Foto: Depositphotos/SIphotography
Foto: Depositphotos/SIphotography

Epidemija nije "kraj sveta", pronađite lepotu u drugim stvarima

Sa dolaskom korone suočili smo se osećanjem da nam "čaša" više nije ni poluprazna niti polupuna već jednostavno - prazna. Toga nisu u potpunosti bili pošteđeni čak ni oni najorganizovaniji, ni oni materijalno "blagosloveni", ni oni najstabilniji među nama.

Pandemija je "okrnjila" sve segmente našeg života, od finansija, veza i odnosa pa sve do zdravlja.

I nije trenutak da se bavimo time kome je teže, ko je kako podneo teret... Vreme je da pomognemo, sami sebi i drugima, i da naučimo kako da reagujemo na ovu nezavidnu situaciju u kojoj se našao čitav svet.

Psiholog Bojana Tripković i ove nedelje u razgovoru za #kakosi savetuje kako da olakšate sebi.

Šta kad ostanete bez posla?

Da sve može da se prevaziđe pokazuje i odnos prema radu od kuće.

"Ono što nas ljude odlikuje je to da se navikavamo na situacije. Do juče niko nije mogao da pomisli da možemo svi da sedimo i radimo od kuće. Odjednom su mnoge firme profunkcionisale na onlajn poslovanju i mnogi su shvatili da ne moraju da se vraćaju u firmu. Bitno je ne osvrtati se na to kako smo radili, već raditi na pronalaženju novih rešenja za sadašnju situaciju", kaže Bojana Tripković.

Strah od zdravstenih efekata pandemije je velik i razumljiv, ali ništa manji nije ni strah od ekonomskih posledica. Činjenica je da, u vreme kad mnogi biznisi već godinu dana ne rade na uobičajeni način, mnogima briga za radno mesto izgleda i veća od brige za zdravlje,

Ipak, ima i olakšavajućih okolnosti.

Prva je, smatra psiholog, to što je malom broju ljudi ovo prvi put da su ostali bez posla i traženje posla je neka vrsta lutrije.

"Situacija u kojoj se sad nalazimo je takva da nam je stalno pred nosom strah o tome šta će biti, ali sad je masovno, nalazimo se svi u istom sosu. Ljudima je bitno da nisu sami, kad vide da je i drugima tako, onda postoji neka kolektivna odgovornost, pa polaze od toga da 'nije samo u meni problem, problem je na višem nivou'. Poenta je da svako ko ostane bez posla, odmah počne da ga traži", ističe naša sagovornica.

Pritom se ne treba obazirati na standard na koji smo navikli i zbog manje plate odbijati radno mesto, jer, kako kaže Tripković, bolje je raditi i nešto što možda ne bi bio naš prvi izbor, delom zbog finansija, a delom zbog toga što kad nemamo posao stalno razmišljamo o stvarima koje nam predstavljaju opasnost.

"Nemanje posla je velika opasnost za svakog od nas. Neki tu opasnost doživljavaju kao strašnu, groznu, užasnu, mnogo veliku i smatraju minimalnom mogućnost da nađu posao. Onda, naravno, nastaje taj strah i ansksioznost koji parališe ljude, počinju da kukaju, povlače se i prave greške jer se bore sa anksioznošću umesto da rade na tome da nađu posao", objašnjava Tripković.

Usamljenost ima alternativu

Sve smo usamljeniji... Svedoci smo toga da deca gotovo da nemaju časove u školi, ne slave rođendane, nemaju interakciju sa vršnjacima i to uzima danak. Pogotovo može biti teško onima koji i dalje žive sa bakama i dekama i koji zbog njih moraju da budu dodatno oprezni da li se, kada i sa kim da viđaju...

Ipak, Tripković podseća da ne treba zaboraviti da je današnje stanje ipak mnogo bolje u odnosu na prošlu godinu kad nismo smeli da izlazimo iz kuća.

"Hajde da vidimo na koji način možemo da se družimo. Dosta toga se odvija preko društvenih mreža, pa i upoznavanje kod onih malo starijih. Čak se ni oni mnogo stariji više ne dogovaraju da izađu na piće jer malo vremena ostane posle posla do zatvaranja kafića. Dakle, upoznavanje je premešteno u drugu sferu. Vraćamo se šetnjama, sedenju na klupi i u tim stvarima nalazimo neku lepotu. Stav 'sad ne možemo nigde', 'kako ćemo', 'šta ćemo', ne pomaže ni malo", smatra ona.

Tripković se osvrnula na najstarije sugrađane koji su najviše uskraćeni za viđanje sa drugima, i za koje je bitno da probaju da većinu životnih navika održe i da svaki dan nađu nešto - odu do pijace, izađu u šetnju...

"Prihvatanje je pola rešenja"

Navikli smo da očekujemo da naš život treba da bude lep i da nam se želje nekad ispunjavaju, a nekad ne, i shodno tome treba prihvatiti situaciju da se nalazimo u problemu, kaže Tripković.

"Takva je trenutna situacija. Ovo će trajati možda dve godine i nekom te dve godine izgledaju mnogo, ali šta su dve godine u odnosu na život ispred nas? Stvar je izbora kako ću ja u ovim uslovima da naučim da živim, kako ću se prilagoditi, kako ću prihvatiti ono što ne mogu da promenim. Prihvatanje je pola posla. Kad prihvatimo, u zdravoj smo emociji, racionalni, logični, funkcionalni, tražimo put dalje..", kaže ona.

Tripković objašnajva da "kad nećeš da prihvatiš realnost ostaje ti da patiš, da se boriš sa vetrenjačama".

"Ne možemo da je promenimo, ali možemo da promenimo način na koji gledamo na nju. Greška je u tome što ljudi misle da prihvatanje znači sviđanje, a nije tako. Meni se, konkretno, ne sviđa ova situacija, i to što nisam išla na more, a ne znam ni ove godine da li ću, i mogu da zbog toga budem i ljuta, ali hajde da ipak probam da smislim neku alternativu", dodaje.

Kako da osetimo kap koja će preliti čašu?

Prema njenim rečima, trenutak za stručnu pomoć nastupa onda kad čovek prizna sebi da nema sredstva da izađe na kraj sa situacijom, da se adaptira, kada je nezadovoljstvo veće od zadovoljstva, kada smo tužni, loše spavamo, nismo raspoloženi da se čujemo sa ljudima, manjka nam želje za intimnošću, nemamo apetit...

Pridružite se zajednici #kakosi na Viberu