Tvrdi se čak da je “OIB je jedina sustavna mjera za borbu protiv korupcije i kriminala”, i u tomu ima istine – barem kada je riječo sadašnjoj razini domaćega organiziranog kriminaliteta. Jer, iskustvo to nedvosmisleno potkrepljuje, ni za države se (primjerice, brojne stare članice EU) koje već odavno imaju takav instrument ne može baš reći da su slobodne od organiziranoga kriminaliteta (koji, gdjekada, djelomice izvoze i u Hrvatsku). Stare će krim-glavešine uvođenjem OIB-a, moći lakše kažnjavati, ili će jednostavno “ispasti iz igre”. Novi će se krim-leaderi pak konzultirati sa stranim kolegama i pokrenuti nove business-linije, kriminalitet će biti suvremeniji, no, svakako, neće nestati. Država će tako, i opet, perverzno pedagogijski djelovati na uzdizanje lokalnoga kriminaliteta na višu razinu (prvi je to put učinila početkom rata, kada je – naoružavajući se pod sankcijama UN-a – omogućila sam ustroj organiziranoga kriminala). Ovoga će puta lokalni krim-pogon dospjeti na višu civilizacijsku razinu (uz dosta sreće praćenu s manje nasilja), no bitni će problemi tvrdoglavo ostati aktualni. O cijeni čitava postupka uvođenja OIB-a izraženoj u ljudskim pravima, o mogućim povredama privatnosti, npr., zasad još nema mnogo riječi. Rečeno je tek da novi identifikacijski instrument sadrži slučajne znamenke, a ne datum rođenja (i druge, za informirane, razvidne znamenke), poput staroga JMBG-a, a svaka će od državnih službi dobivati samo informacije iz svoje nadležnosti. No, problemi ipak ostaju – primjerice službeno je navedeno da će “od početka siječnja 2009. biti umreženo pet ključnih institucija – Porezna uprava, MUP, Središnji državni ured za upravu, sudski registri trgovačkih sudova i Državni zavod za statistiku”. Jedna vrsta ustanova na tom popisu, međutim, znakovito nedostaje – SOA/GSOA. Ove agencije prema Zakonu o sigurnosno-obavještajnom sustavu (čl. 25) imaju, što je i logično, zadaću (pa i pravo) prikupljati podatke od državnih tijela (i) uvidom “u registre i zbirke podataka i službenu dokumentaciju”. Zašto, dakle, SOA nije navedena kao korisnik podataka koje će sadržavati OIB? U svakoj se suvremeno ustrojenoj državi javnost često konfrontira s opasnostima državnoga zadiranja u privatnost (pretežito za razliku od hrvatskoga stanja). Kod nas je, pored šutljive javnosti, otegotna okolnost i u dokazanoj neprofesionalnosti nezanemariva dijela državnoga aparata. Koliko god znamenke OIB skrivale identitet osobe, nenaviklost činovnika (koji taj identitet moraju znati) na čuvanje službene tajne, pa i njihova moguća potkupljivost (za što postoji dovoljno iskustvenoga materijala) lako mogu ugroziti smisao projekta. Jer, riječ je, ipak, o zemlji u kojoj se podaci obavještajnih agencija prodaju na ulicama i objavljuju u novinama, u kojoj profesori i liječnici nerijetko brbljaju o pacijentima i studentima, u kojoj novinari “sudjeluju” u akciji “Indeks”, itd. Za građane OIB može stoga značiti jednostavno: “oprez i briga”.
