Prije desetak godina Osama je svima nametnut kao Belzebub globalizacijske epohe, a da prije 11. rujna nitko za njega ni čuo bio nije (osim, možda, šačice obavještajnih eksperata koji su za njega znali kao suradnika CIA-e u borbi protiv sovjetske intervencije u Afganistanu, bogatuna s dobrim dvorskim vezama u Saudijskoj Arabiji, itd.). Nakon toga, to se ime našlo na vrhu globalne liste «najtraženijih» (prikladno je pritom zaboravljeno je da ga je prva pokušala uhititi Libija, još 1998.), postalo je stalnom obvezom za obavještajce i medije, policajce i političare, premda i dalje nitko nije zasigurno znao ni to živi li on još. Djelovanje je SAD u tom razdoblju u mnogome ugrozilo neke od demokratskih vrijednosti; nakon Iraka i/ili Guantánama sve je teže bilo zastupati neka temeljna prava unutar države, još teže očuvati njezin ugled u inozemstvu. Trebalo je, dakle, (barem) popraviti «image» (ako se već realni odnosi ne mogu radikalnije promijeniti). Obama se je pojavio kao idealni kandidat za to – postmoderni je koncept «medijskoga izmišljanja» političara funkcionirao naprosto uzorno: komunikacijski kompetentan (to je jedino što se o njemu može pouzdano reći), (pristojno) alternativan u odnosu na omraženoga Busha, ne-baš-bijele-boje-kože, mlad, (razmjerno) naobražen, sklon da vlastito neiskustvo prikaže kao prednost, itd. Bilo je to dovoljno da se rasplamsa nova globalna manija – to što je njezin medij bio pretežito Internet nije joj, nasuprot nevježama koji vjeruju da medij sobom donosi i sadržajne novine u politici, bitno promijenilo narav. I opet je riječ o promičbi režima, o novoj, privlačnoj fiziognomiji koja bi trebala skriti sve u pozadini. Ni očite činjenice ne djeluju na visoko-emocionalizirane pristaše novomodne manije, kao da su doista manijaci oni jednostavno ne vide da je njihov idol već unaprijed relativirao mnoga od prijeizbornih obećanja, da neka, dapače, više i ne spominje – a još nije ni inauguriran. Iznad svega, tvrdoglavo se odbija uzeti u obzir klasični obrazac: personalna je politika srž svake politike. A na toj je razini Obama pokazao neviđenu nesigurnost, preuzevši od Clintona sve što se moglo (a znatno više no što se smjelo - osim Monike Lewinsky, za sada), od Busha (nakon svih kritika njegove ratobornosti) pak ni više ni manje nego ministra obrane, itd. Mnogo važnijim za «komentatore» ispada, međutim, pitanje o «poruci koju će Michelle Obama poslati svojim izgledom na inauguraciji». To je, bez mnogo pretjerivanja, «medijsko» stanje nekoliko dana uoči (još jednoga) «neprijeporno povijesnoga događaja» (na četrdeset peti rođendan buduće prve dame – koji, začudo, još nije nigdje proglašen nacionalnim blagdanom). Politička je rasprava posvuda zgodno prebačena u pozadinu, a domaći se obamanijaci naglo razmnožavaju. Uvjereni su, izgleda, u lječidbenu funkciju svojega favorita za lokalnu politiku. No, ma koliko bio šarmantniji, dijelom i obrazovaniji, od hrvatskih moćnika, Obama će – to je već sada izvjesno – do kraja prve godine svojega mandata biti odgovaran za mnogo, mnogo više usmrćivanja no i oni među domaćim političarima koji su najbliži ratnim zločinima. Za zajednicu koja je, ipak ne tako davno, prošla kroz rat baš bi to trebalo biti bitno.
