Radmila Stankovic
Vladimir Jovicic, bivsi politicar i knjizevnik
otkriva nove detalje o otmici Ivana Stambolica,
bivseg predsednika Srbije
Ivana Stambolica su kidnapovali u trenutku kada
se realno otvorila mogucnost da do Ivanovih ruku
dodje stosta sto bi ukazivalo na pravi uzrok smrti
njegove kceri koja je poginula u Budvi 28. aprila
1988. godine. O cemu je sanjao pre nego je nestao
u belom kombiju
Kada je u septembru 1987. odrzana sada vec istorijska
Osma sednica Centralnog komiteta Saveza komunista
Srbije, sa politicke scene nestao je Ivan Stambolic,
dotadasnji predsednik Srbije, perspektivan srpski
politicar, i njegovi najblizi saradnici. Jedan
od tih saradnika bio je i njegov specijalni savetnik
Vladimir Jovicic (66) koji je pre toga bio ministar
za kulturu u vladi Srbije i predsednik Komisije
za kulturu CK SKS. Jovicic je, inace, od rane
mladosti pisao tako da danas upravo zavrsava svoj
cetvrti roman "Tamnava", koji je u ovom
trenutku neobicno zanimljiv. Naime, u ovom romanu
Vladimir Jovicic govori o sudbini Ivana Stambolica,
a posebno njegove kceri Bojane, koja je u 24.
godini zivota, 28. aprila 1988. poginula u saobracajnoj
nesreci na putu blizu Budve.
Ivan Stambolic je, otkriva Jovicic, posle 12
godina od pogibije svoje kceri pod sumnjivim okolnostima,
krenuo u potragu za stvarnim uzrocima njene smrti.
Poceo je da traga i nestao. Jovicic tim povodom
kaze:
"O okolnostima pod kojima je Bojana izgubila
zivot, Ivan mi je pricao vise od deset godina,
ali nikada tako opsesivno kao nekoliko meseci
pre nego sto ce biti kidnapovan. Nakon ucestalih
ubistava po Beogradu, kao i insceniranih "politickih
i mafijsakih saobracajki", Ivan vise nije
sumnjao da je njegova Bojana bila preteca Milosevicevih
obracuna sa politickim protivnicima."
Poslednjih meseci, pre no sto ce avgusta prosle
godine nestati u belom kombiju sa staze na kojoj
je trcao u beogradskom parku Kosutnjak, Ivan Stamblic
je dobijao anonimna pisma u kojima mu je saopstavano
da njegova kci zapravo nije stradala u saobracajnoj
nesreci. Jovicic tim povodom objasnjava:
"Dobijao je pisma sa tvrdnjama, pa cak i
opisima okolnosti i nacina Bojanine likvidacije.
Nema nikakve slucajnosti u gomilanju zrtava rezima
i broja anonimnih pisama na adresu Ivana Stambolica.
U tim informacijama su ozaloscenom ocu poturani
"dokazi" da mu je kci ubijena zbog njega
i cak se navode tragovi koje su zlikovci ostavili.
Sva ta anonimna pisma su u Ivanu najpre podsticala
osecanje krivice, jer je on to osecanje poneo
od trenutka Bojanine smrti, uprkos cinjenici da
on nicim svesno i namerno nije mogao doprineti
toj tragediji. Sve te anonimne dojave, ma sa kakvim
motivima pisane, izazivale su u Ivanu pogubne
efekte. Uznemiravale su ga, pozivale na traganje
za ubicom kada tome nije vreme, ucvrscivale u
njemu uverenje da je Bojana svojom glavom platila
ocev politicki poraz i slicno. Ivanovu usplahirenost
i potistenost poslednjih dana narocito su pojacavala
ona anonimna pisma koja su mnogo cime odavala
ozbiljnost i upucenost."
Da li su ta pisma koja je Ivan dobijao delovala
ozbiljno, da li se njihovim autorima moglo poverovati
da su upuceni u dogadjaj koji se zbio 28. aprila
1988. na putu iznad Budve gde je najstarije dete
Kace i Ivana Stambolica, Bojana, u svojim kolima
imala udes koji ju je kostao zivota?
"Te anonimne dostave su delovale autenticno.
Spontano ili namesteno, one su psihicki ometale
Ivana da se jos vise posveti opozicionom delovanju
neposredno pred zakazane izbore. Ivan je svoje
intelektualne i mentalne snage usmeravao ka davno
zapocetom traganju za ubicom svoje kceri. Nisam
ga upozoravao samo ja da saceka bar do septembarskih
izbora, da je dotle krajnje opasno i bezumno tragati
za takvim istinama."
Da li je Ivan pomisljao da bi i on mogao biti
zrtva?
"Kako da ne. Pitao se zasto ga nisu ubili
jos onda, umesto Bojane. A kao da se donekle i
cudio sto je jos uvek ziv. Uprkos tome sto je
bio svestan opasnosti kojima se izlaze, glasno
je govorio ono sto misli, "sto na umu, to
na drumu". Obrazlagao je to cinjenicom da
ga i onako stalno prisluskuju i prate. Zajedno
sa Slobodanom Inicem, koji se umreti par meseci
pre nego je Ivan nestao, analizirali smo motive
kojima bi se Milosevicev rezim mogao rukovoditi
u uklanjanju Ivana. Bili smo saglasni da Ivan
smeta Milosevicu i kao penzioner bez politickih
ambicija. Naprosto, kao jednom pobedjeni protivnik
koji bi uskoro mogao videti svoga pobednika tesko
porazenog."
Neko ce reci da to nije dovoljan motiv da
se organizuje tako monstruozan zlocin kao sto
je nestanak Ivana Stambolica?
"Ovakav motiv mogao bi se uciniti bledim
i sumanutim samo onima koji ne poznaju Milosevicevu
narav, a posebno njegov licni odnos prema Ivanu.
On nikada, ni posle Osme sednice, nije prestao
ambivalentno dozivljavati Ivana. Gledao je u njemu
svoga patrona, starijeg brata, oca, naprosto nedostizni
autoritet pred kojim se stalno valja dokazivati.
Pritom je sasvim nebitno sto se on pred tim autoritetom
pokusavao potvrditi na najgori nacin, i sto je
u tom svom paradoksalnom potvrdjivanju i samom
Ivanu nanosio najteze udarce. Sam Ivan je ovo
morao znati. Ali, kao sto je bio neoprezan kada
je svoga "sina Bruta" pustio da mu godinama
nenadziran, a bolesno ambiciozan, vrslja iza ledja,
tako je i ovoga puta neoprezno krenuo tragom zlocinaca
ne racunajuci da ce ga, takoreci cim iskoraci
iz kuce, iz zasede kidnapovati."
Dakle, moze se reci da je Ivan ocekivao neku
vrstu napada na sebe?
"Razgovarali smo i o tome da bi jos ozbiljniji
razlog Ivanovog uklanjanja mogao biti svaki trag
ubistva Bojaninog na koji je naisao. Dok su odnosi
vlastodrzaca u Srbiji i Crnoj Gori bili idilicni,
ta opasnost nije pretila. Ali posto je Budva (mesto
Bojanine pogibije) vremenom presla pod crnogorsku
jurisdikciju, a crnogorska vlast otkazala poslusnost
Milosevicevoj, realno se otvarala mogucnost da
do Ivanovih ruku dodje stosta sto bi ukazivalo
na pravi uzrok Bojanine smrti.
Spreman sam da u ovom slucaju izjednacim ucesce
racionalnih i iracionalnih motiva. Pored sasvim
racionalnih interesa pobednika na Osmoj sednici
da maknu Ivana Stambolica, u Milosevicevoj glavi,
koliko ja znam, moralo se nakotiti mnogo sasvim
iracionalnih motiva za jedan takav zlocin. Ja
cak idem tako daleko da trazim neku psihopatsku
simboliku u tome sto je pored toliko ubijenih
jedino Ivan Stambolic nestao."
Sta je najkarakteristicnije od onoga o cemu
vam je Ivan pricao pre nego sto je nestao?
"Pricali smo uglavnom o Bojani, pa cak i
o Bojani iz Ivanovog sna. Uz sav pijetet prema
Ivanovoj intimi, ispricacu taj san iskljucivo
iz uverenja da cu time pomoci iznova zapocetoj
istrazi o Ivanovom kidnapovanju. Ovaj san je svakako
dokaz da je protiv Ivana vodjen i specijalni rat
izazivanjem u njemu osecanja zaslepljujuce krivice.
Ivan mi se jednog dana pozalio da vec nekoliko
noci sanja isti san: Bojana ga doziva sa svog
groba koji kao nije njen grob, jer je ona jos
uvek ziva. Vapi za ocem ne bi li joj kako pomogao
da vrati na raku plocu, uvek od stiropora, da
dohvati i da joj vrati sve sto joj neki nepoznati
raznose unaokolo. Ali, sve cega se Ivan masi,
pa cak i te mase stiropora, pretesko je za njegove
sake. Stavise, same njegove ruke postaju mu toliko
teske i nemocne da nije u stanju da prigrli Bojanu.
Bolno je svestan da bi morao spreciti razgradjivanje
tog njenog mesta. Uzalud Bojana zapomaze i doziva
oca u pomoc. Nju raskucuju neki nevidljivi ljudi
kao vetar sa stotinu ruku. Sjuruju je ocu u zagrljaj,
premda nedostiznu..."
Prepricavanje ovog potresnog sna Ivan je zavrsio
odlucnim recima:
"Moram nesto preduzeti. Krajnje je vreme
da se stvarno podigne ploca sa te tajne."
NIN, februar 2001. godine