Čudo u Bernu – fudbalska nepravda veka

Nikome i dalje nije jasno kako fudbalska reprezentacija Mađarske, čuvena "laka konjica", nije uspela da osvoji nijedno Svetsko prvenstvo.

MT
Podeli
Photo by William Vanderson/Fox Photos/Getty Images
Photo by William Vanderson/Fox Photos/Getty Images

Tih pedesetih godina niko im nije bio ravan, predstavljali su strah i trepet svima na kontinentu, a ostaće zabeleženo da su prvi porazili Englesku na Vembliju, te 1953. godine.

Dugo su se Ostrvljani, osnivači ove igre, hvalili kako nikada nisu izgubili na svom terenu. Sve do tada...

Tog 25. novembra pred više od 100.000 gledalaca fudbal se promenio, a Englezi su naučili važnu lekciju.

Gordi Albion je demoliran sa 6:3, što im je bio prvi poraz od vanostrvske selekcije na Vembliju još od 1863. godine.

Džeki Sevel, tadašnji najplaćeniji fudbaler sveta, dugo nije mogao da zaboravi tu katastrofu nacionalnog tima Engleske.

"Naravno da su ljudi mislili da ćemo pobediti, ali toga dana smo naučili odgovarajuću lekciju. Mislim da nismo bili tako loši. Njihovo kretanje je bilo neverovatno, prolazili su nas lako, igrali su stalno u trouglu... Oni su bili čudesni, verovatno najbolji tim svih vremena", prisećao se Sevel.

Mandatory Credit: Allsport Hulton/Archive
Mandatory Credit: Allsport Hulton/Archive

Slično mišljenje o "lakoj konjici" imao je i Ser Bobi Robson.

"Videli smo stil igre koji nikada ranije nismo videli. Njihovi igrači bili su fantastični, kao da nisu sa ove planete. Način igre, tehnika, stručnost, sve je bilo briljantno. Ta jedna utakmica nas je promenila iz korena. Mislili smo da ćemo pobediti, da smo mi majstori, a oni šegrti. Bilo je apsolutno drugačije", pričao je Robson.

Nešto kasnije, Mađari su još jednom ponizili Engleze, ovoga puta u Budimpešti sa 7:1 u prijateljskoj utakmici.

Godinu dana ranije, izabranici Gustava Šebeša, koje je predvodio Galopirajući pukovnik, kako su zvali Ferenca Puškaša, osvojili su Olimpijske igre.

U finalu su, kako sami kažu, pobedili majstore iz Jugoslavije sa 2:0 na stadionu u Helsinkiju.

Milan Tomić

Mađari su se u sjajnoj formi i raspoloženju pripremali za najveću smotru fudbala u Švajcarskoj 1954. godine.

Na 32 utakmice, imali su 28 pobeda, četiri remija i niti jedan poraz.

Igrali su ultra ofanzivan fudbal, često su znali da postignu i dvocifren broj golova, bili su velike zvezde najvažnije sporedne stvari na svetu.

Na terenu su bili dominantni i briljantni, a van nenametljivi, skromni.

Anegdota koju je ispričao jedan od članova "lake konjice" kaže da su ih ljudi u Parizu, prilikom posete kako bi odigrali utakmicu sa lokalnim prvoligašem, gledali čudno.

Bili su obučeni u stare, demode mantile, tako da su se prolaznici pitali – "ko su ovi turisti?".

Ti isti turisti su samo nekoliko sati kasnije francuskoj ekipi dali 13 golova!

Čudo u Bernu!

Photo by Keystone/Getty Images
Photo by Keystone/Getty Images

Svi fudbalski stručnjaci tog doba, opravdano su smatrali da će se Mađari prošetati do titule i da će rutinski osvojiti Boginju Niku, pehar koji se dodeljivao pobednicima Mundijala sve do Meksika 1970. godine.

Nakon grupne faze zaista je delovalo da će se ove prognoze obistiniti. Nije bilo razloga da tako ne bude.

U prve dve utakmice razbili su Južnu Koreju sa 9:0, te Zapadnu Nemačku sa 8:3.

Usledila je još jedna sjajna partija protiv aktuelnih vicešampiona sveta Brazilaca. Laka konjica je protutnjala i pored karioka, 4:1.

Isti broj golova primio je branilac trofeja Urugaj, a u finalu ih je čekao stari poznanik i ekipa koju su na startu takmičenja već porazili – SR Nemačka.

Na nesreću naših severnih suseda, u tom meču za titulu obistinila su se dva nepisana fudbalska pravila – najopasniji rezultat je 2:0, te da jednu istu ekipu ne možete da savladate dva puta na istom turniru.

Mađari su blickrigom već u 8. minutu vodili, pogocima Puškaša i Cibora. Ipak, Nemci su uzvratili samo minut kasnije preko Morloka.

Ubrzo je izjednačenje doneo Helmut Ran, koji je u završnici utakmice, u 84. minutu, priredio veliki šok za konačnih 3:2 za Zapadnu Nemačku.

Čudo u Bernu, ili kako su neki nazvali, Vaterlo i Bernu, bio je u rangu onom šoku koji su Urugvajci četiri godine ranije priredili Brazilu na Marakani, u meču koji je pratilo najviše gledalaca u istoriji fudbala – čak 200.000.

Mnogi su se posle ovog finala pitali kako je moguće da su takvi umetnici ove igre, a opet taktički i fizički spremni, uspeli da izgube dobijenu utakmicu.

Selektorovi memoari

Screenshot
Screenshot

Selektor ove generacije Mađarske je osam godina kasnije objavio memoare, u kojima se prisetio najuspešnijeg perioda u fudbalskoj istoriji ove zemlje.

"Pošli smo na šampionat kao izraziti favoriti, sa ekipom koja je predstavljala strah i trepet za ceo fudbalski svet. Raspolagao sam sa dvadesetoricom igrača podjednakih kvaliteta, među kojima su ipak, van serije bili Grošič, Božik, Hidekuti, Cibor, Kočiš, Puškaš. Za sedam godina (1949-1956) odigrali smo 60. utakmica: 50. pobeda, osam remija i dva poraza. Nas su se u Švajcarskoj plašili svi, mi baš nikog".

Gustav Šebeš je ispričao i svoje viđenje velikog finala pred 70.000 gledalaca na stadionu Vankdorf tog 4. jula 1954. u Bernu.

"Što se tiče finala sa SR Nemačkog, u njega smo ušli iscrpljeni do maksimuma. Okrnjeni, premoreni, a rekao bih i psihički načeti. Uveo sam u sastav nespremnog i rovitog Puškaša da bi svojim prisustvom digao moral ekipe, a ujedno vezao dva čuvara za sebe. Pri rezultatu 2:2 u finalu naši napadi su otupeli o betonski armirani zid Herbergera. Lagano su preuzimali sredinu terena i prešli na našu polovinu. Došao sam do saznanja da smo mi istrošili sve fizičke rezerve, a da na terenu živimo još samo od inata. Za to vreme je kondiciono podmazana Nemačka mašina sve više i brže mlela. U 86. minutu iz jedne gužve, kobni Ran, postiže fatalan gol".

Svi snovi o Bognji Niki bili su gotovi.

"Kraj utakmice, kraj iluzija, kraj nadanja i kraj tragedije za mađarski fudbal. Vratili smo se krišom u Budimpeštu i zavukli smo se u kuće poznanika i prijatelja, da izbegnemo gnev naroda. Svojim kućama smo stigli desetak dana kasnije, kada se atmosfera i gradu stišavala. Zapisao sam dva naslova iz novina koja su bila najbliža istini: 'Novi prvak sveta – Sep Herberger' i drugi 'Dobili smo prvake, koji su zaslužili pobedu, ali nisu zaslužili titulu'".

Predvodnici "lake konjice"

Photo by Keystone/Getty Images
Photo by Keystone/Getty Images

Ferenc Puškaš – jedan od najboljih fudbalera u istoriji fudbala. Debitovao je sa samo 16 godina i postigao više od 500 golova za Honved i Real Madrid. Za nacionalnu selekciju postigao je 84 pogotka na 85 utakmica, a po navici je tresao mreže kada je to bilo važno.

Jozef Božik – "Ljudi me pitaju ko je najbolji fudbaler svih vremena – Pele, Maradona ili Krojf? Ja im uvek kažem da je to Božik", pričao je Puškaš. Njihovi dvojica su bili drugovi još od detinjstva. Božik je imao sjajan pregled igre, tačnost pasa, smirenost, a do skoro je bio igrač sa najviše utakmica za reprezentaciju Mađarske (101).

Nandor Hidekuti – napadač, koji je odlično izvlačio protivničke defanzivce svojom kretnjom, ostavljajući prostora Puškašu i Kočišu. Odigrao je 69 utakmica za Mađarsku i postigao 39 golova, od toga tri na čuvenom meču sa Engleskom.

Šandor Kočiš – poznat po sjajnoj igri glavom. Neverovatan strelac (75 golova na 68 mečeva), najbolji strelac Svetskog prvenstva 1954. sa 11 postignutih golova.

Ljudi koji se bave analizom tvrde da je Mađarska reprezentacija sa početka pedesetih godina prošlog veka najbolja ekipa svih vremena.

O toj konstataciji moglo bi da se raspravlja, ali ovaj tim svakako ne bismo smeli da zaboravimo.

Autor: Milan Tomić

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 3 idi na stranu