Dan koji smo čekali 24 godine

Bio je 9. septembar 1999. godine kada je naša zemlja, tada pod imenom Savezne Republike Jugoslavije, ostvarila poslednji plasman na Evropsko prvenstvo u fudbalu.

SS
Podeli
EPA PHOTO/SRDJAN SUKI
EPA PHOTO/SRDJAN SUKI

U čuvenoj noći na "Maksimiru", dok su ratne rane na Balkanu još uvek bile sveže, a NATO bombardovanje tek prestalo, širom države slavio se odlazak na EURO u Belgiju i Holandiju.

U tom momentu, vrlo je izvesno, draži je bio trijumf i eliminacija Hrvatske, nego sam odlazak na najveće kontinentalno takmičenje. Jer, apsolutno niko u tom trenutku nije mogao ni u najcrnjim snovima da zamisli da ćemo na naredni evropski šampionat čekati više od 24 godine.

Od tada, pa sve do dana današnjeg, prošli smo trnovit put, kao nikada do sada u istoriji. Put od blamaže protiv Azerbejdžana (tada marginalne reprezentacije na evropskoj mapi) u kvalifikacijama za EURO 2004, preko poraza od Kazahstana i remija sa Jermenijom (EURO 2008.), huliganske noći u Đenovi i "sahrane" Vladimira Stojkovića (2012.), debakla usled albanskog drona iznad stadiona JNA (2016.), sve do Mitrovićevog penala protiv Škotske (2020.)

U svakom ciklusu nešto je moralo da nas "saplete". Slučajno ili namerno, po nečijem diktatu ili ne. Više nije ni važno.

Ono što je najbitnije, ovog 19. novembra 2023. godine, jeste činjenica da će Srbija prekinuti sve dosadašnje noćne more i otići na smotru najboljih evropskih selekcija.

Naravno, nipošto ne smemo biti pretenciozni, arogantni i moramo uvek imati na umu da "nikad ne smeš reći ’nikad’“. Ali... Ovakva Bugarska, u totalnom rasulu – organizaciono, društveno i igrački – ne sme Srbiji biti nikakva prepreka.

Foto: StarSport
Foto: StarSport

Život bez Wifi-ja i Youtube-a, sa hlebom od četiri dinara

No, moramo shvatiti koliko je 24 godine dug period i, stoga, koliko je ovaj dan važan.

- Te 2000. na vlasti je bio Slobodan Milošević, a hleb je koštao četiri dinara.

- Wifi internet je bio misaona imenica u celom svetu, a čak i čuveni ADSL nije još postojao. Youtube nije bio ni u planu da nastane.

- U modi su bili "pejdžeri", a tek su se pojavili mobilni telefoni koje je koristio mali broj ljudi.

EPA/SRDJAN SUKI
EPA/SRDJAN SUKI

- Novak Đoković je imao 13 godina. Mančester siti je uspeo da, krenuvši iz trećeg ranga, uđe u Premijer ligu.

- Đanluiđi Bufon je branio za Parmu, Zinedin Zidan igrao za Juventus, a Dragan Stojković Piksi je bio kapiten Nagoje.

- Strahinja Pavlović, Lazar Samardžić, Ivan Ilić, Strahinja Eraković i Petar Ratkov nisu bili rođeni. Dušan Vlahović je bio beba od pet meseci.

- Izašao je Sony Playstation 2.

Za sve te godine, dakle, propustili smo pet kontinentalnih turnira. Prvaci Evrope bili su: Grčka 2004, dva puta Španija 2008. i 2012, Portugalija 2016. i Italija kao aktuelni šampion.

Da je, verovatno, neka kletva bila bačena na Srbiju i EURO u istoj rečenici, govori i činjenica da smo u tom periodu igrali na čak četiri Svetska prvenstva.

Istina, ni na jednom se nismo proslavili. Ali, budući da je prvi od ta četiri Mundijala bio održan u Nemačkoj, lepo bi bilo da priču zaokružimo baš u toj zemlji, domaćinu evropskog šampionata 2024. godine.

Da upravo tamo počne neka nova era. Era Srbije na Evropskim prvenstvima.

Autor – Stefan Smuđa

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 2 idi na stranu