Život, smrt i šampionske titule

"Kada sam čuo tu pesmu ponovo znao sam da je to bio moj mali anđeo koji mi govori da je sve u redu i da će zauvek biti sve u redu. Osetio sam spokoj"

Stefan Nikolić
Podeli
Photo by Steven Ryan/Getty Images
Photo by Steven Ryan/Getty Images

Živimo u teškom vremenu, vremenu koje je opaki koronavirus dodatno otežao, pa na sve načine pokušavamo da se razonodimo dok smo u karantinu.

Za danas smo vam spremili jednu neverovatnu životnu priču, radi se o čoveku koga je smrt opkolila, koji je izgubio mnoge voljene osobe, ali ostao fokusiran na svoj san.

Kada ga pogledate, a da niste "u materiji" čisto sumnjam da biste poverovali da se radi o UFC šampionu, olimpijsko rvaču koga je "teže zaobići nego preskočiti", a ime mu je Danijel Kormije.

Kormije je svetsku slavu stekao u onim čuvenim borbama sa Džonom Džonsom. Borbe su pratili skandali, pretnje smrću, ali i podrugljivi komentari na osnovu Kormijeove težine, nešto što smo dugo slušali.

Skoro smo imali tekst sa naslovom "Nikad ne potcenjuj srce šampiona" kao i "Loša vest" i oba naslova mogu svoj motiv naći u ovom tekstu, pošto je Kormijeova priča nesvakidašnja i vrlo teška.

Photo by Ethan Miller/Getty Images
Photo by Ethan Miller/Getty Images

On se rodio i odrastao je u Lafajetu u Luizijani, zajedno sa još šestoro braće i sestara. Porodica nije dugo ostala na "okupu" pošto su mu se roditelji razveli, a stvari su postajale sve teže i teže.

Roditelji nisu bili u sjajnim odnosima, oboje su ušli u nove brakove (još početkom osamdesetih godina), pa je gospodin Persi Benoa postao nova očinska figura u Danijelovom životu, a onda je usledila nova tragedija.

Možda će vam se ovaj komentar učiniti neprimerenim, ali to je samo prva u nizu. Danijelov otac Džozef je 1986. godine na Dan zahvalnosti upucan i ubijen. Danijel je imao samo sedam godina kada mu je oca ubio otac njegove nove supruge.

Persi je Danijela naučio mnogo čemu, bio je uz njega kada god bi mu u životu bilo teško i on ga je prihvatio kao rođenog oca. Persi je preminuo od raka u avgustu 2019. godine, a Danijel mu je posvetio i pismo pošto su bili veoma bliski od njegove 3. godine.

"Danas sam zbog raka izgubio svog heroja. Moj otac je bio najhrabriji, najsnažniji, najvredniji i najbrižniji čovek koga sam ikada upoznao. Uvek je bio uz mene i učinio mi život lepšim. Nikada nisam mogao da shvatim kroz šta prolazi i verujte mi, sve što sam ikada naučio sam naučio od njega. Znam vrlo dobro šta si ostavio iza sebe i želim to da prenesem svojoj deci. Sve što sam od tebe naučio. Uvek si bio sjajan otac i sve što sam želeo bilo je da budeš ponosan na mene. Nema više bola. Volim te, Tata"

Danijel je bio talenat za sport, a nekako se najviše vezao za rvanje. To mu je išlo najbolje i u srednjoj školi je po prvi put postao šampion, pa je zaradio i školarinu na univerzitetu Oklahoma Stejt.

Pre ovih lepih vesti, Danijela su pogodile još dve loše. Vrlo, vrlo loše vesti. Njegov rođak i njegov timski kolega su u istoj godini u dve saobraćajne nesreće izgubili život. Bili su to srednjoškolci, deca.

Danijel je bio besan na sve. Nije umeo da kontroliše emocije, a i realno gledano ko pa ume u tim godinama?

Na univerzitetu Oklahoma Stejt je upoznao Danijela Losona talentovanog košarkaša Oklahoma Stejta i njih dvojica su postali vrlo, vrlo bliski prijatelji.

Danijela je mnogo mučilo to što ne može da posatne državni šampion ma koliko se trudio, najbolji plasmam bila su druga mesta u Stilvoteru, Linkolnu i Ajovi. Poslednja je bila Ajova te kobne 2001. godine.

Zašto kobne? Zato što je tada avion sa košarkašima Oklahoma Stejta izgubio kontrolu i pao, a svi do jednog su poginuli. Danijel je ponovo morao da se susretne sa velikim bolom i velikom tugom.

Završio je fakultet sa diplomom iz sociologije, postao je standardni reprezentativac Sjedinjenih Američkih Država u rvanju, a potom je postao i kapiten te ekipe.

Na PAN-Američkim igrama je uspeo da u tri navrata osvoji zlato, sva tri puta u kategoriji do 96 kilograma. A onda, još loših vesti...

Nekako se i ja osećam loše kada donosim ove loše vesti posle svake druge rečenice, ali verujte da mi ova priča najteže pada od svih. Ovo je jedna od onih vrlo potresnih priča od kojih suze poteku same.

Danijel i njegova devojka Kerolajn dobili su ćerkicu po imeju Kejdin. Kejdin je kao beba često plakala i Danijel je znao da je smiruje tako što je stavi u bezbednosno sedište u automobilu, vozi je u krug po kraju i pusti pesmu "I Wish I wasn’t" od Heder Hidli.

Tako su jednog dana organizovali roštilj i Danijelov prijatelj se ponudio da smiri malu Kejdin tako što će je voziti po kraju. Kejdin je bila dvomesečna bebica uredno stavljena u bezbednosno sedište i vožnja je počela.

Međutim, nedugo potom Danijel je dobio poziv od svoje devojke koja od plača i bola nije mogla da se pribere samo je ponavljala "Nesreća, nesreća". Ubrzo je saznao.

Njegov prijatelj je imao saobraćajnu nesreću. Dok je stajao na semaforu pijani "vozač" zakucao se pravo u zadnji deo njegovog automobila i na mestu ubio dvomesečnu Kejdin. Bio je skrhan od bola.

Jedno pitanje je imao da postavi: Zašto? Zašto mu se dešava toliko loših stvari? Šta je on ikome učinio nažao da bi mu se tako nešto konstantno dešavalo? Čime je zaslužio da konstantno bude nesrećan?

Zatvorio se u svoju kuću i mesec dana je plakao i pio. Dobio je mnogo poziva, ali ni na jedan nije želeo da odgovori, sve dok njegov trener nije dopreo do njega.

"Znam da ovu bol ne može ništa da izbriše, ali hajde da te makar izvučemo iz kuće. Dođi na koji trening, možda ti bude lakše. Dozvoli sportu da ti pomogne"

Danijel je poslušao i ubrzo se vratio treninzima. Svi su bili oduševljeni što je kapiten ponovo sa njima, ali su isto tako bili i tužni jer to više nije bio onaj isti Danijel Kormije. Nije se smejao, stvari je uglavnom obavljao mehanički.

Otišao je u Atinu na Olimpijske igre kako bi predstavljao Sjedinjene Američke Države u rvanju slobodnim stilom i završio kao četvrti, kada je izgubio od jednog fantastičnog rvača Hadžimurata Gatsalova iz Rusije.

Danijel je nastavio da se takmiči u SAD i da se sprema za Olimpijske igre u Kini. Tada je dobio loše vesti. Još jednom. Njegovi bubrezi radili su tek 20% zbog komplikacija od skidanja kilograma i morao je da prestane da se bavi rvanjem.

Ko bi rekao da će tada umreti rvač, a roditi se MMA borac? Verovatno ni on sam. Počeo je sa treninzima u AKA (American Kickboxing Academy) zajedno sa velikanima poput Kejna Velaskeza, Džona Finča i Džoša Koščeka.

Oni su njega učili kako da udari, a on njih kako da obaraju. Dobitna kombinacija. Za vrlo kratko vreme je Danijel Kormije postao šampion teške kategorije u Xtreme MMA organizaciji, da bi usledio "transfer" u čuveni Strikeforce.

Od majke je naučio da Bog za sve nas na zemlji ima plan, da smo mi u njegovim rukama i da ne moramo ništa da brinemo. Sve će, na kraju, biti u redu. Ma koliko teško bilo.

Danijel Kormije je sa 30 punih godina debitovao u Strajkforsu, što je veoma kasno za početak karijere u borilačkim sportovima.

Već smo stigli do 2010. godine i događaja UFC 121 koji je vrlo važan za ovu priču. Bio je to prvi susret Džona Džonsa i Danijela Kormijea u bekstejdžu tokom suočavanja Broka Leznara i Kejna Velaskeza.

Džon nije mnogo znao o Danijelu osim da je rvač i njihov susret je izgledao ovako.

Džons: Hej, brate, čuo sam da si dobar rvač...
Kormije: Da. Ne znaš ko sam ja?
Džons: Ne, ne znam ko si, ali mislim da bih mogao da te srušim.

Photo by Thearon W. Henderson/Getty Images
Photo by Thearon W. Henderson/Getty Images

Niko nije ni bio svestan da se rodilo veliko rivalstvo. Duel zbog kog smo se budili u pola noći kako ga ne bismo propustili. Generacije pre nas su imale Alija, Frejžera, Tajsona i ostale, a mi smo imali Džonsa i Kormijea.

Džon je tada bio veliko ime, zvezda u usponu dok je Danijel i dalje živeo skromno sa verenicom Selinom i 2011. godine dobili su sina, Danijela mlađeg.

Ovo je još jedna potresna priča.

Danijelu se pokvario automobil i morao je da pozajmi vozilo svog prijatelja kako bi iz bolnice pokupio verenicu i tek rođenog sina.

"Kiša je počela da pljušti, a ja sam vozio polako. Bio sam preplašen. Gledao sam svuda oko sebe da neko ne naleti na nas, jer gubitak još jednog deteta ne bih podneo. Ovo je trebao da bude jedan od najsrećnijih momenata u mom životu, a ja sam bio uplašen i zabrinut. A onda, kao grom iz vedra neba: Na radiju je krenula pesma 'I wish I wasn’t'. Baš ona kojom sam smirivao Kejdin. Selin i ja smo plakali. Kada sam čuo tu pesmu ponovo znao sam da je to bio moj mali anđeo koji mi govori da je sve u redu i da će zauvek biti sve u redu. Osetio sam spokoj jer sam bio siguran da nam je ona poslala poruku. Zbog nje se borim"

Photo by Steve Marcus/Getty Images
Photo by Steve Marcus/Getty Images

Obrišite suze, idemo dalje jer slede malo lepši trenuci. Čisto da umirimo situaciju, Danijel mlađi je živ i zdrav, trenira u AKA (American Kicboxing Academy) pod nadzorom svog oca i ostalih trenera.

Kormijeov uspon u UFC-u je stvarno lepa priča. On je svoju prvu borbu u elitnoj diviziji odradio 2013. godine kada je odlukom sudija pobedio Frenka Mira. Njegov timski kolega Kejn Velaskez bio je aktuelni šampion teške kategorije i Danijel se preselio u polutešku.

Jel znate ko vlada poluteškom kategorijom? Džon Džons. Na dodeli nagrada je svom menadžeru rekao da ne želi da potpiše ugovor sa kompanijom koja sponzoriše Kormijea. Di Si nije mogao da veruje, kada je upitao zašto se tako ponaša, Džons je rekao da Kormije i još par ljudi glume zvezde.

Kormije s tim nije mogao da se pomiri. A i kako bi? Pogotovo posle svega kroz šta je prošao.

Tada su počele priče da je Kormije napravio veliku grešku koja ga može skupo koštati. Setite se da je morao da odustane od rvačke karijere zbog problema sa bubrezima posle napornog skidanja kilograma, a i mnogi nisu verovali da on ima šta da traži protiv aktuelnog šampiona.

Džons je pobedio Gustafsona i delovalo je kao da niko neće moći da ga pobedi. Kormije je redom rušio Patrika Kaminsa (uskočio umesto povređenog Rašada Evansa), Rafaela Kavalkantea i Dena Hendersona, da bi na red došao on. Džon Bouns Džons.

Džon se Danijelu javio porukom na „Tviteru“ upitavši ga da li je spreman, a dobio je oštar odgovor:
"Da, spreman sam da te sje%%m".

Rivalstvo je bivalo sve ljuće i ljuće i dobili smo ovaj, sada već legendarni momenat.

Stvari se nisu nimalo smirile i svađa je nastavljena na "Tviteru" i potom su se ozbiljno posvađali tokom intervjua pred svoju veliku borbu.

Potom je Džons kod Džimija Kimela ismevalo četvrto mesto na Olimpijskim igrama i kada je došlo do velike borbe između Džonsa i Kormijea. Uf, ako niste gledali niste ni svesni šta ste propustili. Džons je govorio da je znao da će Di Si pući uprkos fantastičnoj borbi, a onda se desilo nešto što je malo ko očekivao.

Džon Džons je bio pozitivan na doping testu i pojas mu je oduzet, pa je Kormije dobio poziv da se na događaju UFC 187 bori sa Entonijem Džonsonom za pojas poluteške kategorije.

Di Si je tako sa 36 godina postao šampion poluteške kategorije posle pobede gušenjem nad Džonsonom i zaradio bonus za najbolji performans večeri.

Kada god sam pisao neki tekst o borilačkim veštinama stalno sam govorio tu jednu rečenicu "Nisi šampion dok ne odbraniš pojas". Verujte mi, izazivač je uvek gladniji.

Aleksander Gustafson i Danijel Kormije je bila borba koja je garantovala veliko uzbuđenje. Posle pet rundi rata pobednika smo čekali odlukom sudija. Gustafson je svojevremeno bio ulični borac, umalo je slomio Džona Džonsa i naterao je Kormijea da da 100% svojih mogućnosti.

"And still" smo čuli od gospodina Bafera i Kormije je odbranio pojas, pa smo svi čekali da istekne suspenzija Džona Džonsa kako bismo mogli da vidimo revanš dva ljuta rivala.

Njihov rat na "Tviteru" se nastavio iako je Kormije Džonsu poželeo sreću tokom suspenzije i oporavka od svega što se dogodilo.

Jedan drugog su nazivali kukavicom, Kormije je Džonsa nazvao narkomanom, a kada smo iščekivali borbu, Kormije je doživeo povredu.

Džons je uzvratio uslugu rekavši kako povredu nikome ne želi i poželeo brz oporavak uz poruku da uživa u pojasu dok još može.

Pred UFC 200 je Džon Džons ponovo pao na doping testu i borba je po drugi put otkazana. Džons je tvrdio da nikada nije uzimao nešto ilegalno, što smo u jednom tekstu već i objasnili i izvinio se Kormijeu za borbu koja je otkazana.

Kormije je čak pričao da bi potpisao odlazak iz UFC-a i borio se sa Džonsom u okviru neke druge organizacije, ali to jednostavno nije bilo moguće.

Pravo ljuto rivalstvo.

Posle svega ovoga, organizovan je i revanš Kormijea i Rambla Džonsona, a Di Si je merenja jedva prošao uz korišćenje peškira kao zaštita privatnosti.

"Ovo je najprljavija stvar koju sam ikada video u svetu borilačkih sportova“, tada je rekao Džons.

Dobili smo novi rat i oni se nisu videli sve do ove čuvene konferencije, kada su nam reprizirali svađu iz Las Vegasa.

UFC 217 je bio pravi rat. I dan danas imam negde sačuvanu tu borbu. Kormije je u nekoliko navrata uzdrmao Džonsa i na momenat smo pomislili da je to to. Ali, onda je Džons nogom dobro udario Kormijea u glavu, pa udarcima na zemlji završio posao.

Džon Bouns Džons je ponovo bio šampion poluteške kategorije, Kormije je bio uplakan posle poraza i rekao je:

"Izgleda da rivalstva ovde nema pošto sam oba puta izgubio", potom se Džo Rogan izvinio Kormijeu što mu je uzimao izjavu u tako emotivnim trenucima posle nokauta.

Džons je i posle ove borbe bio pozitivan na doping testu i pojas je vraćen u posed Danijelu Kormijeu.

Džon je tako dao Danijelu šansu da se zlatnim slovima upiše u istoriju UFC-a. Di Si je kao vlasnik titule u poluteškoj kategoriji prešao u tešku kategoriju i imao "superborbu" sa Amerikancem hrvatskog porekla, Stipom Miočićem.

Kormije ga je nokautirao već u prvoj rundi i postao jedan od četiri borca u istoriji koji su bili šampioni u dve različite kategorije, a postao je drugi borac koji je to učinio u isto vreme. Fenomenalno.

Ipak, Brok Leznar je nekako našao način da ovaj momenat pokvari ovim stvarno nepotrebnim potezom koji je doneo WWE manir u UFC.

Posle rata sa Džonom Džonsom, posle dve velike pobede nad Entonijem Džonsonom i po jednom spektakularnom nad Gustafsonom i Miočićem, svi su pričali o meču broj dva sa Stipom.

To smo i dobili. 2019. godine se Miočić tehničkim nokautom osvetio Kormijeu i postao je šampion teške kategorije, ali je tada zaradio povredu oka zbog koje se još uvek nije borio.

Ono što je izvandredno je to što je Kormijeu ostala još jedna borba do penzije i pričalo se da će ići na Leznara kako bi sačuvao ugled, ali ne, on želi borbu s Miočićem. Kormije ima 41 godinu, a Miočić 35 i borba broj 3 će biti spektakularna ma kada je zakazali.

Ipak, za kraj, ostalo je samo da citiramo našeg današnjeg junaka.

"Posle borbe mi nije važno hoću li imati podignutu ruku ili ne, važno mi je samo da zagrlim ženu i decu"

Stefan Nikolić

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 3 idi na stranu