Psihoterapeut za B92: "Patnju žrtve vršnjačkog nasilja nije lako prepoznati"
Vršnjačko nasilje je sve učestaliji problem u školama. Prema statističkim podacima, gotovo polovina učenika doživi neki vid nasilja i javlja se u sve mlađem uzrastu. Karakterišu ga verbalno i fizičko maltretiranje, a u novije vreme i vređanje na društvenim mrežama.
Sanja ĆulibrkIzvor: B92
Zoran Milivojević, psihoterapeut, navodi da s obzirom na to da je praksa takva da pojam nasilje obuhvata veoma veliki broj različitih ponašanja, nije moguće prepoznati osobe koje vrše nasilje i za B92 govori kako da se razvije empatija, a suzbija neprijateljska antipatija među vršnjacima.
Kada govorimo o vršnjačkom nasilju?
Definicija nasilja koja se koristi u školama je preširoka. Kao što reč kaže, nasilje je kada neko nešto radi "na silu". Međutim, nije svaka primena sile isto što i nasilje, na primer samoodbrana. U pravnoj teoriji je poznato da je nasilje nelegitimna primena sile. Danas se pojam nasilje pogrešno izjednačava sa agresivnošću, jer su to dva pojma koji se samo delimično preklapaju. Ako bi trebalo definisati vršnjačko nasilje u tom širokom kontekstu, onda možemo reći da je to svaki neprijateljski postupak mlade osobe prema svom vršnjaku. Dakle, ključ je u neprijateljstvu iz koga izviru razni oblici šikaniranja.
Koji je uzrok vršnjačkog nasilja?
Najjednostavniji odgovor je da je uzrok u tome što mladi ljudi nisu dovoljno socijalizovani, nisu naučili da rešavaju konflikte uvažavajući prava druge osobe. Deca i mladi su u jednom razvojnom prelazu između "vladavine jačega" ka "vladavini pravde". Ali da bi došli do tog cilja potrebno je da oni razvijaju prijateljske međusobne odnose, da izađu iz neprijateljskih odnosa. Mladi ljudi su skloni osećanjima prezira, mržnje, zavisti i ljubomore, i veoma često su ova osećanja oni pokretači koji dovode do onoga što zovemo tim obuhvatnim nazivom nasilje. Ako pođemo od takvog razumevanja problema, onda je jasno da nije dovoljno zabranjivati i kažnjavati samo nasilno ponašanje, već one uzroke koji su organizatori neprijateljskih postupaka prema drugima. Ako to ne razrešimo, onda će mladi naći načina da nasilje postane suptilnije, teže prepoznatljivo.
Da li možemo da prepoznamo nasilnika, iz kakve porodice potiče?
Mladi ljudi su u procesu socijalizacije, to jest učenja kako da se nose sa konfliktima, kako da nađu svoj status u grupi vršnjaka, kako da se bore sa osećanjima zavisti i ljubomore. Zato nije dobro da na njihove ličnosti stavljamo etikete tipa “nasilnik”, to jest da ih označavamo kao loše osobe. Zato je bolje pričati o neprihvatljivom ponašanju, o nasilju određenog tipa, i osobama koje vrše nasilje.
S obzirom na to da je praksa takva da pojam nasilje obuhvata veoma veliki broj različitih ponašanja, nije moguće prepoznati osobe koje vrše nasilje. Kada je reč o onom nasilju koje je najlakše prepoznati, dakle o fizičkom nasilju, nema ništa što je opšta karakteristika ovih osoba. Među njima su i oni koji to urade jednom ili povremeno, ali i oni kojima je to standardni način komunikacije jer neprestano zastrašuju vršnjake. Još je teže prepoznati one koji vrše psihičko nasilje, koji prave intrige, ogovaraju, podstiču druge na neprijateljske postupke prema osobi koja je meta, koji datu osobu isključuju iz grupe, ismevaju je iza njenih leđa, a sve to kriju iza osmeha kada sa njom razgovaraju.
Isto tako ne postoji ni nešto što povezuje ove porodice. Za suzbijanje vršnjačkog nasilja je najvažnije kako se ove porodice odazivaju kada shvate da njihovo dete vrši nasilje. Dok jedni negiraju problem i optužuju druge, vršnjake i školu, drugi to shvataju kao problem i uz pomoć škole pomažu detetu da odustane od ovog tipa ponašanja.
Kako prepoznati žrtvu?
To je osoba koja pati zbog neprijateljskih postupaka njenih vršnjaka. Međutim ovu patnju nije lako prepoznati uglavnom zbog toga što žrtve često misle da su same krive za to što su postale žrtve, da to što sa njima nešto nije u redu jeste razlog da ih drugi odbacuju, ne prihvataju i ponižavaju. Njih je često sram i zato kriju svoju patnju, zatvaraju se u sebe i nose masku kao da je sve u redu.
Često čujemo da roditelji nisu znali da je njihovo dete žrtva nasilja. Zašto roditelji, u većini slučajeva, poslednji saznaju?
Glavni razlog je što mladi ljudi kriju to da su žrtve od roditelja, jer ih je sramota, ili se jednostavno plaše da će roditelj otići u školu i napraviti skandal, nakon čega će isto to dete biti odbačeno od šireg kruga njegovih vršnjaka. Zato mladi pokušavaju da se sami izbore sa tim, ali često to nisu u stanju, tako da roditelji prepoznaju problem tek kada situacija postane nepodnošljiva. Postoje slučajevi da roditelji prepoznaju patnju mlade osobe, ali da ona negira postojanje problema nasilja, da bi se naknadno sve razotkrilo.
Na koji način roditelji mogu da pomognu detetu koje trpi nasilje?
Akcija treba da ide u dva pravca. Prvi je da zaštite dete, da se pojave u školi, da zahtevaju da škola pokrene mehanizme kojim će zaštititi dete od nasilja i razrešiti problem koji je u njegovoj osnovi. Drugi pravac je da roditelj osnaži dete, da mu pomogne da razvije mehanizme kojima će izaći iz uloge žrtve, razviti socijalne veštine, pregovaračke sposobnosti, da smanji emotivnu štetu koja je nastala. Kada je potrebno, dete treba uključiti u neki program psihosocijalne pomoći, ali ne treba sa ovim žuriti jer ga u tom slučaju dodatno stavljamo u ulogu žrtve. Nije dobro da dete ostane pasivno, već ga treba aktivirati, da razume situaciju, da zna da ono nije krivo, ali i da stekne životne veštine koje će ga sprečiti da ponovo postane nečija žrtva.
Kako sprečiti vršnjačko nasilje?
Mora se delovati na više nivoa. Prvi nivo je nivo ponašanja, treba pomoći mladima da prepoznaju šta je sve nasilje, da ga označe kao takvo, da se pobune protiv njega, i da ga prijavljuju odraslima. Pored pristupa koji se bavi kažnjavanjem počinilaca, postoje i pristupi koji u prvi plan stavljaju razvijanje prijateljskog odnosa, saosećanja i empatije. Tako na primer, vršilac nasilja može dobiti zadatak da napiše i pročita sastav o tome kako se osećala žrtva nasilja u problematičnoj situaciji. Na taj način se razvija empatija, a suzbija neprijateljska antipatija. Takođe su i vršnjački medijatori dobra ideja, jer su to vršnjaci koji posreduju u konfliktnim situacijama. Vršnjačko nasilje je univerzalni problem, tako da i druga društva razvijaju neke nove pristupe za prevenciju i za korekciju. Drugi nivo je rad na uzrocima nasilja, razvijanje emocionalne pismenosti, socijalnih veština, pregovaračkih veština, zdravo nošenje sa konfliktnim situacijama i slično. Pored škole, najvažniju ulogu imaju roditelji, bilo da njihovo dete vrši ili trpi nasilje.
Možda vas zanima
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.
