U (unaprijed neuspjelome) pokušaju da opravdaju izdaju, onima koji ne klikću od sreće zato što je još jedan vremenski odsječak završen preostaju tek raznolike racionalizacije, primjerice raščlamba prošle, ili pak pogađanje sastojaka naredne godine. I ova je razmjerno popularna igra također dio krajogodišnjega obrasca – ipak, znatno manje orijentiran na razbibrigu od već spomenutih. Uza sve ovo, naredna se godina čini gotovo zabrinjavajuće jednostavnom za «proricanje». Po strani od astrologijskih, numerologijskih i inih spoznajnih primitivizama, mnogo je toga žalosno lako znati i prije posljednje sekunde 2008. (ova godina – možda znakovito – traje sekundu duže no što je uobičajeno; ipak prije zbog usklađivanja ovozemaljskih satova s nemirom svemira, no zbog otezanja da se prijeđe u predvidivo neugodnu budućnost). Jer: 1) privredna recesija (prije, doslovce: depresija) sa svim elementima vjerojatne socijalne krize dolazi mnogo točnije od jadnih domaćih vlakova. Dapače, njezino opetovano najavljivanje trenutno i samo, čini se, djeluje prije kao jedan kriznih momenata, no kao mogućnost da se izbjegnu barem neke od najtežih zamislivih posljedica. Ponajprije, dolazeća je kriza idealan izgovor za svaku sustezanje – i roditelju da djetetu ne kupi sladoled ili čokoladu, ali i vladi da smanji pomoć (nerijetko, pokazat će se na žalost, baš onima koji ju ponajviše trebaju). I opet se u rješavanju problematičnoga stanja sukobljavaju dvije škole mišljenja, ona koja izlaz vidi u poticanju proizvodnje posredstvom povećanja potrošnje, te suprotstavljeno stajalište «stezanja remena». Pritom je «proricanje» hrvatske privredne budućnosti pomalo dosadno, jer se ona već događa (doduše drugdje). Polupismeni amerikanski business-gurui vole impresionirati (i) lokalnu publiku visokoparno naglašavajući da je kod Kineza simbol za krizu dvoznačan (pozitivan i negativan), kao to ne važi za samu (starogrčku) riječ krisis koja označuje baš «odlučni prijelom», a koju i danas koristimo. U Hrvatskoj, međutim, «odlučnost» očito ne treba očekivati – i dalje će se tek (djelomice) reagirati, u nadi da kriza ipak neće izazvati ozbiljnije prosvjednike od uobičajeno neefikasnih sindikalaca, nesposobnih da organiziraju iole pristojan širi štrajk. Kada pak do prijeloma ipak dođe – najvjerojatnije ujesen nakon završetka turističke sezone (koja, vjerojatno, više neće moći spašavati zemlju) nije izgledno da će vlasti raspolagati suvislom strategijom. Mnogi će pritom stradati, posebice «uobičajeni kandidati»: (novo)nezaposleni, umirovljenici, bolesnici – što je u krizi, navodno, neizbježno – no ništa od potencijala što ih kriza također nosi izgleda neće biti realizirano. Jer temeljno je polazište vlade spram krize restriktivno, umjesto restrukturirajuće. (2) Politički će život biti obilježen dvama (personaliziranim) izborima – za buljuk načelnika, gradonačelnika i župana u svibnju, a kasnije i za predsjednika republike. Svibanjski će izbori biti neugodna prilika da se društvo suoči sa svojom (besmislenom) podjelom na šestotinjak (!?) jedinica lokalne i regionalne samouprave, a odmah potom i sa predvidivim posljedicama podjednako besmislenoga novog izbornoga sustava. Neposredan izbor načelnika, gradonačelnika i župana dovest će, naime, s visokom vjerojatnošću do ozbiljnih kriza u desecima lokalnih sredina. Izabrani će čelnik imati istu izbornu legitimaciju kao i lokalno predstavničko tijelo – budu li u suglasju ugušit će sve alternativne inicijative (barem do narednih izbora). Sukobe li pak, njihovi se odnosi (zbog istoga izvora političkih ovlasti) neće moći rješavati drukčije do ispadom iz (četverogodišnjega) sustava, točnije: velikim brojem ponovljenih izbornih postupaka – a to nedvojbeno neće potaknuti interes građana za lokalnu demokraciju. Tipično za vrludanje hrvatskih moćnika posljednjih desetak godina novim je izbornim modelom prihvaćena posve pogrešna protustranačka demagogija (koja, zapravo, od Supeka na dalje, zastupa nestranački pluralizam – poput onoga s britanskih demokratskih početaka, ili iz kardeljevske ropotarnice). Jer, neposredni će izbor (grado)načelnika i župana ponegdje i oslabiti stranačka vodstva, no sustav lista za lokalna predstavnička tijela (kakve gotovo nijedna demokracija ne primjenjuje na toj razini) i dalje će ih jačati. Predsjednički će izbori biti dosadni odluči li se Sanader ipak kandidirati (e da bi si zajamčio neku ulogu prilikom ulaska države u EU). Ne odluči li se na to, moguća je daljnja marginalizacija ove institucije (koja i dalje raspolaže nezanemarivim ovlastima, uglavnom zahvaljujući političkoj neodgovornosti funkcionara i intelektualnoj neodgovornosti eksperata), jer posebice izglednih kandidata baš i nema. To će pak dodatno ilustrirati sustavski ćorsokak hrvatske političkog pluralizma; HDZ se sve više zapliće o praksu koja mu je donedavno donosila brojne uspjehe – redukcija se čitava političkoga života stranke (i vlade) na posluh predsjedniku/premijeru doslovce iscrpljuje. SDP pak i dalje nedostatak strategije nadoknađuje pogrešnom taktikom. A ostali su uvjerljivo marginalizirani. (3) Sva će ostala zbivanja biti gurnuta u stranu, s izuzetkom (nerijetko manipuliranih) skandala. Ulazak u EU krajem će iduće godine biti tek nešto manje dalek no danas, kultura će trpjeti posebice teške posljetke krize (kao izgovora); nesuvremeni muzej suvremene umjetnosti bit će, možda, dovršen, no javna kultura neće bilježiti (potrebne) pomake; naobrazba će oscilirati između političkih obećanja i potkupljivanja slabašnih prosvjednika. Javnost će se morati zadovoljiti (polu)uspješnim nogometašima, preštrapaciranim rukometašima, Blankom Vlašić (koja će briljirati, ali ne i u bitnim trenucima), te uspjesima tzv. «malih sportova» (a ponosni će reprezentanti i dalje pozdravljati himnu označujući desnicom neki od šupljih organa, kao da su stranačka, a ne nacionalna vrsta). (4) Samo će dvije instancije javnoga života i dalje jačati – država i tzv. mediji. Slabljenje će društva logički ojačati državu (kakva god bila), ponajprije u njezinoj redistribucijskoj funkciji. «Mediji» će pak biti sve utjecajniji i dalje ubrzano prestajući biti ono što naziv implicira – posrednici. Njihova će funkcija proizvođenja «činjenica» i «mnijenja» sve više funkcionirati kao (produktivna) moć oslobođena bilo kakve kontrole, ostavljajući konzumentima – na koje se stalno pozivaju - tek žablju perspektivu. Vrtoglavi porast udjela zabavnih (ali i krvoločnih) programa olakšat će mnogima nužnost gledanja odozdo, predblagdansko ozračje ozbiljno prijeti imperijalističkim zahvaćanjem čitave godine, produženjem radzoblja u kojemu su građani/medijski-podanici eto dužni biti sretni i okretni, riječju: ne misliti o onome oko sebe, dapače, ne gledati kroz prozor (umjesto toga, zna se, postoji ekran, novinska stranica…). Na ruku će im, svakako, ići to što se u zbilji bog-zna-što ionako neće moći vidjeti.
