Svetski šampion koji je odbio Eskobara

Pouzdan fudbaler, sjajan trener i čovek koji je uradio nešto što niko drugi nije smeo.

Marko Đinđić
Podeli
foto: Srdjan Stevanovic/StarSport
foto: Srdjan Stevanovic/StarSport

Preminuo Vladica Popović

Vladimir Popović, rođen 17. marta 1935. godine u Zemunu, preminuo je u 85. godini života 10. avgusta u Beogradu.

Popularni Vladica legenda je Crvene zvezde.

Igračka karijera

Fudbalski svet se oprašta od legendarnog srpskog trenera

Igrao je u veznom redu i bio je poznat kao borben fudbaler, koji uvek dobro odradi svoj posao.

Vladica je dete Crvene zvezde, gde je ponikao i proveo 15 godina kao fudbaler.

Sa 15 godina je zaigrao za mlađe selekcije, davne 1950. godine.

Tri godine kasnije, kada je postao punoletan, prekomandovan je u prvi tim, kada je ekipu vodio Žarko Mihajlović.

"U Zvezdu sam došao 1950. godine, imao sam samo 15 godina. Bio sam dečak koji je ulazio u pubertet, a koji je već morao da se osamostali. Platu sam celu davao majci jer se u posleratnim godinama jako teško živelo i to nam je bio glavni izvor prihoda. Međutim, imao sam sreću da živim od fudbala i zato mi ništa nije teško palo. Sa Zvezdom sam kao igrač osvojio pet titula, dva domaća kupa i jedan Mitropa kup, Za klub sam odigrao preko 500 mečeva, ali se danas iz nekog razloga može pronaći podatak da sam dres nosio 499. puta", rekao je Vladica za list "Danas" 2019. godine i dodao da ne zna zašto stoji taj podatak u zvaničnim spisima:

"Ubite me, ali nemam pojma, da li je u pitanju neka viša politika ili greška… Evo, gledam vas u oči i tvrdim vam da sam odigrao 503 utakmice. Znalo se tada u klubu da sam blizu broja od 500 mečeva i trener je u drugom delu te moje poslednje sezone na Marakani gledao da me baš zbog toga uvek stavlja u tim. Tada se pisalo i po novinama da sam odigrao 503 utakmice, a evo danas 499. Kako i zašto, nije pitanje za mene".

On se nalazi na petom mestu večne liste Crvene zvezde po broju odigranih utakmica, a sa crveno-belima osvojio je titulu šampiona Jugoslavije 5 puta i Kup četiri puta.

Bila je to sjajna generacija, a najviše je voleo da igra sa Šekijem.

"Najviše pamtim Dragoslava Šekularca. Njemu sam večno zahvalan zato što me je upoznao sa suprugom Ljiljanom koja mi je rodila dvoje divne dece. Tašta mi je uvek u šali govorila da ne bi ćerki dozvolila ni da mi priđe da nisam igrao u Zvezdi i da Šeki nije garantovao za mene. Što se terena tiče, bilo je to drugačije vreme. Svi smo bili prijatelji, družili smo se i sa igračima Partizana. Tada je to bila normalna stvar".

Najteže mu je bilo da čuva Bobeka.

"Kod Miše Pavića imao sam dosta defanzivnih zadataka, tako da sam, na primer, čuvao i Stjepana Bobeka, Miloša Milutinovića. Možda ćete se iznenaditi, ali najteži za čuvanje je bio Marko Valok. Bio je jak kao zemlja, čršći, tvrđi i od mene. Ali, Štef Bobek je bio pravi majstor. Nije mi loše išlo...", rekao je 2017. godine za "Novosti".

foto: Srdjan Stevanovic
foto: Srdjan Stevanovic

Posle 15 godina u Crvenoj zvezdi i 9 osvojenih trofeja, otišao je u Nemačku.

Odigrao je jednu sezonu u Štutgartu, da bi zatim karijeru nastavio u Štutgart Kikersima, gde je igrao dve sezone.

Posle Nemačke, otišao je u Venecuelu, gde je karijeru završio u Deportivo Kanarijasu, nakon sezone 1968/69.

Za mladu reprezentaciju Jugoslavije igrao je od 1954. do 1956. godine, a iako je upisao samo dva nastupa, osvojio je srebrnu medalju 1956. godine na Olimpijskim igrama u Melburnu.

Igrao je i za B ekipu reprezentacije, za koju je od 1956. do 1961. godine upisao osam nastupa, dok je za A reprezentaciju igrao od 1956. do 1965. godine.

Odigrao je 20 utakmica i bio je učesnik Svetskog prvenstva 1965. godine.

Trenerska karijera

Vladica je trenersku karijeru započeo odmah po završetku igračke.

Bio je izuzetno popularan u Južnoj Americi, a naročito u Kolumbiji.

Vodio je Santa Fe, sa kojim je bio šampion 1971, Nasional Medeljin i Deportivo Kali, kojem je nacionalnu titulu doneo 1973. godine.

On je jedini strani trener u istoriji kolumbijskog fudbala koji je osvojio šampionske titule sa dva različita kluba.

Sjajno se osećao u Južnoj Americi.

"Da, radio sam tamo daleko dosta godina i zaista sam se u Južnoj Americi osećao kao riba u vodi. Trenirao sam kolumbijske klubove: Independijentre Santa Fe sa kojim sam dva puta bio šampion, Nasional iz Medeljina, Miljonarios i u tri navrata Deportivo iz Kalija. Sa Portugezom iz Venecuele takođe sam dva puta osvajao šampionsku titulu, a sedeo sam i na klupi Karakasa. Najzad, oprobao sam se i kao selektor, vodio sam reprezentaciju Perua", objasnio je u razgovoru za Novosti.

U Kolumbiji je imao i razgovor sa Pablom Eskobarom, koji je tražio od njega da preuzme njegov klub.

Uradio je nešto što tada niko nije smeo – odbio ga je.

"U Kolumbiji sam kao trener radio sedamdesetih i osamdesetih, osvajao sam titule sa klubovima iz Santa Fea (Independiente), Medeljina (Atletiko Nacional) i Kalija (Deportivo)… Jednom me je na razgovor pozvao Pablo Eskobar. Svi su već tada znali ko je on i to je bio poziv koji ne smeš da odbiješ. Odveo me je u svoju vilu i želeo da me impresionira tako što me u bazenu poslužio viskijem. Tražio mi je da postanem trener njegovog kluba iz Medeljina, ali sam ja to odmah odbio. Znao sam da takvom čoveku ne smem da kažem da ću da razmislim jer bi to bilo isto kao da sam pristao. Pogledao sam ga u oči sa iste razdaljine kao što sada gledam vas, skupio sam hrabrost i rekao: “Hvala, ali ja to ne mogu”. Tražio je da ne odbijam odmah, pričao da će napraviti zabavu u svojoj vili sa najlepšim ženama samo za mene, da ću dobiti koliko god para želim… Međutim, znao sam da ne smem u tako nešto da uđem. Ako me pitate da li sam se uplašio kada sam ga odbio, neću vas lagati. I sad mi kolena klecaju kad se setim, ali zato i sada znam da sam doneo jedinu ispravnu odluku u tom trenutku"

Titule je osvojao i u Venecueli, gde je vodio Portugezu i doneo im trofeje 1975. i 1977. godine.

U Južnoj Americi je vodio Deportivo Kali u tri navrata, pošto se vraćao 1984. i 1989. godine.

Reprezentaciju Perua vodio je 1993. godine na Kopa Amerika i u baražu za plasman na Svetsko prvenstvo 1994. godine.

Ipak, kruna karijere je ono što se dešavalo između 1989. i 1993. godine.

U Srbiji je vodio Napredak i Trepču, ali se u Zvezdu vratio kao rukovodilac za omladinski tim.

Tokio

Kada je Ljupko Petrović napustio Zvezdu, preuzeo je šampionski tim u sezoni 1991/92, nekoliko meseci posle osvajanja Kupa evropskih šampiona.

"Samo je Jugoslavija mogla napraviti onakvu generaciju Crvene zvezde. Nažalost, ja neću doživeti da Zvezda ponovo bude prvak Evrope i sveta, ali vam iskreno želim da vi to vidite još barem jednom u životu. Voleo bih da neko uskoro ponovi moj i uspeh Ljupka Petrovića, ali sa svoje 84 godine nisam optimista".

Sa Zvezdom je stigao do završnice Lige šampiona naredne godine, ali nije uspeo da ponovi uspeh.

Ipak, postao je prvak sveta.

Crvena zvezda je u Tokiju savladala Kolo Kolo sa 3:0 u finalu Interkontinentalnog Kupa šampiona i popela se na vrh sveta.

Mesec dana pre toga, poraženi su u Superkupu Evrope od Mančester junajteda minimalnim rezultatom i trofej je ostao na Old Trafordu.

Zbog sankcija i ratnog stanja u Jugoslaviji revanš se nije igrao, a i sam Aleks Ferguson je rekao da je ubeđen da bi Zvezda pobedila u Beogradu, pošto je Junajted razbila i u Mančesteru.

"Bili smo svi kao jedan, ne smemo da zaboravimo građanski rat i krvavi sukob i da smo u takvim okolnostima odoleli svim pritiscima. Posle toliko godina, sa ove tačke mirnije gledam na sve to"

Vladica Popović je preokrenuo ekipu i od defanzivne taktike Ljupka napravio svoju ofanzivnu taktiku, po čemu ga i pamte kao trenera.

Sa Zvezdom je te sezone osvojio i titulu šampiona Jugoslavije.

Posle te sezone vodio je Peru, zatim još nekoliko klubova u Južnoj Americi, a 1999. godine završio je trenersku karijeru u Karakasu.

Nakon toga, u Crvenoj zvezdi je radio kao predsednik sekcije veterana.

Preminuo je u 85. godini života u Beogradu.

Marko Đinđić (Džezmenski)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 3 idi na stranu