Gatalica u novom romanu vraća Crnjanskog i Krakova u Beograd

Stručnjaci još uvek nisu utvrdili da li je virus kovida-19 koji već drugu godinu pravi haos na celoj planeti izašao iz neke kineske laboratorije ili je, i ovaj put, priroda uzvratila udarac čovečanstvu. Čak i kada tačne činjenice budu utvrđene i iz njih izvedeni određeni logični zaključci, kao i u slučaju virusa HIV-a koji već više od četiri decenije hodi planetom, u hodnicima društva ljubitelja teorija zavera živeće „prava istina“ koja će, svakako, uključivati vladare iz senke, čipove, kosmička zračenja i savršene proporcije egipatskih piramida.

Izvor: B92
Podeli
Foto: Promo
Foto: Promo

Ono što je odavno izvesno i odavno poznato je da postoje virusi koji su zasigurno izašli iz ljudskih laboratorija. Ti virusi su ideologije, a mračne laboratorije u kojima su razvijeni nazivaju se ljudski umovi.

Taman smo, u 20. veku, pomislili da je prosvetiteljstvo i nekoliko vekova tehnološkog i društvenog progresa oslabilo ove viruse, kada su se oni, izgleda nikada jači, ponovo pojavili u vidu fašizma, komunizma, nacizma, balkanskog kleptonacionalizma…

Recept je bio isti kao i u minulim vekovima kada su virusi religiozne provenijencije zatirali čitave kontinente i civilizacije na njima.

Huligani na vlasti koji u svojim rukama imaju svu moć represivnog državnog aparata, pojednostavljeno rečeno – batinaše sa toljagama, koriste te viruse kako bi uništili čovečanstvo.

Svi ti virusi na početku deluju privlačno kako bi zaraza stigla do što većeg broja ljudi. Kada se to dogodi mutacije virusa veoma brzo pokažu svoju pravu stranu.

Destruktivnu.

Želeći da pobegnu od virusa komunizma koji bi po njihovo telo, već zahvaćeno virusima nacizma i fašizma, bio koban mnogi srpski intelektualci, ali i pripadnici političke, ekonomske, vojne i klerikalne elite, napustili su zemlju kako bi spas potražili u izolaciji zapadnih demokratija.

Slobodan Jovanović, Stanislav Krakov, Miloš Crnjanski, Vladimir Velmar-Janković… samo su neki koji su pokušali da pobegnu od virusa.

„Iskoristi svaki trenutak, osnaži svoje ime na maternjem jeziku, izdaj sve principe kojih si se u emigraciji držao. Ovo je rat, Crnjanski: dok jedne ne ubiješ druge ne možeš spasiti. Svi na jednom tasu, ti na drugom. Jezičak terazija je nepomičan, težina je ista sa obe strane. Koga ćeš žrtvovati: sve ili sebe sama? I ti i ja znamo odgovor.“

Međutim, cena njihovog bekstva bila je ogromna. Napuštajući rodnu grudu za koju su, poput korenja drveća, bili vezani samim svojim suštinama postojanja zauvek su se odrekli dela sebe, dela koji ih je upotpunjavao i činio jednim celovitim bićem.

Životarili su tako podvojeni u svojim novim životima sve do smrti. Čak ni povratak u otadžbinu, po cenu zaražavanja virusom, ne bi doprineo njihovom ponovnom dostizanju duhovne celine.

Prepuštanje virusu opet bi dovodilo do odricanja od njihovih suština i ponovnog udvajanja.

„Oni koji stvarnost zamenjuju za snove moraju u snovima i nastaviti da obitavaju, a stvarnost moraju prepustiti nekom drugom: potpuno nalik njima, s golom suštinom u svojim mislima i ledenom nadom u tupu izvesnost svih izbegličkih dana na prsima.“

Upravo ovim fenomenom bavi se nagrađivani srpski književnik Aleksandar Gatalica u svom najnovijem romanu „Dvadeset peti sat“ koji je objavljen u izdanju Službenog glasnika.

Kako bi nas uveo u fenomen duhovnih apartida Gatalica započinje svoje pripovedanje poznatim nam virusom kovida-19. Izolacija, a zapravo imigrantska podvojenost, kojoj su u različitim formama bili izloženi prodavac automata za osvežavajuća pića iz Brisela Stanislav Šida i urednik u izdavačkoj kući u Kelnu Miladin Gajić dovela je do podvajanja njihovih suština (i tela).

„Ubrzo sam pronašao još proteranih ljudskih suština oko sebe, ljudi izbačenih iz zgloba, loše hranjenih lažnim nadama, onih što su zbog anemičnosti svojih planova, zbog mešanja iluzija i ideja, kao i ja, u onom životu zamenjeni dvojnicima.“

Dvojnici su zauzeli njihova mesta, a njih dvojica bili su proterani u paralelni svet dvadeset i petog sata.

U dvadeset i petom satu oni spoznaju da njihov slučaj nije fenomen novijeg datuma, već da decenijama postoji čitav jedan svet naseljen ljudima koje su njihovi dvojnici proterali iz sveta od dvadeset i četiri časa.

Prvi slučaj podvajanja desio se pešadijskom poručniku Jugoslovenske vojske u otadžbini Dragutinu Dragom Radosavljeviću u Barseloni 1949. godine.

Posle njega došli su i drugi.

Svi oni, te „odbačene ljudske suštine“, podigli su alternativni Beograd dvadeset petog časa koji postoji uporedo sa ovim našim, realnim i stvarnim.

„Svi mi izbeglice pokazujemo anemičnu krvnu sliku. Svi smo u ratu poginuli, samo nam to nije javljeno; svima nam je presečena životna žila, jedino što nismo iskrvarili do kraja; svi smo dospeli do zida za koji smo mislili da smo ga preskočili, i… I onda smo nastavili da oddanassutrujemo, prosto da obitavamo, bitišemo, vegetiramo, sve samo ne da živimo, i uveravali smo jedni druge da se borimo i da ćemo se vratiti.“

U tom paralelnom Beogradu naši iseljenici pokušavaju da organizuju život kao da pandemije komunizma i fenomena podvajanja nikada nije bilo.

Međutim, njihove aktivnosti privući će pažnju agentima IX odeljenja Službe Državne bezbednosti, majoru Mirku Iliću i njegovoj podređenoj službenici i družbenici Vesni Ciganović koji će pokušati da reše misteriju ponovnog pojavljivanja ratnih zločinaca i kvislinga u oslobođenoj (ili „oslobođenoj“) jugoslovenskoj prestonici.

Gatalica piše pitkim stilom koji se, uprkos tematici, sa lakoćom čita i koji, misterijom sa elementima fantastike, uvlači čitaoca u svet dvadeset i petog sata.

U pitanju je višeslojno delo pisano u nekoliko glasova (što samo doprinosi njegovoj dinamici) koje je, zbog sličnih tehničkih rešenja, možda najbolje uporediti sa Pekićevim „Besnilom“.

Takođe nije loše spomenuti na ovom mestu da ovaj roman, uprkos istom naslovu, nema nikakve veze sa filmom Spajka Lija.

Ono što mora biti jasno jeste da autor ne rehabilituje i ne zauzima stranu u ovoj priči već prepušta čitaocima da se, prema svojim svetonazorima i (anti)fašističkom vaspitanju, emotivno vežu, zavole ili prezru, junake (ili „junake“) romana.

„Dvadeset peti sat“ je roman u kome, mahom, političke izbeglice dobijaju svoje pravo na priču, a Gatalica je samo glasnik u koga se, zna svako ko je čitao stripove o Taličnom Tomu, ne puca.

Piše: Milan Aranđelović

www.bookvar.rs

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 3 idi na stranu