Stara je poslovica, na žalost, opet jednom potvrđena ovih dana: «U kući obješenoga ne govori se o užetu». Nije pritom, dakako, riječ tek o zahtjevu za pristojnim ophođenjem, nego, ponajprije, o zajednici potrebnim moralnim (i komunikacijskim) normama koje polaze od nužnoga prihvaćanja stanovita koncepta odgovornosti.
Globalizacija – već se je odavno pokazalo – nije tek opće proširenje tržišnoga privređivanja, već i nekritičko prihvaćanje amerikanskoga načina života, posebice njegova «medijskoga» samorazumijevanja. Posljednjih desetak godina to se opće-amerikanizirano propagandističko poslovanje simbolički sažima u dvama (začudo sličnozvučnim) imenima: Osama i Obama.
Na samu Novu godinu, u središnjim večernjim vijestima nacionalna je TV mreža, u sklopu priloga o nepopularnosti vlasti, pokazala postariju, pristojno uređenu građanku koja je - mirno gledajući u kameru - posve artikulirano izgovorila znakovitu rečenicu: »Sve na vlasti treba poubijati!». Nikakav komentar tele-uredništva nije bio dodan izjavi, pa je ostala u eteru kao neka vrst nepropitanoga moralnog imperativa (stručno rečeno, na to upućuje i uporaba glagola trebati).
Kraj je godine – uz uobičajeni materijalni i duhovni kič – obilježen bavljenjem slovenskim susjedima koji (za sada) uspješno blokiraju pregovore o pristupanju EU-i.
Unatoč svakidašnjem (svečanom i radnom) zaklinjanju svjetskih (i domaćih) vođa da im je borba protiv terorizma prioritet zadnji su dani svake godine ritualno rezervirani za strahovladu najgore vrsti – teroriziranje obvezatnom srećom. Eterom tako združeno marširaju i oni koji su inače zakleti neprijatelji – aktivisti konzumerističke promičbe (uvjeravajući općinstvo da «doba darivanja» otvara prostore sreće za svakoga) i katolički ideolozi (tvrdeći da «riječi kriza nema mjesta u blagdanskome dobu»). Svatko je, dakle, tko ovih dana (a naročito u «najluđoj noći») ne osjeća sreću po jednoj od zadanih osnova, naprosto izdajica (no takvih je, srećom, uvijek tek nekoliko).
U sklopu proslava koje se organiziraju o kraju godine svečano je obznanjena još jedna prijelomnica u progresivnome ozdravljenju društva. Riječ je, dakako, o osobnome identifikacijskom broju – dvojbe doista nema, OIB će zasigurno mnogošto promijeniti; omogućit će, ponajprije, kako to nadležni ministar i obećava: “povezivanje i razmjenu podataka između službenih evidencija te bolji pregled nad imovinom građana i pravnih osoba, priljevom i tijekom novca”.
„TI SI MOJA ZADNJA SINAGOGA,
MOJ JERUZALEM, ATENA I RIM,
MOŽDA S TOBOM MOGU I BEZ BOGA,
AL' BEZ TEBE NE MOGU NI S NJIM!!!”
Ljudska su prava odavno već koristili kao moralno oruđe prosvjeda protiv neslobode, polazeći pritom kroz stoljeća od prirodnih prava čovjeka na slobodu. Odatle pak slijedi da čovjek ima prava koja nisu izvedena ni iz političke zajednice, niti iz osobina pojedinca. No, tek s općom Deklaracijom o ljudskim pravima koju je – prije točno šezdeset godina – usvojila Opća skupština Organizacije ujedinjenih nacija ljudska su prava u punome smislu riječi postala međunarodno-pravnom činjenicom.
Ovih je dana javnost obaviještena o tomu «da će se do kraja godine osnovati uskočki sudovi u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku». Obznanili su to zajednički ministar pravosuđa i predsjednik Vrhovnoga suda, informiravši javnost i o nizu detalja ove odluke – od sigurnosnih provjera na koje su suci, ipak, pristali, preko njihovih (nešto povišenih) plaća, do broja «uskočkih sudaca» u pojedinim sudovima. Reakcije su bile bespogovorno pozitivne; svima se, vjerojatno s pravom, učinilo da je nešto važno pokrenuto (uz uvjet da se sve ne završi na posve drukčije konotiranoj, premda zavodljivo sličnoj formulaciji glasovitoga Ostapa Bendera: «Gospodo porotnici, led je krenuo»).
