čekanje, pauza da panel stručnjaka u VAR studiju da konačnu presudu...Bestraga mu sve...

Što su nam ubili emocije? Ono najlepše, radost zbog postizanja krajnjeg cilja u fudbalu, prebacivanja lopte preko gol crte, pogotka.

Pročitao sam ovih dana sjajnu, iz dubine duše iskrenu izjavu bivšeg nemačkog reprezentativca, Ulija Štilikea. Sećate ga se, bilo je kod svakog klinca tada more duplikata simpatičnog brke u sličicama sa Mundijala u Španiji 1982.

Mi zaje....mo fudal. Fudbal je spontan i on je isto tako i greška, obična greška. Loši smo, ubijamo dušu fudbala“, rekao je nedavno nemački stručnjak.

Kome je cilj da ubije dušu fudbala? Ako robotizujemo sve oko sebe, zašto moramo i fudbal?

Izgleda da moramo...

Eto, pogledajte samo koliko ima virtualnih turnira, učesnici smo nekakvih fantazi liga, a podaci kažu da su fudbalske video igrice poput FIFA 20 postale neviđen biznis i da je kompanija koja je kreirala istu, akumulirala u protekloj godini kroz svoje platforme oko 1,5 milijardi dolara.

Vrtoglave brojke, ali fudbal nije novac, suštinski fudbal nisu brojke, ne zaboravimo to.

Fudbal se ne uči pomerajući virtualne igrače pritiskom dugmeta na džojstiku ili tastaturi. Fudbal se uči tamo gde jedino može da se uči – na poljančetu.

Nadam se da sve ovo ne vodi totalnoj apokalipsi fudbala, danu kada će robotizovana bića igrati fudbal pred robotizovanim navijačima.

Nije smešno, zaista.

Fudbal je žilav, preživeće

Photo: Juha Tamminen/Profimedia
Photo: Juha Tamminen/Profimedia

I ovaj virus će jednog dana biti samo ružna prošlost.

I sva ova igranka oko njega, i sve te političke i kvazipolitičke igre koje su se kao pijavica, prilepile za telo fudbala.

Čudna je biljka naš fudbal, treba mu malo sunca, malo vode da preživi.

Malo fudbalskih strasti, hrane, da izraste iz pustinjskog tla.

Pogledajte gde niču stadioni, tamo gde nismo mogli ni da zamislimo do pre 30 godina.

Stadioni? Svemirski brodovi! Katar 2022. daće nam drugačije iskustvo fudbala, ali pred tim izazovom ne smemo ostati nepripremljeni.

I da ne bude da sam protiv tehnologije i napretka. U redu je, ako se pravilno i dobronamerno koristi.

Suština je ipak da fudbal mora ostati fudbal, a to znači da mu ne smemo odizimati osnovne sastojke, sve one vitamine bez kojih postaje bezukusan i bljutav.

Sudije, greške, nerviranja, promašaji, golovi iz ofsajda.... Pa šta? I to je, što bi Štilike rekao, fudbal.

Treba samo da damo šansu fudbalu da nas preživi. Da ga ne zatrpamo morem nepotrebnih stvari koje ga guraju u drugi plan.

Setio sam se nedavno i kako jedan od slavnih argentinskih pisaca, Horhe Luis Borhes, bio zakleti neprijatelj fudbala.

Dijego Maradona, ali i mnogi drugi velikani, koji su nas napustili u 2020. godini, sada su sa Borhesom, tamo gore, na nekim nebeskim livadama...

Elem, taj magični pisac je bio zakleti protivnik i mrzitelj fudbala iz samo njemu znanih razloga.

Fudbal je popularan, zato što je glupost popularna“, govorio je između ostalog.

Sudbina je udesila da Borhes napusti ovaj svet 14. juna 1986. godine, svega osam dana pre onog meča Engleske i Argentine, na stadionu „Acteka“.

Da ne vidi onu „Božju ruku“ i „gol veka“, kako su krstili ta dva Maradonina poteza protiv Engleza kojima je pobedio večnost.

Poznato je da je čuveni pisac bio slep u drugoj polovini života i svakako, i da je bio živ, ne bi mogao da vidi ta remek dela.

Ali uveren sam da je bio u grotlu Acteke, da je svim drugim čulima osetio to podrhtavanje tla i radost do neba, da bi makar preispitao svoj sud o najznačajnijoj sporednoj stvari na svetu.

Možda bi bog reči popustio pred magijom boga fudbala.

Zapamite, takve dramatične unutrašnje transformacije može da priredi samo jedna stvar na svetu – fudbal.

Otuda, čuvajmo ga i u ovoj 2021.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 2 idi na stranu