Slobodan Šijan o Tomu Gotovcu

Tomislav Tom Gotovac (1937-2010) bio je filmski reditelj i jedan od prvih umetnika performansa na prostorima SFRJ. Knjiga &bdquo;Kino Tom&ldquo; Slobodana Šijana govori o radu i životu Gotovca, kao i o prijateljstvu dva reditelja.Objavljena prošle godine od strane Muzeja savremene umetnosti u Beogradu i Hrvatskog filmskog saveza u Zagrebu, knjiga &bdquo;Kino Tom: Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda&ldquo; najtemeljnija je publikacija o filmovima Gotovca koja je objavljena u poslednje vreme. Autor, filmski reditelj Slobodan Šijan, težio je da detaljno opiše umetničku i tehničku vrednost kratkih filmova Toma Gotovca, opisujući životne i političke okolnosti u kojima su oni nastajali. &bdquo;Kino Tom&ldquo; je završni čin Šijanovog intermedijalnog projekta koji je, u ime višedenijskog prijateljstva, posvećen ličnosti i delu Gotovca. Uz foto-printove koji su omaž Gotovcu, četiri &bdquo;Filmska letka&ldquo;, maketu iz akcije postavljanja natpisa &bdquo;Mjesto pod suncem&ldquo; na bioskopu Fine Arts u Los Anđelesu i filmove &bdquo;Obiteljski film II&ldquo; (1973) i &bdquo;Pesma za Toma&ldquo; (2010), knjiga predstavlja deo galerijske instalacije &bdquo;Mjesto pod suncem&ldquo;. Kroz kolaž o Tomu u 24 kvadrata (poglavlja) i &bdquo;Remake u 25 kvadrata&ldquo; Šijan govori o Tomovoj opsesivnoj ljubavi prema gledanju i analiziranju filmova, o njegovoj ljubavi prema džezu, o Tomovim prijateljima i odnosu sa ocem i majkom, kao i o političkoj dimenziji &bdquo;upotrebe&ldquo; američkog muzičara Glena Milera kao kulturološkog simbola u filmovima koje stvara. Gotovac muziku Milera, belog džezera, vidi kao ustrojstvo i kulturu pobedničke civilizacije, koju opisuje sledećim rečima: &bdquo;Od 1895. samo jedna glavna naracija napreduje. Treba pogledati koji su glavni gradovi bombardirani u svijetu. Samo jedan glavni grad &ndash; Washington DC &ndash; nije bombardiran. Svi glavni gradovi drugih velikih sila su uništavani: London, Berlin, Moskva, Rim, Tokio, Peking, Shangai... Nisu dotaknuti gradovi Australije i Kanade, ali to nisu bile države, već dominioni, čiji je centar &ndash; London &ndash; i te kako stradao&ldquo; (citirano u Bašić i Simić , &bdquo;The Tom Gotovac Story&ldquo;, Polet, br. 412, 30. 6. 1989. i Šijan, str. 176). Kako je prilikom snimanja i montaže filma &bdquo;Prije podne jednog Fauna&ldquo; (1963) Gotovcu bilo uskraćeno autorsko pravo, a sam film skraćen, Šijan po sećanju daje detaljni predlog rekontrukcije prve verzije ovog filma na osnovu koje se može videti izvanrednost rediteljskog umeća Gotovca.Naime, kroz prizore filma &bdquo;Prije podne jednog Fauna&ldquo;, kao bitan vizuelni materijal pojavljuje se natpis &bdquo;Potrebno je živjeti samouvjereno gledajući&ldquo;, koji je srž filma. Za svaku od reči, koje se pojavljuju sekvencijalno pred gledaocima koji tek na kraju filma mogu da rekonstruišu celu rečenicu, Gotovac je dao opis značenja kroz filmske scene. Na taj način, reči potrebno je su predstvaljene scenom u kojoj jedan bolesnik na terasi bolnice, zajedno sa bolničarem, pomaže drugom koji ima veće povrede od njega. Ulicom prolazi i nepoznata žena, te se &bdquo;potreba&ldquo; može očitati u činu pomaganja među pacijentima, ali i u naznaci erotizma, elementa koji je često prisutan u stvaralaštvu Gotovca. Značenje reči živjeti predstavljeno je kroz scenu u kojoj se dva bolesnika &bdquo;mačuju&ldquo; svojim štakama. Nota crnog humora sprečava da patetika uzme maha u ovom slučaju, tako da u Gotovčevom filmu ne vidimo neku patetičnu scenu u kojoj se lekar i bolničari bore za život umirućeg bolesnika, već vidimo dvoje ljudi koji misle da im nisu pretnja ni bolest, ni smrt, ni nemoć, nego jedan drugi, te moraju da brane svoje živote štakama koje upotrebljavaju kao mačeve. Bolničar je taj koji samouvjereno prekida ovu farsu, dok se gledajući pristupa, pod uticajem francuskog novog talasa, ženi i devojci koje prolaze ulicom, zastaju, susreću se sa nepoznatim licima, a pri tome se bolnica sa njenim su-stanarima više uopšte ne pojavljuje.Gledanje i žene su u stvaralaštvu, a pogotovo u filmovima, Toma Gotovca usko povezani. Ipak, Šijan se fokusira na momente Gotovčevog života kao što je oduševljenje prvim filmom koji je gledao, odluka da iz Zagreba dođe u Beograd, umesto da studira režiju u Pragu, rad na trilogiji &bdquo;Pravac&ldquo;, &bdquo;Plavi jahač&ldquo; i &bdquo;Kružnica&ldquo;, kratkim filmovima &bdquo;Pravac&ldquo; i &bdquo;Straight Line&ldquo;. Istaknuta su i dešavanja koje su izazvali filmovi &bdquo;Plastični Isus&ldquo; Lazara Stojanovića u kojem je glavni protagonista Gotovac, kao i &bdquo;Slani kikiriki&ldquo;, film Gotovca na trećoj godini studija režije, u kojem dve nage devojke i mladić iscrtavaju po telu simbole &ndash; od kukastog krsta do srpa i čekića. Dok je Stojanovićev film kroz montažiranje dokumentarnih sa igranim materijalima izjednačio sve političke režime &ndash; komunizam sa nacizmom &ndash; &bdquo;Slani kikiriki&ldquo; Toma Gotovca je otišao korak dalje i tom izjednačavanju dodao elemenat golotinje, koji postaje centralan u filmu. Značajne priloge u knjizi čine transkripti dijaloga iz Gotovčevih filmova, kao i detaljan opis istih, uz sastvaljanje precizne filmografije. Šijan je priložio i trankripte odabranih pisama upućenih Gotovcu, razgovor sa Petrom Blagojevićem &ndash; Aranđelovićem, sećanje Lazara Stojanovića. Ovom prilikom, Šijan ističe razgovor Toma Gotovca i Sonje Savić, odličnog poznavaoca umetničke scene, glumice, performerke i autorke značajnih eksperimentalnih video-filmova poput &bdquo;Šarlo te gleda&ldquo;, kao jedan od najupečatljivijih TV šou programa koje je ikada gledao.