Foto: depositphotos/  zrad@beotel.rs
Foto: depositphotos/ zrad@beotel.rs

"Čista desetka" za naselje na Dunavu: Prva sedelačka kultura u Evropi

Podeli

Najbolji trenutak da neko stigne u Bač jeste sunčan sumrak li neko svitanje. Tada se osećate kao da ste zalutali u neku bajku, jer se pred očima meša zlatna boja peščanih dina zaostalih za Panonskim morem, zlatasto-rumena što dopire od tvrđave.

S proleća ovde se sve zazeleni od nabujalog rastinja, zimi sneg pokrije oštre obrise građevine, dok jesen donese izmaglicu kiša. Međutim, u svakoj sezoni jedno ostaje nepromenjeno - Bač je priča o čoveku i tlu, kao izvoru hrane, zahvaljujući obližnjem Dunavu i njegovoj plahovitoj i plavoj pritoci Mostangi.

To je priča o komadu vojvođanske zemlje na kome su se razvijali kopneni putevi komunikacije još od praistorije, dok spomenici poput tvrđave Bač i Franjevačkog samostana služe tome da putnika, ali i lokalnog stanovnika podsete na sve što se od tada dešavalo.

"Ovde su nastale prve sedelačke kulture u Evropi, pružajući se ka današnjim Odžacima i Karavukovu na severu, i Mladenovu i Karađorđevu na jugu", objašnjava dr Slavica Vujović, konzervatorka i načelnica Arhitektonskog sektora Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika "Petrovaradin".

Ova teritorija se danas, zahvaljujući sveobuhvatnim istraživanjima, posmatra kao kulturni predeo Bača sa okruženjem. Nalazi se na preliminarnoj Uneskovoj listi Svetske kulturne i prirodne baštine, a širi prostor Bačko podunavlje je već uvršten u Uneskov program "Čovek i biosfera".

Vrednost Bača ne bi bila tolika da današnji stanovnici nisu neprestano održavali ljubav prema svom mestu. Na osnovu toga, Pokrajinski zavod je pokrenuo međunarodni interdisciplinarni projekat "Vekovi Bača", finansiran dobrim delom od Evropske unije. Ocenjen je "čistom desetkom" zbog pristupa očuvanju nasleđa, obnove Bačke tvrđave, ali i posvećenosti razvoju tradicionalnog načina života na ravničarskom i močvarnom terenu leve obale Dunava, gde kulturni diverzitet svedoči prožimanje kultura u kontinuitetu duže od osam milenijuma.

U sklopu tog projekta otvoren je edukativni centar i dve muzejske postavke, gde je dočarano kako su prastanovnici Bača iskoristili prednosti plavnog aluvijalnog terena za začetak evropske poljoprivrede. Praistorijske zajednice su na tom prostoru sejale preteče današnjeg žita, ne zapostavljajući ribolov, lov i stočarstvo, čime se stanovništvo bavi i sada, koristeći sve pogodnosti i gena i terena.

Isti ti geografski uslovi doprineli su tome da Bač sa okruženjem postane deo Panonije Sekunde u vreme cara Justinijana Prvog, imperatora Istočnog rimskog carstva sa pretenzijom na osvajanje Zapada i Afrike. Plodna ravnica bila je predmet osvajačke požude i Mongola, iako je ovo ratničko pleme više zanimalo pljačkanje i pustošenje kraljevskog grada, što je Bač bio za vreme vladavine ugarske dinastije Arpadovića, ili Arpada, sve do te kobne 1241. godine.

Promenljivom ratničkom srećom oblasti su se ponovo dokopali Ugari, pa Robert Anžujski, prvi mađarski kralj iz loze Anžujaca, poznat i kao Mudri, podiže Bačku tvrđavu između 1338. i 1342. godine. A ona se kasnije obnavlja u ritmu prethodnih razaranja.

"Osnovni materijal za izgradnju utvrđenja bila je opeka, ali su korišćeni terakota i kamen za izradu dovrataka, doprozpornika, konzole i drugih ukrasnih elemenata", u pomoć oko razumevanja šire slike, kaže Vujovićeva. Veoma redak u Vojvodini, kamen je dopreman i ugrađivan da bi se istakla finansijska moć graditelja i težnja za važećim umetničkim dometima, kako ona objašnjava.

Od tog vremena Dunav se smirio u svom koritu uglavnom zbog viševekovnog truda na regulaciji voda i odbrambenih nasipa, ali je u doba nastanka tvrđave Bač, ona bila opasana vodom sa svih strana. Tvrđavi se prilazilo pokretnim mostovima, pa se fortifikacija zove još i Vodenim gradom po drevnoj, a još aktuelnoj klasifikaciji.

Mohačka bitka, vođena 1526, godine između ugarske vojske sa Lajošem Drugim na čelu, i turske vojske, pod vođstvom Sulejmana Veličanstvenog, bila je presudna da Bač postane deo Otomanske imperije. Iz turskog perioda potiču i opisi bačke tvrđave u putopisima čuvenog hroničara 17. veka Evlije Čelebije, kada Bač postaje deo segedinskog sandžaka.

Međutim, buna Frenca II Rakocija, zaverenika protiv Habzburgovaca, negde između 1702. i 1704. godine došla je bukvalno Tvrđavi glave, jer je tada lišena krovova. Od miniranja su stradali i Donžon kula i druge kule i palate, kao i spoljne zidine. Tako tvrđava gubi svoju funkciju, a biva neodbranjena od lokalnog naroda, koji je počeo da razvlači kamen i opeku i od njih gradi svakodnevne objekte, što je sudbina svih napuštenih utvrđenja.

"Ruiniranje je trajalo sve do sticanja statusa spomenika kulture koji tvrđava dobija neposredno posle Drugog svetskog rata", ističe Vujović. Ali nevolje tvrđave prestaju tek šezdesetih godina prošlog veka, kada kreću i prva arheološka iskopavanja, a zatim i obnova.

Tek intenziviranjem radova kroz projekat "Vekovi Bača" definisan je konačni oblik kompleksa, a tvrđavi data nova, održiva namena, da podučava putnike o prohujalim vremenima i da kao edukatore i vodiče uposli ljude iz lokalne zajednice.

"Vekovi Bača" ne bi bili tako dobro ocenjeni od Evropske unije da u projekat nisu uvršteni i manastir Bođani i Franjevački samostan, jer tek svi zajedno svedoče o složenosti istorije. I pojedinačni segmenti su kompleksni, pa Franjevački samostan objedinjuje crkvu posvećenu Uznesenju Presvete Bogorodice i konake, natkrivene zajedničkim krovom klaustarom, čija izgradnja počinje još početkom 13. veka, i koji trpi iste nedaće kao i tvrđava.

Samostan čuva tragove pozne romanike i rane gotike, ali i islamske umetnosti, jer je vek i po bio džamija, o čemu govori sačuvana mihrabska niša u južnom zidu. Franjevačkom manastiru raskoš baroka daje finalni pečat, dok je ovaj deo drevnog Bača imao posebnu ulogu u formiranju njegove do danas očuvane urbane matrice.

"Značajan doprinos boljem poznavanju arhitekture i života ove celine dala su istraživanja koja su usledila nakon otkrića ostataka fresaka Raspeća Hristovog sa Bogorodicom 2011. godine, na južnom kontraforu crkve, koji je bio ugrađen u zid zvonika", dodaje Vujović. Na kamenoj sokli tog podupirača zida pronađena su svedočanstva o stradanju i obnovama hrama, koji su sada vidljivi zahvaljujući prezentaciji mesta nalaza freske, ali obimnija istraživanja kompleksa tek predstoje.

I manastir Bođani govori o vekovnom trudu da se plodno tlo duhovno izdigne i delimično potpada pod legendu o izvesnom trgovcu Bogdanu iz Dalmacije. Iznenada pevajući, Bogdan je navodno stao kraj izvora u blizini današnjeg hrama, i zavetovao se Bogorodici da će podići crkvu, ako mu vrati vid, što se po legendi i dogodilo.

Manastir je stradao u osmanskim osvajanjima, ali i poplavama, da bi postojeća crkva, kao četvrta u nizu, bila sazidana 1722. godine. Danas ga nastanjuju monasi koji imaju zaduženje da svakom putiku sve pojasne, piše Nešenal džiografik (National geographic).

U sličnoj vrsti obaveze danas živi cela zajednica, jedino što je odgovorna svojoj istoriji. "Kroz uporan rad na istraživanju, konzervaciji i uvođenju novih sadržaja doprinosi se uvećanju vrednosti ovog mesta i spomenika kulture od izuzetnog značaja, gde se sada nudi mogućnost učenja, sticanja novih iskustava, istraživanja, susretanja, razmene mišljenja i kreativnosti", kaže Slavica Vujović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 985 idi na stranu