B92.net GOAT – Ahil, bez Ahilove pete

Robert Džejms Fišer, najbolji među najboljima.

Podeli
Foto: Profimedia
Foto: Profimedia

Popularni Bobi bio je ispred svog vremena. Bio je spretniji i korak ispred kompjutera. Njegovi potezi se i dan danas proučavaju i smatra se za najboljeg šahistu svih vremena, po mnogim uticajnim ljudima iz ove sfere.

Imali smo veliki broj neverovatnih šahista, ali jedan je Bobi Fišer.

Šah je počeo da igra sa šest godina. Šah ga je privukao kada je našao uputstvo za igru u šahovskoj garnituri sasvim slučajno. Kada je prešao celo uputstvo, tražio je da mu se kupi knjiga o šahu i ubrzo ju je i dobio i tako je sve krenulo.

Igrao je godinu dana sam sa sobom, da bi se sa sedam godina učlanio u šahovski klub u Bruklinu.

Već sa 13 godina proglašen je za čudo od deteta i počeo je da radi sa čuvenim Džonom Kolinsom, koji je pre njega trenirao Roberta Birna i Viljema Lombardija, velike šahiste i internacionalne majstore.

Kolins je bio ključ njegovog razvoja – usmerio je Fišera na pravi put i njih dvojica su provodili dosta vremena zajedno, pa ga je Bobi smatrao za oca, kojeg nikada nije imao.

Sa nepunih 14 godina osvaja juniorsko prvenstvo SAD, da bi sa 15 osvojio Otvoreno prvenstvo SAD i to mu nisu davali nikakve šanse.

Tada je pobedio Donalda Birna u jednom od najfascinantnijih mečeva, koji je nazvan i meč veka u tom trenutku. Fišer je žrtvovao damu, što mu se isplatilo i pobedio je.

Rečeno je da će završiti kao najlošiji u plasmanu, a on je trijumfovao na Otvorenom prvenstvu.

Postavši američki šampion, kvalifikovao se za turnir koji je bio sledeći korak ka izazivanju svetskog šampiona. Ni tu mu nisu davali nikakve šanse, ali je on završio na petom mestu i kvalifikovao se za Turnir kandidata.

Nakon svega toga, Bobi sa 15 godina postaje velemajstor – najmlađi u istoriji.

Na turniru kandidata je četiri puta izgubio od Mihaila Talja, koji je kasnije poslao svetski šampion.

Vreme je bilo da Fišer odmeri snage sa šahistima iz SSSR-a, pa je njegova majka poslala otvoreno pismo Nikiti Hruščovu, da Bobi dođe u Moskvu i odigra sa velemajstorima iz Sovjetskog saveza.

Hruščov je to odobrio i poslao mu ponudu da se takmiči na Svetskom festivalu mladih i studenata, ali je poziv kasno stigao, pa nisu stigli da se organizuju oko karata jer nisu imali novac za njih.

Sledeće godine su mu producenti TV emisije “Imam tajnu” poslali povratne avionske karte i Fišer je doputovao u Moskvu, gde je u Centralnom šahovskom klubu igrao sa dvojicom mladih majstora, koje je lako pobedio.

Tražio je odmah da igra sa svetskim šampionom Mihailom Botvinikom, ali njegov zahtev je odbijen i on je ‘’poludeo’’.

Kada je hteo da javi svojima u Bruklinu šta se desilo, poslao je razglednicu na kojoj je pisalo "Ne volim rusku gostoljubivost, kao ni ove ljude”, koju su Sovjeti presreli i javno ga osudili, pa je on rekao da je završio sa tim ruskim svinjama.

Bobi je bio veoma kontroverzna ličnost i to je pokazivao svojim izjavama.

Govorio je svašta protiv Sovjeta, bio je ljut jer je previše Jevreja u šahu, kao i da ženama nije mesto u šahu jer šahovske klubove pretvaraju u ludnicu.

Čini se da su Jevreji oduzeli kvaliteti ove igre. Čini se da se ne oblače tako lepo, znate, to mi se ne sviđa. Žene su slabe. U poređenju sa muškarcima, one su glupe. Ne bi trebalo da igraju šah. One su poput početnika i uvek gube protiv muškaraca. Ne postoji na svetu žena koja igra šah a koja bi mogla da me pobedi da je ne znam koliko puštam”.

To je sve pričao sa 19 godina.

Dominirao je u SAD od 1957. do 1967. godine, gde je osvojio osam od deset šampionata SAD i nekoliko njih veoma dominantno.

Jednom je pobedio na Otvorenom prvenstvu SAD sa 11:0, što je i danas najbolji rezultat u istoriji.

Niko nije voleo Fišera u tom periodu zbog svoje naravi.

Govorio je jevrejskim protivnicima da voli da čita zanimljive knjige poput “Mein Kampf-a”, a redovno je nastavljao da vređa Jevreje i Sovjete, kao i da svakodnevno servira anti-komunističke komentare.

Kada je imao 22 godine, postao je veliki vernik i rekao je da se njegova ličnost podelila na dva dela: jedan deo njegove ličnosti je bio šah, drugi je bio verska uverenja.

Posle svega, vreme je bilo da 26-godišnji Bobi 1969. godine krene na put ka svetskoj tituli.

Morao je da igra zonske turnire, od čega je jedan od njih bio i šampionat SAD. Iako ga je osvajao osam od deset puta u prethodnih 10 godina, nije želeo da učestvuje jer mu se nisu sviđali uslovi i nagradni fond.

Koliko je Fišer bio veliki i koliko su Amerikanci želeli da ga pošalju na duel sa sovjetskim velemajstorima, govori i činjenica da se trećeplasirani sa šampionata SAD, velemajstor Pol Benke, povukao i dozvolio Fišeru da ide umesto njega, a za to je dobio 2.000 dolara.

Tri mesta sa šampionata SAD vodila su dalje na kvalifikacioni turnir i Benke je bio treći. Ostala dvojica morala su da se usaglase oko toga da Fišer zauzme njegovo mesto.

Fišer je na međuzonskom turniru razbio sve svoje protivnike, pošto je turnir završio sa sedam uzastopnih pobeda, da bi na turniru kandidata sa 6:0 počistio Marka Tamjanova i drugog najboljeg šahistu posle Fišera van SAD, Benta Larsena.

Posle 20 pobeda zaredom, niz mu je prekinuo Tigran Petrosjan, ali ga je ipak na kraju Amerikanac lako pobedio i zakazao meč za svetsku titulu sa Borisom Spaskim.

Ranije ga je tokom 9. šahovske olimpijade u nemačkom Siegenu Spaski pobedio i Fišer je želeo osvetu, hteo je da pokaže da je bolji od njega i da je najbolji šahista sveta.

Nije moglo bez drame, pošto se Bobi žalio na organizaciju.

Protiv Spaskog želeo je da igra u Jugoslaviji, dok je Spaski hteo da se duel odigra na Islandu.

Predlog je bio da se jedan deo meča igra u Beogradu, jedan u Rejkjaviku, ali i ta ideja je propala, pa je Fišer rekao da neće da igra.

Dugo je trajalo ubeđivanje Fišera, koji se žalio na sve, prvo na novac.

Nagrada je bila 125.000 dolara, ali to mu je bilo malo, pa je tražio duplo. Njegove želje uslišio je Džim Slejter, londonski finansijer koji je dodao još toliko novca, pa je nagrada bila 250.000 dolara, što je kao danas 1,4 miliona.

Zvao ga je i američki predsednik i zamolio ga da igra, a kada su ga na sve načine namolili da igra, pristao je.

Meč veka

Fišer je tražio da se uklone prvi redovi stolica na takmičenju, da dobije novu šahovsku tablu i da organizator promeni rasvetu, organizatori su sve uradili da mu udovolje.

Meč je bio prenošen u udarnom televizijskom terminu.

Prvu partiju je lako dobio Spaski, pošto je Fišer nespretno izgubio lovca, a posle toga je krivio kamermane televizije i rekao je da su mu one poremetile koncentraciju.

Tražio je da se one uklone, ali je njegov zahtev odbijen.

U svom stilu, odlučio je da se ne pojavi u drugom meču i pobeda je automatski dodeljena Spaskom.

U narednih osam mečeva kreće dominacija Fišera, koji dobija narednih 6,5 , a Spaski se vratio u 11. partiji u meč.

Ipak, od izgubljenog 11. susreta, Fišer dobija narednih sedam i u 21. susretu Spaski predaje i čestita Fišeru na pobedi i tituli svetskog šampiona.

Amerikanci su odmah ovu pobedu politizovali i proglasili pobedu Zapada nad Istokom. Bila je to pobeda u Hladnom ratu.

Spaski je okarakterisan kao bezlični i mehanički šahista, dok je Fišerova slika objašnjena kao da je on usamljeni genije, nacionalni heroj, čovek koji je prekinuo dominaciju SSSR.

Amerikanci su rešili da oproste Fišeru sve što je pričao i da postane velika zvezda SAD, ali on je to odbio.

Odmah posle meča sa Spaskim je seo na avion i zaputio se kući. Nije davao izjave, nije želeo da priča ni sa kim, samo se povukao.

Neverovatno, ali posle tog meča to je bio kraj njegove karijere, pošto 20 godina nije odigrao nijedan jedini potez!

Odbio je 179 izazova, a jednom je on postavio 64 uslova da se odigra revanš i Svetska šahovska organizacija je sve to odbila.

Titula svetskog šampiona oduzeta mu je 1975. godine.

Pored Aleksandra Aljehina koji je preminuo dok je bio svetski šampion, Fišer je jedini neporaženi svetski šampion u istoriji.

Revanš sa Spaskim održan je 1992. godine.

Tada je Bobi došao u Jugoslaviju, koja je bila pod sankcijama SAD i tada se našao na velikom udaru u svojoj državi, gde je i inače bio ocrnjen.

Jedan deo meča odigran je na Svetom Stefanu u Crnoj Gori, a drugi u Beogradu.

Meč je finansirao Jezdimir “gazda Jezda” Vasiljević, prvi čovek “Jugoskandika”, koji je tada izdvojio neverovatnih 5 miliona dolara.

Pobedniku, koji je na kraju bio Fišer, išlo je 3,5 miliona dolara, dok je poraženi dobio 1,5 miliona dolara i to na zahtev Amerikanca.

Fišer je pobedio sa 10:5, uz 15 remija.

Pošto je revanš meč prekršio sankcije Ujedinjenih nacija, automatski je Fišer bio proglašen za državnog neprijatelja.

Ostao je u tadašnjoj Jugoslaviji još godinu dana i čuven je momenata kad pljuje na tekst optužbe, zbog čega su Amerikanci izdali poternicu za njegovo hapšenje.

Pobegao je u Mađarsku, zajednom sa 3,5 miliona dolara, da bi zatim nekoliko godina proveo u Nemačkoj, na Filipinima i u Japanu, gde su ga uhapsili 2004. godine i držali ga u zatvoru osam meseci.

Na kraju se dogovorio da ga puste da ode na Island, gde je završio 2005. godine.

Odatle je nastavio da pljuje po Americi, koja je njegovo ponašanje okarakterisala kao potpuno ludilo i da je on apsolutno mentalno oboleo.

Parlament Islanda je rado dočekao svetskog šampiona i do smrti je živeo u Rejkjaviku.

Boris Spaski ga je posetio na Islandu i želeo je da on ponovo igra šah, ali je Bobi odbio.

Preminuo je 17. januara 2008. godine u glavnom gradu Islanda, gde je i postao svetski šampion.

Sahranjen je u malom mestu Lorgadelir.

Preminuo je sa 64 godine – tačno koliko polja ima na šahovskoj tabli i taj broj pratio ga je celoga života.

Bio je najveći šahista svih vremena – Ahil, bez Ahilove pete.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 1 idi na stranu