Dobroćudni "div" kojeg su voleli svi

Majkl Odžo je bio dobroćudni "div" velikog srca, sa izuzetnom životnom pričom.

Luka Nikolić
Podeli
photo: Pedja Milosavljevic / STARSPORT
photo: Pedja Milosavljevic / STARSPORT

* Košarkaški svet u šoku: "Veliki čovek velikog srca koje ga je izdalo"

Nigerijski centar je preminuo u 28. godini života od posledica srčanog udara, zbog čega je ceo košarkaški svet ostao u šoku.

Pored bivših saigrača iz Crvene zvezde i navijača kluba, u neverici je ostao i veliki broj ljudi iz Sjedinjenih Američkih Država.

Odžo je rođen u Lagosu u Nigeriji 5. januara 1993. godine, ali je, na čudan način, završio u srednjoj školi (prep-school) u američkom Tenesiju.

Nakon toga je došao na koledž Florida Stejt, gde je proveo čak pet godina i 2017. se zaputio na NBA draft, a potom i u Železnik, gde je nastupao za FMP, pa nedugo zatim prešao u Crvenu zvezdu.

Ovaj 216 cenitmetara visoki i 147 kilograma teški centar će svima koji su sa njim imali kontakt u sećanju ostati po dobrom - što zbog ponašanja, što zbog stava, što zbog mišljenja njemu bliskih.

Isto mišljenje koje ima srpska javnost o Odžu ima i američka, a za njega su posebno vezani bili ljudi sa Florida Stejta.

Jedan od njih je bio i Ajra Šofel, izvršni urednik portala "Warchant" koji se bavi svim stvarima vezani za pomenuti koledž. On je 14. marta 2017. godine napravio opširan intervju sa Odžom, u kojem je prošao kroz životnu priču momka iz Lagosa.

Odžo je košarkom počeo da se bavi na veoma zanimljiv način, a takvo mu je bilo i životno putovanje.

* Košarkaški svet u šoku: "Veliki čovek velikog srca koje ga je izdalo"

"Moj put je veoma smešan. U Nigeriji sam igrao fudbal i video me je neki čovek koji je šeta dok smo igrali fudbal, tada sam imao 16, 17. godina. Bio sam visok oko dva metra, a i dalje sam rastao. Taj čovek me je pitao: 'Zašto igraš fudbal? Trebalo bi da probaš košarku. Mislim da bi ti se svidela. Ne možeš da zamisliš šta košarka može da uradi za tebe i tvoju porodicu'. Došao sam u dvoranu i predstavio se ternerima, a oni su se pitali 'ko je ovaj visoki dečak i otkud on ovde'. Tako sam krenuo da dolazim u dvoranu, ali mi tamo nismo mogli da igramo jer je ona bila za reprezentaciju. Međutim, bio je košarkaški teren ispred dvorane sa uneređenim obručem i tablom. Nismo smeli da zakucavamo, već samo da polažemo loptu, jer ako biste pipnuli obruč - on bi pao. A ako padne, vi morate da ga namestite. Nismo imali novca da popravimo bilo šta. Dolazio sam tamo, ali nisam mogao ništa da radim. Praktično sam samo trčao po terenu. Govorili su mi da idem tamo, da idem ovamo, a ja se sećam da sam svaki šut protivnika blokirao. Oni su se drali: 'Silazna putanja!', a ja nisam znao šta drugo da radim. Nisam razumeo. Kada bi mi dali loptu ja bih ili napravio korake, ili bih je izgubio...", počeo je svoju priču Odžo.

Nigerijac je tada dodao da mu se košarka uopšte nije svidela u početku.

"Ne, uopšte, nikada mi se nije svidela. Bio sam veoma frustriran, nervirao sam se puno. Uvek je moja ekipa gubila jer sam bio 'igrač manje' jer sam još učio, ali saigrači su me bodrili. Jedan trener, Latif Erinfolami, me je takođe bodrio. Govorio mi je: 'Hej, ništa ne može da se desi za jedan dan. To je proces, moraš nekada da počneš, a to je sada. Ovi momci ti se danas smeju, ali oni će se smejati zajedno sa tobom kada jednog dana postaneš neko i nešto'. On me je naučio kako da napravim dvokorak, šutiram bacanja, te osnovne, početničke stvari. Ali, posle dve nedelje sam otišao. Bio sam umoran, mislio sam da je ovo gubljenje vremena. Trener je došao kod mene kući i pitao me šta se dešava, a ja sam rekao da mi se ništa ne sviđa. On mi je rekao da zna da mi se ne sviđa, ali da dođem da se družim sa njim. Nisam morao da igram košarku, već sam samo odlazio tamo, i onda vidim njih devetoricu, fali im jedan, ja moram da igram... On je jednostavio radio sve kako bi me ohrabrio. Koliko god da sam mrzeo košarku, on me je ohrabrivao i govorio mi da to jednog dana može da bude velika stvar za mene. Ja sam samo nastavio da rastem, znate. Stvarno sam blagosloven".

Usledio je odlazak u Sjedinjene Američke Države, na prep-skul u Tenesiju.

"U Lagosu je održan košarkaški kamp za visoke momke 2010. godine. Otišao sam, a onda opet 2011. godine kada sam upoznao razne trenere - iz Južne Afrike, Amerike, Engleske. Oni su tražili potencijalne 'visoke' na kampu. Kamp je napravio Masai Uđiri iz Toronto Reptorsa. Putem kampa sam se povezao sa trenerom iz prep-skula, mojim trenerom iz Tenesija, koji mi je ponudio stipendiju da igram u Americi. Posle tog kampa sam dobio priliku da idem u Belgiju da igram za jedan tim na nedelju dana, tako da sam i tamo bio 'viđen'. Onda sam morao da kažem majci da sam dobio stipendiju da igram košarku u Americi".

Photo by Jeff Gammons/Getty Images
Photo by Jeff Gammons/Getty Images

* Zvezda se oprostila od Odža: Veseli div koji je osvojio naša srca

Reakcija Majklove majke bila je, međutim, (ne)očekivana.

"Nije (dobro reagovala). Rekla mi je: 'Ne ideš ti nigde. Nikoga ne znaš tamo. To je daleko od kuće'. Ja sam joj odgovorio: 'Gledaj mama. Mlad sam i ovo je dobra prilika za mene'. Ne znam kako je u drugim mestima, ali u Africi je san sve dece da odu u SAD, zbog svega što vidite na TV-u. Tu ne vidite Talahasi. Ne vidite Frenčtaun na TV-u. Vidite Njujork, Čikago, Los Anđeles. To vidite, to je život, to vam pokazuju na TV-u, pa vi tako stvorite celu sliku o Americi. Ni ne znate da postoji mesto koje se zove Mobil u Alabami, ili Okičobi. Mislite da su cele Sjedinjene Države Njujork. Zato sam rekao mami da je ovo dobra prilika za mene".

Odžo je samo hteo da ode u Ameriku, nespreman za sve što ga očekuje.

"Nisam imao pojma šta ću raditi. Nisam znao ni koja je razlika između komjuniti koledža i četvorogodišnjeg koledža. Nisam znao razliku između elitnog koledža i ACC-a. Samo sam znao da idem u Ameriku da igram košarku za Tenesi Templ. Čim sam dobio priliku, potpuno sam se fokusirao na put u Ameriku",
izjavio je Odžo 2017. godine i otkrio kako je ubedio majku da ga pusti da otputuje:

"Nije htela da putujem jer nije htela da mi fokus odluta od škole. Rekla mi je da želi da završim školu, mislila je da ću igrati za neki klub, da čim krenem da zarađujem neću više ići u školu. Zbog toga sam pozvao neke prijatelje i rekao im da mi pomognu da je ubedim. Morao sam da je uverim da ću završiti školu i tako sam dobio potrebne papire kako bih dobio vizu i došao u Ameriku u januaru 2012. godine".

Majkl je ispunio majčinu želju i posle pet godina završio koledž, ali je tokom boravka u SAD, pogotovo na početku, proživeo ogromne kulturološke promene.

"O, Bože... Prosečna temperatura u Nigeriji je oko 26 stepeni cele godine. U Ameriku sam došao u majici, ali je u Amrici 19. januara bila zima. Došli smo na aerodrom u Atlanti, izašao sam iz aviona i smrzo se. Bilo je prehladno, želeo sam da se vratim u avion i da sletim negde drugde. Tamo odakle ja dolazim nikada nije bilo toliko hladno. Na sreću smo uspeli da uđemo u aerodrom gde je bilo toplije. Moj prep-skul trener je došao na aerodrom da nas dočeka i onda smo autobusom otišli u Čatanugu u Tenesiju, putovali smo možda dva sata. Tako sam došao u prep-skul. Tamo sam proveo oko pet, šest meseci i rekli su mi ako te godine želim na koledž da moram da završim celu godinu za šest meseci. Rekli su mi da ako to uspem onda mogu odmah na koledž. U suprotnom bih morao još godinu dana da provedem u školi jer sam došao u januaru. Išao sam na neke onlajn časove, uz one regularne, ostajao često budan po celu noć, radio domaći onlajn, pokušavao sve da uradim kako bih otišao na koledž. To nije bilo kao na FSU (Florida Stejt Univerzitet) gde smo imali sve pripremljeno za nas. U prep-skulu smo imali večeru u pola šest, a onda sam do pola osam opet bio gladan, ali nisam imao novac. Šta sam mogao da uradim? Nekada sam uspevao da dođem do hrane i te stvari su me naterale da shvatim da moram da pobegnem odatle. Da moram da završim sve za šest meseci".

Odžo je istakao da je imao srdačnu pomoć, ali tada i dalje niko nije znao za nejga.

"O, da, sigurno (da sam imao pomoć). To je bila dobra stvar oko prep-skula. Bila je to hrišćanska škola, tako da su svi bili dobrodošli. Tu su bili ljudi iz celog sveta, bio je jedan momak iz Litvanije, jedan iz Poljske, ja iz Afrike, jedan iz Kanade... Bio je i momak iz Francuske, nekoliko njih iz SAD. I dalje se čujem sa nekim od tih momaka. To je bio miks momaka iz celog sveta i svi smo bili dobrodošli. Ljudi su bili dobri, zajednica je bila uspešna i osoblje je bilo sjajno. Svi su nam pomogli da savladamo jezičku barijeru", nastavlja Odžo.

Pre nego što je počeo koledž karijeru ljudi su pokušali da se informišu o Odžu, ali je na internetu vladao tajac.

"Nije bilo ništa o meni. Gugl, Vikipedija - ništa. Znate one poretke što prave za koledž igrače? O meni nije pisalo ništa. Niko nije znao ko sam. Kada smo počeli da igramo utakmice počele su i neke manje škole da dolaze da nas gledaju i njihovi treneri su svojim prijateljima govorili 'da postoji neki veliki Afrikanac u Tenesiju kojeg moraju da vide'. Onda se desio NACA u Dejtonu i tada su me videli drugi treneri, tada me je video FSU. Tako je počeo proces regrutovanja".

Novi kulturološki šok doživeo je kada je došao na Florida Stejt i video o čemu se radi.

"U mojoj školi je bilo oko 450, 500 studenata. To je bio mali grad u Čatanugi. Kada sma došao na FSU video sam oko 40.000 ljudi na kampusu. Ništa mi nije bilo jasno. Onda sam video sve visoke zgrade, video sam teretanu. Moja teretana u Tenesiju je bila veličine dva koša i možda deset metara okolo, ovde je bila ogromna. Pitao sam se šta se dešava. U Talahasiju je bilo i toplije nego u Tenesiju. Zbog dve stvari sam najviše hteo da završim prep-skul – zbog hladnoće i zbog hrane. Želeo sam da odem negde gde ću moći da jedem i da ostavim i za kasnije, jer sam znao da ću za dva sata opet biti gladan. Moj akcenat je takođe bio veoma rogobatan, nisam bio naviknut da ljudi pričaju tako brzo".

Odžo se brzo navikao jer je i u rodnom Lagosu govorio engleski, ali sa određenim dijalektom, što mu je napravilo problem. Imao je i pomoć ljudi koji su ga okruživali koji su imali razumevanja.

* Mečevi po kojima će Odžo ostati upamćen VIDEO

Košarka je Odža odvela u SAD, na kraju i u Srbiju, a da nje nije bilo...

"Da mi se košarka nikada nije dogodila, želeo bih da budem stručnjak za kompjutere i da radim nešto sa informacionim tehnologijama ili sa kompjuterima, jer su me oni fascinirali. Ne nužno da budem inžnijer, ali da radim sa kompjuterima, nešto vezano za informacione sisteme. Ali, kada sam došao na FSU, shvatio sam da mi košarka plaća školu i da će mi za košarku biti potrebno mnogo vremena. A i ti kompjuterski časovi bi zahtevali mnogo vremena ako bih želeo da budem iole dobar, tako da sam od toga morao da odustanem i da se prebacim na nešto drugo",
pričao je tada Odžo, koji se prebacio na međunarodne odnose koji mu nisu bili uopšte laki, ali ih je završio.

"I dalje pratim dešavanja u svetu, delom zbog časova, delom zbog toga što sam ljudsko biće. Obraćam pažnju zbog nekih iskustava iz Afrike. Obraćam pažnju na sve što se dešava jer odrastati u Nigeriji nije bilo lako. Ekonomska situacija nije bila dobra, nedužne porodice su živele u strahu - neke u siromaštvu, neke bez osnovih potreba. Ja kao ljudsko biće mislim da Vlade moraju da urade nešto kako bi se to popravilo", objasnio je Odžo čija majka je u vreme intervjua već bila u penziji, a radni vek je provela radeći kao profesor, pa onda savetnik u jednoj srednjoj školi.

"Plata joj nije bila velika, kao što u Nigeriji generalno nije prosvetnim radnicima. Ne znam kako je u Americi".

Odžo je otišao u Ameriku, ali nije zaboravio na svoju porodicu, odnosno majku koja ga je samostalno odgajila.

"Čujemo se stalno. Svaki dan ili svaka dva dana moram da pozovem majku ili sestru. Zato što mi nedostaju i zato što bi mi mama 'poludela'. Upravo sam napunio 24 godine, ali mama misli da imam 17, 18. Ako je ne nazovem dva, tri dana panično će krenuti da zove moju sestru po 10, 15 puta i pitati je: 'Da li ti se javio na Fejsbuku? Da li te je zvao?'. Moja sestra će se onda naljutiti na nju, a onda i na mene. Ja sam uvek u lošoj situaciji tu. Tako da jesam i dalje u kontaktu sa njima jer mi je to porodica. Držimo se zajedno od prvog dana. Moj otac je umro kada sam bio baš mali, tako da smo ostali samo sestra, ja i mama".

Tema intervjua se ponovo vratila na košarku, pa je Odžo opisao kako su izgledala njegova prva pojavljivanja na koledž utakmicama.

"Prva utakmica, jaka svetlost, ljudi svugde. U prep-skulu bilo je oko 500 ljudi. Vi igrate košarku, studenti su možda na predavanju, zaposleni imaju obaveze. Jedva da biste videli ljude na utakmicama. Ali na FSU se sećam da smo igrali protiv Južne Alabame moje prve sezone i ja sam ušao. Bio sam nervozan, nikada nisam igrao pred publikom. Bilo je teško, trebalo mi je malo vremena da se naviknem na ovaj nivo. Onda smo došli do ACC utakmica i to je bio potpuno drugi nivo od onog na koji sam navikao. To su stvari na koje sam morao da se naviknem".

Odžo je odlaskom iz SAD izgradio poprilično respektabilnu karijeru u Zvezdi i FMP-u, ali je, što je još bitnije, izgradio odlične ljudske odnose.

Voljen od strane saigrača, navijača i novinara, uvek raspoložen, neretko nasmejan.

U Srbiji je osvojio prve velike trofeje – jedan trofej ABA lige (2019), jedan trofej KLS-a (2019) i jedan trofej ABA Superkupa (2018).

Ali, Srbije je takođe osvojila njega.

"Šta mi se najviše sviđa u Srbiji? Uf, to je teško pitanje. Teško. Pa ljubaznost, ljudi. Svi te ovde lepo dočekaju iako si stranac. Kao da si njihov. Ljudi žele da ti pomognu, pa i oko prevoda kada neko ne govori engleski. Ta gostoljubivost... Voleo bih da ljudi dođu ovde i sami se uvere. I naravno hrana, uživam u hrani", rekao je Odžo u januaru prošle godine za "Mozzartsport".

I to jedan od ređen deo Srbije – Železnik.

"Železnik je moje najdraže mesto u Beogradu. U stvari, Železnik je najbolje mesto u Jugoslaviji! Ljudi su mi stalno postavljali ovo pitanje dok sam igrao u FMP-u, pa sam živeo u Železniku. Stvarno mi je to mesto ostalo u dobrom sećanju. Ja i sada često idem tamo",
rekao je Odžo ove godine.

U Srbiji je takođe konačno mogao da uživa u onome što mu je najviše nedostajalo po dolasku u SAD.

"Uživam u kuvanju, to radim već dugo, još od koledža. Imam kod kuće afričku hranu i znam da pripremim pojedine, proste za pripremu, srpske obroke. Recimo, pastu ili piletinu sa pavlakom. Dosta kuvam, uživam u tome, a kada želim da jedem nešto drugačije, poručim preko neke od platformi za donošenje hrane na kućnu adresu. Imam nekoliko omiljenih jela. Toliko volim srpsku hranu da mi je teško da se odlučim samo za jedan specijalitet! Ne želim da odvojim jedno jelo, ali ako već moram onda ću vam reći da obožavam Karađorđevu šniclu, sarmu... Ćevapi! Ćevape obožavam iako nisu dobri za sportiste, ali volim tu tradicionalnu hranu".

Počivaj u miru, Majk.

Luka Nikolić

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 3 idi na stranu