"Da pustim suzu u Tokiju"

Srpska karatistkinja Jovana Preković i njen trener Roksanda Atanasov bile su gošće treće epizode podkasta B92.net "Njena pravila sa Ninom".

Podeli

Prekovićeva i Atanasov pričale su sa Ninom Kolundžijom o mukotrpnom putu do istorijskog nastupa na Olimpijskim igrama, uslovima u kojima rade u Aranđelovc, budućnosti karatea, radu sa decom.

Jedan od najmasovnijih i najopularnijih sportova među decom, karate, debitovaće predstojećeg leta na Olimpijskim igrama u Tokiju.

Prekovićeva će kao evropska i svetska šampionka biti jedan od favorita za zlatnu medalju, ali prvo treba da potvrdi nastup u Japanu.

Ovog meseca je u Istanbulu pokazala da to ne bi trebalo da bude problem.

"Slatka pobeda. Bilo je sjajno jer godinu dana nisam imala nijedno takmičenje. Mi smo u sklopu tih godinu dana imali kontrolne mečeve gde sam se borila sa devojkama iz raznih zemalja sveta pa je bio fenomenalan osećaj vratiti se na borilište i pobediti"
, kaže Jovana Preković za B92.net.

Njen dugogodišnji trener ističe koliko je pandemija koronavirusa uticala na sportiste.

"Ne samo nama i našem sportu nego sim trenerima i sportistima je mnogo teško palo sve ovo, s jedne strane. S druge smo imali vremena da se, govorim za Jovanu i mene, vratimo u psihološki normalne tokove jer smo imali jako težak kvalifikacioni period u poslednje dve i po godine. Treneri su morali u ovom periodu da budu mađioničari. Da motivišu sportiste, da pronalaze nove načine kako da svaki dan neko da svoj maksimum. Ako ne vidite jasan cilj pred sobom to je jako teško. Mozak šampiona je jako specifičan i oni moraju da veruju u nešto da bi napredovali i težili ka tome. Naš moto tokom ovog perioda je bio da radimo kao da je sve kako treba da bude, kao da ne postoje problemi oko nas. Izolovale smo se, napravile smo svoj mikrosvet u kojem smo postavili svoja pravila i radili po svom. Uspeli smo da dovedemo nekoliko vrhunskih takmičara iz celog sveta koji su kod nas bili tri puta, sada su četvrti put kod nas na pripremama. Organizovali smo trening kampove koji su trajali i duže od mesec dana. Živeli smo zajedno, trenirali zajedno. Imali smo takmičare sa tri kontinenta, iz Brazila, Japana i mnogih evropskih emalja. Upotpunili smo svoje vreme, odradili pet kontrolnih takmičenja što je u ovom periodu bilo vrlo bitno za nas da održimo takmičarsku formu. Jr bez takmičenja nema ni forme. Mnogo smo zadovoljni ovim periodom i da sve što je trebalo da uradimo za OI smo uradili. Da sada ulazimo u mirniju fazu gde treba samo da se motivišemo i napravio psihološku pripremu za tako veliko takmičenje", kaže Atanasov.

Jovana je vizu za Tokio izborila pre godinu dana, ali je korona upropastila slavlje.

"U koroni je sve moguće. Desilo se to da Svetska karate federacija (WKF) objavila listu kvalifikovanih pre vremena, jer je mislila da će Igre da se održe 2020. Ispostavilo se da su Igre pomerene za 2021. i s tim WKF može da zaokruži sistem kvalifikacija sa EP u Hrvatskoj (19-23. maj). Meni je ostala Premijer liga u Lisabonu (30. april – 2. maj) , gde se nadam da ću pokazati sve ono što sam radila ovih godina, a posebno prošle i da ću se ponovo kvalifikovati za OI", kaže Jovana.

"Nisam imala sreće 2019. kada sam ispala u prvom kolu na EP, dobila sam samo bod za učestvovanje. Sada se ispostavilo da je to bila moja sportska sreća jer kada odem na EP u Hrvatskoj imaću priliku da osvojim neke bodove što će mi biti korak ka cilju. To je neka sreća koja me prati celu moju sportsku karijeru".

Foto: Profimedia
Foto: Profimedia

Uprkos ogromnoj popularnosti karatea, ova borilačka veština će se u Tokiju prvi put naći na programu Olimpijskih igara.

"Karate je jedan od najmasovnijih, najrasprostranjenijih sportova u svetu, najpristupačnijih i deca ga obožavaju. To je jedan od osvnovnih, baznih sportova. Imali smo nekoliko prilika da budemo uvršteni u program OI, ali nažalost nije se dogodilo sve do Tokija. Kada smo saznali da će Tokio biti organizator OI bili smo presrećni jer smo bili sigurni da će Japan izgurati tu stvar od početka do kraja i da ćemo posle toliko godina, posle toliko generacija koje žive za to naći na programu OI i osetiti bara delić onoga što ostali olimpijski sportovi imaju. Po onome što dajemo i ulažemo u rad smo profesionalci, a takav tretman smo dobili tek kad smo ušli u porodicu olimpijskih sportova. Da nas tako prihvataju, da imamo odlične uslove i za nas je to veoma značajno i bitno. Bili smo oduševljeni i što je Francuska organizator sledećih OI, Pariz 2024, međutim, zbog raznih nekih političkih igrarija karate nije na programu u Parizu već je umesto njega uvršten "brejkdens". Ako vi uporedite karate sa brejkdensom biće neobično kako se to desilo. Ali to je svakodnevica i stvari na koje ne možemo da utičemo. Ali Jovana i ja smo presrećne što smo mi imale tu sreću da od mnogih generacije koje su se bavile ovim sportom budemo glavni akteri svega ovoga i kao što je ona rekla postoje neki znakovi pored puta otkako radimo dugo godina unazad i otvaraju nam se stvari kako mi to želimo. Jovana je postala svetski šampion u godini koja je olimpijska što je velika vrednost našeg rezultata. Presrećne smo i živimo svoj san, pored svih teškoća sa kojima se susrećemo"
, objašnjava Atanasov.

Jovana veruje u medalju u Tokiju.

"Ja sam počela da treniram karate od pete godine, ceo život sam u karateu. Aktivno sam počela da se takmičim od kadeta i tu počela da osvajam značajnije medelja. Međutim, glavna stvar se desila kada sam došla među seniore i osvojila najsjajniju medalju na Evropskom i Svetskom prvenstvu. Ali najteže što mi se dešavalo i što mi se dešava su kvalifikacije za Olimpijske igre. Nikada do sada niko nije imao tu priliku u karateu. Mogu reći sa moje strane kao takmičara da je bilo mnogo surovo i teško, ali sa druge strane i lepo jer smo imale priliku da vidimo druge gradove i kontinente. Ali bilo je veoma teško osvojiti medalju jer je bilo u svetskom rangu jer smo dolazile po dve devojke iz Japana, Francuske i Irana koje su izuzetne takmičarke. To je sve upotpunilo sve ovo što smo radile i iskreno verujem da će sve biti kako treba, da ćemo otići na Olimpijske igre i osvojiti zlatnu medalju".

Put do OI je bio veoma težak.

"Takav sistem kvalifikacija je natmenuo surovu borbu. Karate je prelep sport, pleminit i nadam se da su svi ostali zdravi posle toga, bar mentalno ako ne fizički, da smo uspele i uspevamo da izdržimo to"
.

Roksanda i Jovana rade zajedno od njene pete godine.

"Jovana je moja prva generacija kao trenera. Tada smo još uvek bila takmičar ali samo osnovala školicu u vrtićima u Aranđelovcu. I uporedo sa svojim takmičenjima i karijerom sam počela da radim upravo sa Jovaninom generacijom. Sve ovo kroz šta Jovana i ja prolazimo je proces građenja. Koliko ja nju gradim kao takmičara, toliko ona mene gradi kao trenera. Zaista je ovo neverovatan timski rad. Nemamo veliki tim iza sebe, već jako mali, svega nekoliko ljudi koji su svakodnevno sa nama. Mislim da je ključ upravo to beskrajno poverenje koje imamo jedni u druge. To je najvažnije, pored svega što radimo svakodnevno, to poverenje. Kada se pogledamo u oči ne moramo da pričamo jednostavno znamo šta treba da se radi. Verujemo jedna drugoj i onog trenutka kada je najteže, kad Jovani kažem da može, ona stvarno može jer se pokazalo mnogo puta. To su neke sitne stvari koje mogu da dođu do izražaja kada je nešto stvarno čisto. Mi se trudimo da to ostane tako dok god radimo u ovom polju, u sferi sporta. Ja sam beksrajno srećna što je to tako jer da je drugačije mislim da je bilo kako drugačije ne bi moglo da me motiviše na ovaj način"
.

Foto: B92.net
Foto: B92.net

Prekovićeva opisuje koliko je bitna podrška trenera na takmičenjima.

"Istanbul mi je bilo bukvalno prvo takmičenje da idem sama, da nema tima iza mene. A pogotovo Roksande. Malo sam se uplašila jer nisam imala podršku svog trenera, ali sam nekako junački otišla sama, sama na prijavu i merenje, ali prati nas nešto, otvaraju nam se putevi. Ispostavilo se da je sve u redu sa Roksandom i porodicom, imali smo nekih malih problema, pa je ona uspela da dođe u petak i da mi pruži podršku koja mi je bila neophodna na takmičenju. Teško je ići sam"
.

Da bi se našla u Tokiju mora da bude među četiri najbolje na rang-listi, a na OI je onda očekuje specifičan sistem takmičenja.

"U mojoj kategoriji idu prve četiri devojke sa rang-liste. Potom bi trebalo da se održi kvalifikacioni turnir gde će ići prve tri devojke, jedan vajld-kard i jedna devojka iz Japana, tačnije domaćin. Imaću pet borbi. Ide deset takmičarki. Pet sa jedne, pet sa druge strane. Prve dve sa obe strane će ući u borbu za finale i ide ukrštanje. Ko pobedi ide u finale. Nemaju dva treća mesta. Ja sam jednom imala priliku da tako "radim", na Evropske igre u Minsku. Zanimljiv je sistem, ali skroz drugačije nego ono na šta smo mi navikli".

Sebe je već videla sebe sa medaljom oko vrata.

"Jako sam motivisana, želela bih da sve prođ onako kako zamišljam i kako sam sanjala. Jedva čekam da odem tamo i pokažem sve ovo što sam radila. Sve je tu, sve je spremno samo treba da dođe vreme. Sa svima sam odradila meč, popela sam se na postolje, znam gde sam, šta sam idem samo da uzmem ono što mi pripada. Nema straha. Te strahove pobeđujemo u ovom periodu. Imala sam te strahove pre Premijer lige u Istanbulu, svašta mi se motalo po glavi, ali sam shvatila da sam sve što mi je trebalo uradila i da sada samo treba da odem tamo i pokažem šta znam. A znam dosta".

Atanasov ističe najvažniju stranu pripreme za jednog karatistu – psihologiju.

"To je najzahtevniji deo našeg treninga, bavljenja karateom. Karate je takav sport da je mnogo povezan sa psihološkom pripremom i 90 odsto stvari se dešava iz glave. Da kažem jedan primer koji bi mogao da bude zanimljiv. To je situacija iz 2018. godine kada je Jovana postala svetski prvak. Iste godine Srbija je bila organizator EP posle 20 godina. To je za nas bila velika stvar. Ministartvo (sporta), Olimpijski komitet, svi su od Jovane očekivali veliku stvar jer je ona dolazila na takmičenje da brani titulu šampiona Evrope koju je osvojila 2018. I pogledajte situaciju, dešava se sledeće – završavamo poslednji trening pred završne pripreme koje traju nekoliko dana u Novom Sadu. Poslednja vežba koju radimo je udarac koju radimo ceo život, otkako Jovana zna za sebe. Naše telo je modifikovano usled toliko ponovljenih stvari. Dešava se da Jovana uradi jedan pokret i da joj klecne noga. U tom momentu ja sam prestravljena, kažem Joko šta je bilo? Ona kaže teško mi da stanem na nogu. Ja rekoh, nema problema, idemo kući da se spakujemo, ali ćemo svratiti do Beograda da uradimo magnetnu rezonancu", priča Atanasov.

"Mi se pakujemo, idemo za Beograd, radimo magnetnu i idemo kod doktora da saopšti rezultate. Kaže on, ova provreda od 1-5 je povreda prvog stepena, ali se radi o hrskavici kao da je neko presekao nožem. Može da se desi, objasnila sam zašto se pripremamo, ako se povredi u meču može da dođe do ozbiljnije povrede jer svi znamo kakve probleme može da izazove hrskavica i tu nema neke pomoći. U tom momentu Jovana se okreće ka meni i gleda me pravo u oči. Ja nisam pripremljena za odgovor jer se spremamo da postanemo prvaci Evrope u Novom Sadu i ona je spremna kao zver, je zna šta to znači na domaćem terenu. To je neverovatna motivacija. Ja sam bila prvak Evrope u Beogradu i znam šta to znači. I ja u sekundi pogledam Jovanu i kažem "ma nema veze". Ona ne može da veruje kakva je moja reakcija. Ja kažem nema veze, biće još takmičenja. Poziv jedan, drugi, treći, kažem Jovana je povređena, žao mi je neće moći da nastupi. Svi oni pitaju 'kako neće moći da nastupi, to je strašno, mi ćemo da bandažiramo'. Ja kažem ne, nećemo nastupati. Vraćamo se kući, plačemo, dolazimo u salu. Kažem Jovani da mora da nastavi da radi. I onda smo dva puta dnevno trenirali u sali iz ležećeg položaja, ono što ona može da radi, samo da bi mozak nastavio da radi. Otišle smo da gledamo takmičenje u Novom Sadu, jecajući. Ali smo smogle snage, vratile se, nastavile da treniramo. Imale smo težak period je prvo takmičenje za četiri meseca. Ne možemo u tom trenutku da vidimo šta radimo, nema svetlosti. Jer nam je sve potonulo. Međutim, ja sam trener kojem je trener na prvom mestu", dodaje Atanasov.

"Nije mi žao, samo da prođemo ovaj period. Imale smo odlične pripreme, Jovana se oporavila, dobro se osećala, na dva kontrolna turnira uzela medalje. I postala prvak sveta na najlepši mogući način u Madridu. Jovanino finale je bilo najlepše finale. Ona je otišla tamo po medalju. Hoću da vam kažem šta je prethodilo tome, to može da bude surovo, a često ljudi kažu hoću sad. Ja to nikad nisam radila, nikad nisam dozvolila i mislim da je to veliki plus jer je Jovana sačuvana emotivno, fizički. Ako verujete u sebe znate da će doći ono za godinu dana, dve, tri, ali ste na pravom putu. To je sve psihološka priprema, prolazite sa takmičarem iz dana u dan sitne stvari. Jovana i ja smo u poslednje dve godine bile na svim kontinentima. Trenirale sa najboljim reprezentacijama sveta. U Japanu same sa njihovim nacionalnim timom, u Kazahstanu u Italiji, nema sa kim nismo trenirali. Ali ono što je najvažnije je da je meni Jovana posle godinu dana kampova koji traju po mesec dana rekla 'Roki, ti meni trebaš'. Mi smo morale da odemo, da vidimo, ali smo se vratile na naše i shvatile da ne postoji recept za to kako da se postane olimpijski šampion u karateu. Karete je prvi put na programu OI. Imale smo najteži sistem kvalifikacije koji je bilo koji sport imao. Ali smo mi te koje pravimo svoj put svakog dana. Ne znaju ni Japanci, ni Francuzi, niko ne zna. I to je najlepše u svemu, vratile smo se i pozvali ljude sa strane da treniraju sa nama i da zajedno u lepoj atmosferi pokušamo da motivišemo jedni druge".

One su u Aranđelovcu ugostile takmičare iz celog sveta u pripremnom kampu, a posebno ističu japanske karatistkinje zbog specifičnog stila iz Azije. Da li su Japanke najveća opasnost?

"Od svih preti opasnost, ali ja sam im najveća opasnost", smeje se Jovana.

"Kamp nije bio otvorenog tipa, pozvali smo deset ljudi koji su nam bili potrebni. Srećni smo što našli zajednički interes, jedni drugima nismo konkurencija. Mogli smo da se opustimo i najlepše je kada takve stvari možete da radite na najvišem nivo",
dodaje Atanasov.

Pandemija koronavirusa je poremetila sportistima sistem rada, ali se naša karatistkinja dobro snašla u neobičnoj situaciji.

"Ja sam imala sreću što živim na selu i što moj otac ima veliki prostor gde mogu da napravim svoju salu. Doneli smo tatami (podloga za treniranje), imali smo naše rekvizite i tako smo svaki dan dok je trajao karantin trenirali. Ja kažem da imam sreće jer sam imala uslove za treniranje i kada je bilo teško i kada je bilo lako. Srećom imam kreativne trenera pa smo išli na jezero, kada je bilo moguće, vozili bajs, radili stvari koje nisu toliko povezane sa karateom ali su bitne za održavanje mentalnog fokusa i pripreme. Tako sam lepo napunila baterije i spremno dočekala novu sezonu".

Jovana se vratila na stresnu priču o dobijenoj, pa oduzetoj vizi za Tokio.

"Kao sa je izašlo nešto loše iz mene, neka napetost, neki stres. Ja sam htela da plačem, ali ne od sreće što sam se kvalifikovala već što je to izašlo iz mene. Pa sam se ježila, pa mi nije bilo dobro. Posle sam se smirila, pa shvatila kada mi je Olimpijski komitet poslao dopis da sam se kvalifikovala, kada sam videla svoje im bila sam u šoku. Nisam mogla da verujem šta se desilo. Zovem Roksandu, ona kuka, plače, ja plačem. Međutim, posle dva meseca se ispostavilo da se ipak nismo 100 odsto kvalifikovale. Ja sam u početku rekla to je nemoguće. Ne mogu da kažu kvalifikovala si se, pa nisi. Dobila sam informaciju od MOK-a. Nemoguće da je toliko neobiljno. Posle sam shvatila šta se desilo. Ja sam na prvu loptu reagovala burno jer mi je bilo krivo i žao jer sam prošla jako težak put. Međutim, nismo bile da se borimo za neko naše pravo, da ne može tako. To smo sklonile u stranu, nastavile da treniramo kao što smo i do sada. Izborićemo se, verujemo u sve što smo radile, da ćemo da odemo i da će tamo biti sve kako treba"
.

Atanasov dodatno opisuje šta se dešavalo u tom periodu.

"To je trajalo dva dana, ja sam je postila da ona donese odluku. Da ću je ja ispratiti šta god da odluči. Ona je došla na drugi trening, zagrlila me i rekla: 'Roki, ponovoćemo da uradimo to isto'. To je bila situacija gde je ona donela odluku iz srca. Shvatile smo da stvari nisu onakve kakve bi trebalo da budu, ali smo krenule napred, dalje i najveća moguća stvar je pozitivna energija. Pre svega koju Jovana ima. Ona kad ode na trening, ako su ljudi neraspoloženi, ona će na sred treninga da se razdere i kaže "Srbija!" Zato što ne može da podnese neku drugu sem pobedničke energije. Ta energija nas prati u klubu i stalno. To je energija koja privlači ljude da dođu u mali Aranđelovac, koji je mali u odnosu na gradove u kojima oni žive i sve to. Ali lep, pun topline, pozitivne energije. To je naša hrana.

Atanasov ističe sjajne uslove u kojima rade i obe ističu veliku zahvalnost Ministarstvu omladine i sporta te Olimpijskom komitetu Srbije.

"U Aranđelovcu imamo fenomenalne uslove. Slobodno mogu da kažem da imamo najbolje uslove za trening i za pripreme. Od Republike Srbije smo prepoznati kao klub od značaja za državu. Imamo ogromnu podršku Olimpijskog komiteta Srbije, veliku podršku Opštine Aranđelovac i našeg sponzora kompanije "Peštan". Sve reči hvale jer vidimo da ljudi koji dolaze kod nas nemaju takve uslove. Nije u svakoj zemlji tako i čak veliki šampioni sa po tri, četiri svetske medalje nemaju ono što mi imamo. To nam omogućava da budemo opušteni u ovoj situaciji, da imamo svoj mir, da ne razmišljamo o problemima, da ne čekamo da se nešto desi već samo kako ćemo da organizujemo sve to i budemo ti koji će ponuditi rešenje", kaže Atanasov.

"Moram da se zahvalim i našem ministru sporta Vanji Udovičiću koji je pomogao i pomaže uvek i kada smo bili olimpijski sport i kada nismo bili. Jer nam mnogo znači podrška. Ok, nas dve i naš ceo tim smo zajedno tu, ali bez te podrške koju je Roksanda pomenula ništa ne bi bilo moguće. Pogotovo jer je sada bila teška situacija i mnogo su nam pomogli", dodaje Preković.

"Ministar je došao na jedan trening kod nas i pitao: 'Jovana, šta ti treba da se pripremiš?' Mi smo trenirale na strunjačama koje su stare 23 godine. Jovana je rekla, ministre tatami. Tatami je stigao u roku od pet dana. Ne mogu da vam opišem koliko je to nama značilo. Isto tako i Olimpijski komitet koji nam je omogućio da ne moramo da idemo po ne znam kakvim teretanama već da imamo u svojoj sali sprave na kojima možemo da se pripremamo. Zaista, ogromna podrška. I mislim da to nije samo slučaj sa Jovanom već sa celim srpskim sportom. Srpski sport i sportisti imaju fenomenalne uslove zahvaljujući rekli smo kojim institucijama. To smo videli i u ovoj situaciji sa koronom, kada nam treba test, kada treba da se vakcinišemo. Zaista, velika stvar", zadovoljna je Atanasov.

Međutim, ogromna podrška Jovani stigla je sa još jednog, neočekivanog mesta.

"Dve hiljade devetnaeste godine je stvorena sportska vojna jedinica čiji sam ja član. Tamo sam kao vojni službenik i koristim sve kapacitete Vojne akademije da se pripremim za Olimpijske igre. Tako da sam imala i tu mogućnost da se i tamo pripremam kada sam dolazila u Beograd. Odatle je došla pohvala i zahvalnost. I ja sam njima zahvalna na velikoj podršci koju pružaju. Mislim da je to veoma lepa organizacija, pogotovo za borilačke sportove, pogotovo za karete jer mi posle ovoga stvarno moramo da se bavimo drugim stvarima, jer od karatea nema zarade, ne možemo da se obezbedimo za ceo život. Ja sam imala, opet kažem, sreću što sam osvojila svetsko zlato i što sam zaradila penziju od 40. godine ali sportska jedica će mi pomoći da posle sportske karijere imam nešto da radim".

Njih dve su uspele da preobrate jednog džudistu u karetistu.

"Nevezano za to što je Dragan Atanasov moj suprug, imamo sreću što je on deo našeg tima. On je treći član tog malog tima. Imamo i Uroša Vojinovića i Peđu Doganića. To je mali tim od nekoliko ljudi. Dragan je neverovatan stručnjak, već dve godine radi sa Jovanom kondicione pripreme. To mi mnogo znači jer već dosta vremena provodim sa Jovanom i nemoguće je da budemo 20 sati zajedno. Zahvaljujiću njemu ja mogu da putujem sa Jovanom, imamo sve što nam je potrebno i moram da kažem da je on možda ključ ovog uspeha. Velika podrška, brižan otac koji ostane sa decom kada Jovana i ja otputujemo na takmičenje. Savetima nam mnogo pomaže kako da se postavimo u određenim situacijama. Neko kome mnogo dugujemo sa ove sportske strane",
kaže Atanasov.

"Pored Dragana tu su i Roksandina devac koja sve ovo trpe. Njena majka, moja porodica, moji dragi ljudi, moj dečko. Svi oni su deo svega ovoga i bez njih svega ovoga ne bi bilo. Moram da iskoristim ovo da im se sada zahvalim, ovo je retkost. Jer bez njih ništa ovo ne bi moglo da funkciniše. Ne bi imale mir i ne bi bilo ovako lepo", dodaje Jovana.

Foto: Profimedia
Foto: Profimedia

U prvoj epizodi "Njena pravila sa Ninom" gostovala je Marina Maljković koja je pričala o svom "Institutu za ženski sport" i tada istakla da je Roksanda Atanasov napravila čudo u Aranđelovcu sa devojčicama.

"Nikad u životu nisam rekla u životu da dođu u klub i da odu iz kluba. Ovo je bila prva situacija u kojoj sam morala roditeljima da pričam da je ovo ipak za devojčice, moraćemo neki drugi termin. To je divna stvar. Marina je divna osoba, vrhunski stručnjak i cela ekipa koja je pokrenula akciju "Instituta za ženski sport" je fenomenalna. Mnogo nam je drago što smo deo toga. Imamo ogromna interesovanja dece u Aranđelovcu. Mi smo se opredelili da to bude predškolski uzrast kod nas i napravile smo pravi "bum". Da imamo prostora mogli bismo da imamo 100 devojčica u jednom trenutku. Onda smo imali problema što su roditelji bili toliko oduševljeni da su i oni hteli da gledaju. Jednostavno divno. Evo juče idem po dete u vrtić, a jedna devojčica pita 'Roki, kada će da počne? Ne možemo više da izdržimo'. Sada u Aranđelovcu imamo situaciju da je zabranjeno da se radi sa decom zbog povećanog broja koronavirusa kod male dece. Ali uživamo sa decom, Aranđelovac je jedan od gradova koji ima nenormalno jak ženski sport. Imamo rukomet, mnogo velikih sportistkinja, po karateu smo takođe mnogo poznati. Mislim da je to mesto iz koga treba da ide inicijativa za razvoj ženskog sporta. Jer smo mi kao klub "Knjaz Miloš", davnih godina, bili klupski prvaci evrope i sveta i ta sala u kojoj treniramo je zagovarala inicijativu da sport treba da se razvija u malim sredinama, pogotovo u ženskim gde je dobar. Tako da je cela Marinina priča fenomenalna. Mi smo oduševljeni. Sa osmehom idemo na svaki trening. Kada vide Jovanu oni su opčinjeni. I Marinina poseta je jako dobro uticala".

Žene u sportu su često potcenjene i u prvi plan se više ističe njihova lepota nego rezultati.

"Ne smeta mi. To je pitanje koje će se uvek postavljati. Imala sam takvih saveta dosta, ali nikad se nisam obazirala, jer sam uvek volela da se, tučem, tako da kažem. Više da se sa dečacima družim, a onda sam u jednom periodu shvatila da sam devojčica i da bi trebalo da se ponašam kao devojčica. To je onaj prelazni period. Nikad se nisam obazirala na to. Uvek je bilo 'ova muškarača, tuče se sa dečacima', ali ja se nisam obazirala. Terala sam svoje...",
kaže Prekovićeva.

Atanasov je uporedila uslove u kojima se danas nalazi ženski sport u Srbiji u odnosu na pre 10-15 godina.

"Mislim da ženski sport zaista ima lepo mesto u našoj zemlji. Svedok sam mnogih drugih ljudi iz našeg sporta koji nemaju takav status kao što mi imamo u Srbiji. Mi živimo u nekom svom svetu, priremom pokazujemo da je moguće da se bude i uspešan trener i uspešna majka i uspešna sportistkinja i da je sve moguće. Ja svojoj deci uvek u klubu kažem da ne postoji stvar koja ne može da se uradi u klubu. Posebno devojčicama koje se uvek nađu više zainteresovane. Ranije sam donosila svesku iz svog prvog razreda u kojoj sam pisala šta sam želela da budem kad porastem, kada sam tek počela da treniram karate – prvak sveta i Evrope u karateu. A imala sam sedam godina, nisam znala šta to znači. Morate da shvatite da je sve to moguće. Problem je u našem sportu nema mnogo ljudi koji sa toliko emocija, kao što na primer mi toliko želimo, sa toliko entuzijazma u sve ulažu. Jer su ljudi opterećeni drugim stvarima. A mi imamo i malo sreće i da nas prate neke lepe stvari da možemo da damo svoj maksimum i radimo ono što najviše volimo. Sve je moguće. Ja uvek devojčicama pored toga što kažem da je dobro biti šampion i van sale i van tatamija, što nam je mnogo bitno u klubu jer gajiom lepu sportsku porodicu, uvek ih učimo Jovana i ja, ona kad im ispriča svoje priče kako uspe u poslednjoj sekundi da uradi nešto neverovatno i postane prvak Evrope i sveta, govorimo im da je sve moguće da veruju u sebe", kaže Atanasov.

A Jovana nastavlja...

"Imamo takav stav i svi smo se tako postavili da nije bilo pitanja da li si dečak ili devojčica. Više je bilo devojaka u klubu i sve smo bile jake, hrabre, tako smo se postavile. Nikad nije bilo postavljanja pitanja, hoćeš li da radiš sa dečakom – hoću. Nikad tu nismo pravili razliku. Normalno da kada sam sa dečkom pa uđemo u neku raspravu da ću da branim žene, on mi kaže da sam feministkinja, ali nisam feministkinja, jednostavno volim da stanem na stranu žene. Tako da mi generalno u Aranđelovcu, ja nikad nisam osetila tu razliku. U školi da, te dečije stvari, ali kada sam odrasla nikad nisam osetila da me neko drugačije gleda jer sam žensko, a opet imam neke značajne rezultate".

Atanasov dodaje...

"Imala sam jednog druga, iako se nikad nisam pobila van sale, nikad nisam imala nijednu neprijatnu situaciju. Ali on je stalno voleo da kaže: 'Bolje da te bije maler nego Roksanda Lazarević'. Vole ljudi da se našale ponekad naš račun, ali to bude uvek simpatično. Pokazale smo da smo mnogo iznad tih nekih uverenja, ubeđenja, da smo to davno prevazišli i da nam je nebo granica"
.

Za kraj, Jovana je opisala kako će se osećati kada čuje "Bože pravde" u Tokiju.

"Da pustim suzu. Samo sam tad pustila suzu, kada sam se, da kažem, popela na krov sveta i kad sam čula himnu. Ja sam se pitala kako ljudi plaču kada čuju himu, nisam mogla da razumem. Ja kad sam čula, ja sam se tresla, pa sam počela da plače, nisam mogla da se smirim. Nisam znala šta se desilo. Jedva čekam taj osećaj", zaključila je Prekovićeva gostovanje u "Njena pravila sa Ninom".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.