utorak 22.05.2012 | 10:55

Zašto su Kosor i Tadić izgubili izbore?

Izvor: T portal

Prikazati ovde celokupan tekst članka

Pošaljite komentar

utorak 22.05.2012 | 10:55

Zašto su Kosor i Tadić izgubili izbore?

Izvor: T portal

Iako u različitim državama i za različite položaje, izborne pobjede Tomislava Karamarka i Tomislava Nikolića potvrđuju isto: dominantne političke opcije iz devedesetih i u Hrvatskoj i u Srbiji nisu stvar prošlosti

Zatvorite ovde celokupan tekst članka

Nije nemoguće da se novi predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko i novi predsjednik Srbije Tomislav Nikolić jednoga dana sretnu na najvišoj državnoj razini. Uvjet je tomu da novoizabrani srbijanski predsjednik ostane na svojoj dužnosti i nakon sljedećih izbora, a Tomislav Karamarko pobijedi na hrvatskim predsjedničkim izborima, ne nužno na prvim sljedećima.

Deklarirani tuđmanist Karamarko i postšešeljevac Nikolić predstavljaju naoko nepremostive politike koje su upravo dobile tijesno izbore, ali neprijeporan legitimitet u svojim sredinama. No nisu li početkom 90-ih i tadašnji predsjednici Hrvatske i Srbije Franjo Tuđman i Slobodan Milošević bili na posve različitim stranama spektra jugoslavenske krize, a zatim i rata, pa su svejedno održavali intenzivne političke kontakte, dobrim dijelom izvan dosega javnosti.

Dva desetljeća kasnije unutar kojih je Hrvatska zajedno s Bosnom i Hercegovinom pretrpjela ratnu agresiju sustavno vođenu iz Beograda, a Srbija zbog te agresije bila jedna od najizoliranijih zemalja nakon Drugog svjetskog rata, političke doktrine s početka devedesetih stječu novi vitalitet.

Doduše u znatno izmijenjenim okolnostima i uz nove čelne promicatelje. Nakon izbora za predsjednika HDZ-a i izbora za predsjednika Srbije unutarnja i vanjska politika Hrvatske i Srbije definitivno kreću novom dinamikom.

Eurooptimistični Jadranka Kosor i Boris Tadić, koliko god bili politički i personalno različiti, doživjeli su sličan poraz unutar svog biračkog tijela, ne zato što je ono apriorno europesimistično nego zato što je jednostavno pesimistično. Gubitnici tranzicije i globalizacije nemilice odbacuju vremenske točke u kojima su one započele. I budućnost vide u baštini prošlosti.

Od proturežimske barake do protuvladine koncertne dvorane

Zato je potpuno pogrešno nazivati Tomislava Karamarka reformatorom. On to i nije. Njegov je cilj povratak na staro, zapravo prastaro. Podršku je delegata na Općem saboru HDZ-a stekao jasnim porukama o nužnosti kroatizacije stranke i čvrstog pozicioniranja na desnici.

Pritom su njegovi suparnici potpuno pogrešno atakirali na Karamarkovu nedosljednost u vezi članstva u stranci i suradnje s bivšim predsjednikom Stjepanom Mesićem. Politička je karijera Tomislava Karamarka zapravo paralelna tijeku političkih preferencija velikog broja birača HDZ-a i hrvatskih birača općenito. Na početku demokratskih promjena čvrsto uz HDZ i Franju Tuđmana, zatim razočaranost pretvorbom i siromašenjem, podrška Stjepanu Mesiću kao najuvjerljivijem posttuđmanovskom političaru, kasnija podrška Sanaderovu pokretanju, a u očima suda i javnosti pravom potkradanju Hrvatske te nova razočaranost kleptokracijom zbog koje se cijeli HDZ našao na osumnjeničkoj klupi. Izborni poraz u prosincu 2011. najviše je odgovarao onima koji su sada preuzeli vođenje HDZ-a.

Tomislav Karamarko je, dakle, tipičan hrvatski birač čija se podrška tijekom proteklih dvadeset i dvije godine u apsolutnoj ili relativnoj većini na izborima, kretala od Franje Tuđmana, preko Stjepana Mesića do Ive Sanadera. Povremene oporbene epizode služile su za provjetravanje osobnih i kadrovskih animoziteta uz adaptaciju iste politike u novim okolnostima. Stoga se u Tomislavu Karamarku prepoznao najveći broj HDZ-ovaca. Od proturežimske barake do protuvladine koncertne dvorane.

No pobjedničko pozivanje na prošlost djeluje odveć anakrono u situaciji kada Hrvatska pritisnuta ekonomskom pa i društvenom krizom i dezorijentiranošću nužno treba perspektivan pogled u blisku budućnost. Dapače, politika Franje Tuđmana i njegova politička ličnost na koju se poziva novi predsjednik HDZ-a djelovale su 1990. puno modernije nego sve ono što se čulo na 15. općem saboru HDZ-a održanom dvadeset i dvije godine nakon utemeljiteljskog.

Tuđmanove su poruke 1990. govorile o projiciranoj budućnosti bez obzira na sve što se kasnije događalo. Karamarkove poruke, ali i većine njegovih suparnika na izborima, zazvučale su retrogradno pri čemu je pobjednik u njihovu zagovaranju bio najautentičniji. K tome, pobijedio je dojučerašnju predsjednicu HDZ-a Jadranku Kosor i njezina zamjenika Darka Milinovića, kao i bivšeg člana Vlade Domagoja Ivana Miloševića te na kraju u drugom krugu Milana Kujundžića koji je predstavio gotovo isti program, i to uz podršku obitelji Tuđman. Može se reći da je Tomislav Karamarko pobijedio u najzahtjevnijim okolnostima što će mu biti zalog u etabliranju sebe kao prvog HDZ-ovca i iskonskog tuđmanovca.

Neuspjeh vladajućih bit će pogonsko gorivo Karamarkovoj popularnosti

Iako mu je već pobjednički govor izgubio oštricu nastupa u kampanji, Tomislav Karamarko dolazi na čelo dosad najžešće hrvatske oporbe prema kojoj će se i Sanaderov nastup na splitskoj Rivi 2001. činiti operetom.

HDZ-ovci su upravo sahranili političko naslijeđe Ive Sanadera i njegovih vjerolomnih suradnika, revitalizirali retoriku i politiku iz 90-ih i uz proklamiranu poruku o poštenoj hrvatskoj stranci koja se vraća strategiji i taktici kada je bila pobjednička, kreću na vladajuću koaliciju koja doista više neće moći računati na komociju.

Međutim, ako dođe do preokreta u političkim preferencijama birača na sljedećim lokalnim, europskim i parlamentarnim izborima, to se neće dogoditi zbog zanesenosti birača onim što su čuli i vidjeli na Općem saboru HDZ-a, nego zbog rezultata koje će oni na vlasti pokazati ili ne.

Tomislav Karamarko trenutačno je u izvrsnoj poziciji i uz relativno koncentrirano vođenje HDZ-a može samo podizati rejting stranke u ispitivanjima javnog mnijenja. Uvjet je tomu da se počne obraćati biračima u sadašnjosti sa svim njihovim problemima. Sljedeći će se parlamentarni izbori održati četvrt stoljeća nakon prvih i malo je vjerojatno da će na njima trijumfirati netko tko ne ponudi kakvu-takvu viziju budućnosti.

Nikolićev nacionalizam 21. stoljeća

Upravo je to uspjelo unaprijed otpisanom Tomislavu Nikoliću na izborima za predsjednika Srbije. Mada njegova retorika i nastupi djeluju kao iz politička zagrobnog života, srbijanskim je biračima i to bilo prihvatljivije od neuspješne demiloševizacije proteklih dvanaest godina. Osiromašeni i razočarani, ključnu su prednost dali Nikolićevim porukama o socijalnoj pravdi i borbi protiv korumpirane vlasti koja se godinama samozadovoljno preslaguje.

Nikolićev će izvorni šovinizam iz devedesetih na predsjedničkoj funkciji ceremonijalno postati nacionalizam 21. stoljeća kakav u različitim inačicama već participira u vlasti u nekoliko europskih zemalja, dok je u drugima vrlo blizu vlasti. Ishod srbijanskih izbora i nije loša vijest za Hrvatsku, baš kao ni za Srbiju. Određena će se politika napokon početi određivati na vlasti. Jer – što će uopće Tomislav Nikolić moći učiniti s Kosovom? Hoće li se udaljiti od Europske unije?

I, napokon, kako će se njegov izbor odraziti na standard građana? Sada barem više nema iluzija o većinskom raspoloženju birača u Srbiji koje dvanaest godina nakon rušenja Miloševićeva režima na velika vrata vraćaju njegovu stranku i čovjeka koji je do prije par godina u svemu izvršavao naloge Vojislava Šešelja.

Nikolićeva je Srpska napredna stranka redizajnirana Šešeljeva Srpska radikalna stranka koja će u slučaju opstanka sadašnje koalicije na vlasti samo jačati. Nikolić je također u odličnom položaju. S izbornim legitimitetom i bez bojazni da će ga birači kritizirati zbog rezultata Vlade, njemu su se devedesete isplatile. Sve povoljno pripisat će sebi, sve loše političkim suparnicima.

Najveći je gubitnik, naravno, sad već bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, ali ne toliko zbog gubitka predsjedničke dužnosti i potpuno pogrešne procjene da će izlaskom na prijevremene predsjedničke izbore pomoći svojoj Demokratskoj stranci i bliskim opcijama, koliko zbog činjenice da umjereniji dio političkog spektra u Srbiji na svakim novim izborima gubi dio podrške.

Ne zbog drugih, već zbog sebe. Da je kojim slučajem Boris Tadić pričekao završetak mandata, a formiranje Vlade prepustio stranci Tomislava Nikolića, dogodine bi bio u pobjedničkoj poziciji.

I Tomislav Karamarko i Tomislav Nikolić novi su ključni politički igrači na koje mora računati hrvatska vlast. S novim predsjednikom HDZ-a Kukuriku koalicija dobiva bespoštednu oporbu, a s novim predsjednikom Srbije kudikamo složenije prilike u neposrednom susjedstvu. Unatoč pomirljivim izjavama nakon izbora, SDP i partnere i u unutarnjoj i u vanjskoj politici tek čekaju prva prava iskušenja.

Ipak, dva Tomislava iz domovine i inozemstva neće presudno utjecati na podršku hrvatskih birača onima za koje su se odlučili lani. Bez obzira na sirenski zov devedesetih, na kraju će odlučivati konkretni rezultati ovdje i sada.

Pošaljite komentar