Sve je započelo višestruko nesretnim datumom koji su Ujedinjene nacije proglasile Danom sjećanja na holokaust. Pogrešan izbor samoga datuma (pa i njegov sporni naziv) ne mogu, naravno, zastrti fundamentalno zlo na koje on podsjeća, ali ponavljaju pogrešne percepcije koje su, dijelom barem, utjecale na neusporedivi doseg ove humane katastrofe. Ideja da se dan sjećanja veže uz datum ulaska savezničkih vojnih jedinica u Auschwitz na kraju rata legitimira, naime, promatralački koncept koji je suodgovoran za mnoge zločine. Opet se – sada i službeno – «svijet» ponaša kao da se logora treba sjećati tek otkako su otkriveni, kao da u desetljeću prije u njima nisu ubijeni milijuni – i kao da se to prije nije moglo znati. Indikativno je stoga da diplokratima nije palo na pamet proglasiti danom prisjećanja, primjerice 15. srpnja kada je (1935.) Hitlerov «parlament» donio «Zakon o zaštiti njemačke krvi i časti» - i time ozakonio mega-pogrom (na žalost, ni 30. travnja, datum na koji su - 1941. - u NDH usvojeni identični zakoni u domaćoj se javnosti ne spominje), ili 15. rujna kada je (1937.) pored kultnoga locusa njemačke kulture, Weimara, otvoren logor Buchenwald i započelo u punome smislu riječi industrijsko uništavanje ljudi. «Svijet» koji na Hitlerov režim nije reagirao nakon što je godinama ubijao stotine tisuća podanika, nego tek kada se je polakomio za ne-njemačkim teritorijem, logično je ostao «zaprepašten» i poratnim «otkrićem» logora. Pa se u tako uvedenome poraću genocid može i ponavljati - uz sućutno promatranje izvana. A i općeusvojena oznaka holokaust u mnogome promašuje ono na što bi da podsjeća; izvorna je to oznaka antičkoga vjerskog rituala žrtvovanja životinja, veoma daleka od ustanovnoga zla nacističkoga «konačnog rješenja». Šoa, tradicijski i jezično, zasigurno bolje odgovara ovome - državno ustrojenom - «radikalnom zlu», kako to Kant odavno pogođeno formulira. No, sve su ove primjedbe bitno irelevantne spram neprispodobive kompletnosti doslovnoga genocida čije su žrtve u tridesetima i četrdesetima bili milijuni Židova (ali i deseci tisuća Roma, što se nerijetko zapostavlja), zbog toga što su bili, a ne zbog nečega što su činili, zbivalo se je to i u miru i ratu. A baš se o toj neprispodobivosti danas bitno radi, posebice stoga što je ovogodišnja obljetnica nesretnoga datuma koincidirala s još jednom epizodom blisko-istočnoga rata. Nije pritom riječ o brojevima, jer u naravi je brojeva baš usporedivost (a i kvantitativno je posve neprijeporno da su Židovi uništavani kao ni jedna druga skupina u povijesti). I prije i poslije nacističkoga genocida bilo je masovnih ubijanja na osnovi etničke, vjerske ili ideologijske stigmatizacije, no progon Židova kontinuirano traje dva milenija, od ranokršćanske mržnje spram onih «koji su izdali Isusa Krista» do podjednako inteligentnih prostaka koji kapacitiraju današnje internetske forume. Antisemitizam se je razvio kao nezaobilazni izdanak zapadne civilizacije, pa i kao jasan indikator intolerantnosti i nasilnosti, permanentno nazočan u raznovrsnim ispadima iz kolektivno nesvjesnoga koje suodređuje sve manji, ali i dalje nezanemariv broj pripadnika civilizacija nastalih u Evropi. Utkanost je antisemitizma u niz suvremeno aktivnih svjetonazorskih tvorbi razvidna posebice u sredinama (poput Hrvatske ili Poljske) u kojima – posebice u poredbi sa stanjem u tridesetima - Židova više gotovo i nema; svojevrstan metafizički antisemitizam može, naime, i bez Židova. Suvremeni antisemitizam ne treba ni izraelsku politiku sile kao izgovor – dapače u vremenima otvorenih ratova na Bliskome istoku u pravilu se primjećuje nevoljkost u osudi nerijetkih povreda međunarodnoga humanitarnog prava koje čini izraelska vojska (o tomu je u ovoj rubrici već bilo riječi). Antisemite ne zanima, naime, toliko izraelska država (za koju bi – u krajnjoj crti – imali čak i simpatija, jer su uvijek slabi na silu i autoritet), koliko činjenica da još uvijek ima Židova (ma koliko malo), da je židovski prinos svjetskoj kulturi naprosto nezaobilazan, da Židovi nisu «pravi domoljubi»... Dobar je povod za revival antisemitizma svako nesklapno, posebice: nehajno odnošenje spram najvećega zla u povijesti. Jasno se je to vidjelo kod nas ovih dana u nastupu Vedrane Rudan koja je godinama kultivirala prostotu vlastita stila, da bi – manikirajući se - izrekla svoj pravorijek o Židovima (i ne znajući, dakako, da već 1943. u jednoj špijunskoj filmskoj komediji – «Above Suspicion», Richarda Thorpea - Joan Crawford, opisuje nacistička mučenja kao "totalitarian manicure"). Snalazeći se u temi koju je odabrala poput poslovične slonice u staklani, manikerka je (površno nabadajući «Dnevnik Anne Frank») preporučila Židovima da konačno postanu ljudi, baš na uočnicu dana koji, unatoč svemu, označuje globalno sjećanje na vrijeme kada su Židovi masovno ubijani, označeni kao ne-ljudi. Na reakcije što ih je izazvala odgovorila je naglašavajući ponos zbog toga što je o palestinskim žrtvama govorila («radujući se na neki način», kako je sama rekla) «baš na židovskoj televiziji». I pripovijest se je nastavila, baš na hrvatski način – red primitivizma, red neznanja, red nebrige, pa red manipulacije, itd. Počelo je s baš-me-briga pristupom, da bi se uletjelo (zbog neznanja ponajprije) u klasični antisemitski paranoidni sindrom (izvan kojega je naprosto besmisleno nazvati «Novu» židovskom televizijom). Činjenica pak da je čitav manikerski show (posve pogrešno, dakako) zabranjen govori, naime, mnogo više o nesigurnosti lokalnoga medijskog vodstva, no o globalnoj židovskoj zavjeri. Nesretne su se reakcije međutim samo redale. Unatoč sustavskome zaboravu pokazalo se je da je Anna Frank zapravo napisala: “Doći će dan kad ćemo opet biti ljudi, a ne samo Židovi”, a da je u izvoru (nekada) glasovita Marxova formulacija iz «Židovskoga pitanja» («društveno oslobođenje Židova jest oslobođenje društva od židovstva»). I jedno i drugo je, razvidno, posve različito od teksta aktualnoga TV-manikiranja, no drugo i nije trebalo očekivati. Nakon što je krivi navod (djelomice precizno) ispravljen u novinama, pokazalo se je da i same reakcije podliježu ozbiljnoj kritici. Inoslav Bešker je zbrzano ustvrdio da je Marx rečeno stajalište formulirao 1848. (a bilo je to na samome početku 1844., 1848. Marx već, skupa s Engelsom, piše o revoluciji, a ne više o emancipaciji). Njegov epehaovski kolega se pak ešofirao tog toga što je došlo do reakcije u povodu kolektivnoga stigmatiziranja Židova, a ne, primjerice, Dalmatinaca, tvrdeći kako je u pozadini uvjerenje da «Židovi nisu neki balkanski đikloši, oni su ipak Srednja Europa» (i, mada se, načelno, može izjednačavati svaki govor mržnje usmjeren na pojedince kao pripadnike kolektiva, razlika je u povijesnom tretiranju Židova i Dalmatinaca ipak drastična; ovi drugi jednostavno nisu bili žrtve genocida). Govornica je s feminističkim samorazumijevanjem pak prosvjedovala protiv toga što je reakcije izazvala žena, a ne muškarci koji su već izgovarali slične stvari (jer su joj – do krajnjih konsekvencija dovedeno – valjda bliže nacistkinje od nacista). Nije, međutim, trebalo dugo čekati na «pravu stvar» - nadovezujući se na manikerski pristup holokaustu, na internetu su se, odmah nakon rečene emisije, pojavili i svježe podgrijani tradicionalistički antisemiti objavljujući popis «najčuvenijih» hrvatskih Židova (od kojih se poneki nikada nisu tako identificirali). Popis je očito mišljen kao poziv javnosti da se (barem) kloni onih za koje je, na kraju jasno rečeno: «Židovi su naša nesreća!». U Hrvatskoj se očito, kako bi to u drugome kontekstu formulirao već spominjani Karl Marx, tragedija obnavlja kao farsa.
