Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Najlepša srpska planina na kojoj sve mane gube na značaju - Tara FOTO

Podeli

Srce Tare i njen glavni turistički centar je mestašce koje se zove Kaluđerske bare.

Kažu da ko jednom ode na Taru, uvek se vraća i da je to "najlepša srpska planina". Prva stajem u red da ponovo odem i slažem se.

Nema onog ko ju je posetio, a da nije bio smešten u Kaluđerskim barama ili da je tu makar došao na izlet. Ovaj zaseok je ujedno i najnaseljenije mesto na Tari sa nekoliko hotela i dosta kuća koje nude privatni smeštaj, ali ne brinite, nećete se sudarati sa ostalim gostima. Bar ja nisam, a bilo je i trenutaka kada smo moj saputnik i ja mislili da kada bi i zapali u nevolju, da ne bi bilo nikog u blizini ni da nas čuje. Nikad ne znate, priroda je prelepa, a biljni i životinjski svet neiscrpan...

Ali da se vratimo na početak mog puta tamo... Prvi utisak tog popodneva kada smo stigli i legli da odmorimo bio je da "ne možemo da dišemo", što je naravno, sve samo ne tačno. Pogotovo ako se uzme u obzir da sam se nakašljavala kada sam se vratila za Beograd, a provereno nije zbog korone. No, pluća su se brzo navikla, tako da sam već isti dan prepešačila oko 6 kilometara i preplivala više desetina dužina olimpijskog bazena koji radi cele godine u jednom od hotela.

Od prvog dana to je bila naša svakodnevica. Pored uobičajene trase preko trave i kroz jedan deo šume, išli smo i po trim stazama kojih tamo ima nekoliko i moram priznati da su ih domaćini zaista lepo uredili da motivišu one koji žele da se rekreiraju. Dobro, ako zanemarimo, malo smeća koje posetioci bace, a nema nikog da to kažnjava.

Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Ipak, to zaista gubi na značaju pored svih nijansi zelenila i toliko različitih biljaka na jednom mestu koje iako tipične za različite nadmorske visine čine toliko skladnu celinu. Travnati brežuljci se začas ulivaju u tamnu šumu koja već sledeći trenutak ponovo vodi do utabanog puta i neke nove zelene oaze. I nikad vam dosta toga...

Otud je potpuno očekivano da na jednom takvom mestu gaje konje. Osim ponija koje deca mogu da jašu za novac, postoji i ergela sa velikim konjima.

Rešila sam da iskoristim priliku i prvu put se popnem u sedlo baš tu. I nisam se pokajala. Kažu da konji osećaju strah i uznemirenost jahača i da to onda i njih unervozi, ali ovaj negovani lepotan nije se dao pokolebati. Mirno me poneo na svojim leđima iako je s' one visine delovalo da ako padnem, sigurno neću ostati živa.

Da biste sve ovo izdržali treba vam hrana. Jaka, masna, u ponudi sve vrste mesa, sireva, kajmaka, ukusnog paradajza i krastavca... Ko voli, neće mu biti dosta konzumiranja uz pristojne cene. Međutim, vegetarijanci, vegani, alergični na gluten i svi ostali na posebnim režimima neće se usrećiti, osim da sami sebi spremaju. Pretpostavljam da će im za taj nivo "turističke pismenosti" ipak trebati godine.

Kaluđerske bare su same po sebi dovoljne da u njima vidite mnogo toga, vidikovce Uroševa stena i Crnjeskovo, galeriju, Manastir Srpskih svetitelja..., ali lokalci u ponudi imaju i izlete u okolna mesta i treba da iskoristite i vidite koliko god možete.

Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Kako su Kaluđerske bare dobile ime?

Početak organizovanijeg bavljenja turizmom počeo je sa igumanom manastira Rače Zaharijem Milekićem koji je podigao prve smeštajne kapacitet na Tari zvani Stanovi u periodu između dva svetska rata. Imali su 60 ležajeva u tri objekta, a do njih se dolazilo vozom do železničke stanice u Kremnima, a po goste koji su se najavili ljudi iz manastirskog letovališta su dolazili sa konjskom zapregom.

Ruku pod ruku s bogovima - Vidikovac Janjač

Pešačenje od Karaklija do vrha Janjač koji se nalazi iznad sela Gornje Karaklije u Zaovinama manje spremne može da uplaši jer je vidikovac na 1473 metra nadmorske visine. Ali ne dajte da vas obeshrabri, gospođe u ranim 70-im godinama starosti su se uspešno popele do gore bez ijedne ogrebotine. Uz iskusnog vodiča, najgore što može da vam se desi je da ostanete bez vode ili ogladnite do gore, ali pošto penjanje traje oko dva sata, preživećete svakako.

Preživećete i pad na zadnjicu i koju oguljotinu u slučaju da se zaletite pri silasku s vrha jer ono što ćete doživeti gore biće slika s kojom ćete se uspavljivati danima nakon toga. Prvo što će vam se desiti je da ćete na krako ostati bez daha, ali ne zbog razređenog vazduha ili nedostataka istog, već zbog pejzaža. Nećete znati da li prvo da gledate na Višegrad i Andrićev most, na Drinu ili na Zaovinsko jezero na Tari.

Imaćete utisak da ste došli na mesto koje su bogovi čuvali samo za sebe i zato je prvo što ćete izgovoriti kada pogledate odozgo: "Vredelo je!". I neće vam biti dovoljno koliko god da ostanete gore.

Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Zaovinsko jezero

Na putu do Karaklija proći ćete Zaovinsko jezero, ali i u povratku možete da svratite do istog. Zbog boje vode i okolnih brda za trenutak ćete se pitati: "Jesam li ja to na moru?" Zato je za one koji zbog koronavirusa nisu otišli na more, a ne mogu da zamisle letovanje bez istog, mesto Zaovine odličan izbor. Mala plažica ne nudi puno hlada, ali je omiljena među kamperima, jedriličarima i onima kojima ne smeta nešto hladnija temperatura vode.

Ako ipak poželite samo da uživate u pogledu iz lokalnog restorančića, teško ćete naći mesto na istom. Bar ovog leta kada su se svi sjatili znajući gde valja.

Više sreće ove jeseni ili idućeg leta. I vama i meni.

Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 502 idi na stranu