Kako se to sa zaraznim lozinkama i inače događa, iskaz je, pored svega ostaloga, i posve neprecizan – nejasno je, naime, smatra li se moralno ispravnim pobiti sve članove sadašnje vlade (pa bi, primjerice, ex-ministri Kirin, Rončević, ili Lovrin ostali pošteđeni), kakva bi sudba čekala predsjednika republike, odnosi li se rečeni zahtjev - ako je o izvršnoj vlasti riječ - i na državne tajnike, odnosno (barem) na najviše državne službenike, obuhvaća li i lokalne funkcionare, i sl. A opet, «na vlasti» su, s obzirom na ustavno zadanu diobu, i parlamentarci, suci, državni odvjetnici, pa čak i pučki (i ostali) pravobranitelji…To bi pak posljedično značilo likvidiranje i većinskih i manjinskih zastupnik(c)a (u stranačko-političkome i u etničkom smislu), itd. Da bi se zaštitila od ovakvih moralnih inicijativa (i) hrvatska ih je država, polazeći od presumpcije legitimnosti svoje vlasti, naprosto ilegalizirala. Za kažnjivo djelo prijetnje u 129. članku Kaznenoga zakona stoga je (u trećemu stavku) određena posebno teška kazna (šest mjeseci do tri godine) onima koji prijete «službenoj ili odgovornoj osobi u svezi s njenim radom ili položajem». Zakonodavac pritom neprijeporno teži naročito zaštititi upravo one «na vlasti» (premda svakidašnje iskustvo uči da zakonska formulacija «službene ili odgovorne osobe» u realnosti pogađa utoliko ukoliko službene osobe uglavnom nisu odgovorne, i obrnuto). 140. članak KZ-a još oštrije sankcionira «uporabu sile ili prijetnju uporabom sile» kojom bi se «sprečavalo» državne funkcionare da «što učine» (s kaznama koje mogu doseći i desetogodišnji zatvor). Nije, međutim, ni zamislivo da Državno odvjetništvo postupi u skladu s posve jasnim zakonskim odredbama, te pokrene postupak protiv iznositelja i prenositelja prijetnji (smrću!). Razlog tomu nije samo u činjenici da bi rečenu gospođu bilo doista teško razumjeti kao opasnu teroristkinju, a televiziju koja je emitirala njezino stajalište kao promičbeni organ veleprevratnih nastojanja. Riječ je, mnogo prije, o činjenici da je takav diskurs dalekosežno uobičajen u domaćoj javnosti, da se u tramvajima svakodnevno čuje nešto poput «sve bih ja njih uza zid…», da je široko raspravljana (i usko prihvaćena) serija prosvjeda sazvanih posredstvom facebooka započela intimno-neprijateljskim (i svjesno nepreciznim) obraćanjem «njima» kao «bandi lopovskoj». Da je, ipak, nešto i pokušalo, Državno bi odvjetništvo zasigurno naišlo na nepremostive prepreke, dapače postalo bi izvjesno metom medijskog linča kao «organ vlastodržaca koji grubo sputava slobodu javne riječi». Pravnim se sredstvima, očito je, neće reagirati. Profesionalna se je organizacija novinara posve osramotila nizom prešućivanja skandaloznih postupaka u medijima i neukusnim svrstavanjem u rat među medijskim tajkunima (te je, u tom ključu, dala neusporedivo veće značenje premlaćivanju jednoga novinara no atentatu na drugoga). Političari se ne usuđuju ni pisnuti, jer i oni su koji im – barem formulatorno – rade o glavi birači na skorim izborima, a bez (malo) demagogije, znano je, demokracije nema. No, možda zapravo doista i nema «razloga za paniku» (kako to, u posve drugome kontekstu, ovih dana tvrdi vlada). Tomu bi moralo biti tako ponajprije želi li se razumno komunicirati, jer suvisao je javni dijalog moguć tek ako ljudi koriste jasne pojmove – a panika je, prema definiciji, upravo stanje koje nastaje bez (valjanoga) razloga; za nju, dakle, razloga i ne može biti. Pravi je, međutim, razlog zbog kojega se ovakve prijetnje ne doživljavaju ozbiljno posve očit: iznose ih, naime, nemoćni, slabi, nevažni, marginalizirani; štoviše formuliraju ih nerijetko baš oni koje će (gotovo) svi s lakoćom prepoznati kao žrtve «tragične društvene danosti». Za žrtve se uvijek mogu naći simpatije, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog griže savjesti svih koji su bolje (ili barem manje loše) prošli. Uz simpatije slijede, naravno, i raznoliki «popusti» na poneku «prejaku reč», na razini racionalizacije ponajprije tako što se tvrdi: oni su i tako nemoćni, pa njihove riječi ne znače zapravo ništa. Istovremeno, neizbježan emocionalni naboj u takvim prijetnjama doživljava se naširoko kao dodatni dokaz očaja u koji su mnogi ljudi stjerani, a to osjećajno stanje svakako ne pripomaže razvijanju sofisticiranih argumentacijskih strategija. Nema dvojbe da su ove reakcije – ma koliko se površnima gdjekada činile – u osnovi opravdane. Uz, i opet ne tek pojmovnu napomenu: riječ je svakako o žrtvama, no ne tragedije u izvornome značenju (gdje sudbina, kojom bogovi upravljaju, određuje svačije mjesto, pa i ono žrtve). Prijetnjama se glasaju žrtve različitih prijevara i nasilja, privatizacije i rata, ideologizacije i legalizacije pljački, pa i ubojstava. Javno (i mnogo, mnogo češće ne-javno) očajavaju ljudi kojima, uz sve navedeno, «ustanove sustava» nisu mogle/željele pomoći (a, ne tako rijetko, upravo su same te institucije bile i počinitelji izvornih nepravdi). Pod pritiskom tisuća godinama neispravljanih – dakle sustavnih – nepravdi lako je povjerovati da su svi oni koji nisu i sami žrtve takvih povreda prava u biti «na drugoj strani», da su, riječju, «banda lopovska», da ih, u konačnici, treba naprosto likvidirati kako bi nam bilo bolje (bili oni u ovoj ili onoj stranci, djelovali u ovoj ili onoj grani vlasti, isticali se u javnome funkcioniranju političke moći, ili se skrivali u pozadini). Racionalna bi analiza ubrzo pokazala da je takav scenarij supstancijalno besmislen (čak i ako se stanovite humanitarne ograde stave u zagrade). Jer, ponajprije, oni koji su se (bilo kada i bilo gdje) bavili odstranjivanjem vlastodržaca svoju su aktivnost završavali/nastavljali upravo zauzimajući pozicije likvidiranih – ključni se odnosi, na takav način, nikada nisu mijenjali. No, povećavala se je razina nasilja u zajednici – likvidiranjem i najomraženijih vlastodržaca motivirani su njihovi podržavatelji (ili, barem, srodnici i prijatelji) na protuudare; spirala je nasilja tako neprestano rasla. Ostave li se svi kontekstualni elementi po strani, baš je ovo pravi problem – nasilje naime (u poratnome društvu i više no inače). Uza sve ostalo, ono je i odlikovani komunikacijski medij – poruke nasiljem najneposrednije se prenose (uostalom suvremeni terorizam od toga i živi), slično važi i za (uvjerljive) prijetnje nasilnim postupanjem. Srećom ili nesrećom, ovim se «kanalom» mogu prenositi tek posve primitivne, nesofisticirane poruke. No, u trenucima (prijeteće) socijalne depresije i komunikacijski se kanali sužavaju, pa ovakve poruke razmjerno dobivaju na značenju. Čak i kada ih iznose oni koji su bjelodano nemoćni, prijetnje silom stvaraju vlastiti (sub)diskurs, posebice ako ih profesionalci cinički koriste za medijsko-političke manipulacije. Raščlamba društvene realnosti pokazala bi, tomu nasuprot, da ovakve prijetnje postaju s vremenom sve opasnije ne svede li ih se na zbiljske uzroke – primjerice na odavno uočenu pravilnost: obilje u kojemu se baškari manjina u pravilu se doživljava kao nasilje u očima većine. Riječ je o legalnome, sustavnom, tržišnom «nasilju» - nesposobni odgovoriti na isti način (zbog niza socijalnih nedostataka kojima su obilježeni) neki će se iz te obespravljene većine svagda iznova laćati nasilja. Verbalnoga, na početku.
