Prije no što neki od lokalnih nacionalističkih organizama pogodi ushitna tahikardija valja upozoriti: navedena je (s posve nevažnim odomaćenjima) pjesma suvremenoga srbijanskog pjesnika Brane Crnčevića (naslovljena: „Srbija”). Riječ je o uratku iz recentne nacional-politikantske faze nekada glasovitoga jugoslavenskog aforistika, koji je, u boljim danima, na uzorno ekonomičan način znao razmontirati čitave, svojevremeno neprijeporno djelotvorne ideologijske strukture („Teško jednom miru između dva rata”, „Bio je besmrtan dok je bio živ” „Pre rata nismo imali ništa, a onda su došli Nemci i uništili sve”, itd.). No, ono što je svakako interesantnije od Crnčevićeva razvoja do pozicije jednoga od ideologa Miloševićeva pokreta i poretka jest činjenica da njegov pjesmuljak su-zvuči i s domaćim emocijama (što nedvosmisleno potkrepljuju srodno fundamentalistički sastavci u hrvatskim medijima). A posljednjih se mjeseci patriotsko opravdavanje raznolikih postupaka opet intenzivira: od nereda na sportskim terenima, do novokomponiranoga patriotizma ljudskih prava, od Thomsonovih satelita, do poziva da se „kupuje hrvatsko”. Znani se paradoks nacionalističke zlehude sudbine pritom i opet potvrđuje; nacionalisti, naime, svoje stavove svagda iskazuju neumitnim recikliranjem davno zadanih internacionalnih obrazaca. U uvodno citiranim stihovima znakovito je poimanje nacije kao sekularizirane tvorbe – premda i hrvatski i srbijanski nacionalisti vole svoje nacije tretirati kao vjerom utemeljene na “poseban način”, barem toliko dugo dok ovlašteni govornici odgovarajućih vjerskih ustanova s apetitom prihvaćaju ulogu jamaca nacionalno profiliranoga domoljublja (točnije, dakako: rodoljublja). No, dođe li do raskrižja vjerske obveze i one nacionalne, dileme, čini se, zapravo i nema. Nije to, uostalom, tek „regionalna” specifičnost – davna je formula temeljnoga patriotskog stajališta gotovo obvezatno formulirana prije dvjestotinjak godina, glasovitim izrijekom amerikanskoga mornaričkoga časnika Stephena Decatura "My country, right or wrong!"(„Moja zemlja, u pravu ili u krivu!”!). Ma koliko se raspravljalo o izvornome smislu ove prastare washingtonske zdravice, njezin je smisao čini se jasan. Ovako izraženim stajalištem tvrdi se, kvazi-nietzscheanski, da je domovina naprosto izvorna danost koja, nekako, biva „s onu stranu dobra i zla”, nadilazeći – iz onostranosti - temeljne moralne dvojbe. Ljubav koju budi dokida - kako je to s iracionalnošću jakih osjećaja i inače slučaj – dapače i samu potrebu moralnoga rasuđivanja; individua je, skupa sa svojim moralnim intuicijama, jednostavno pokopana pod masivnošću kolektivnoga identiteta. Paradigmatičan je tip suvremene zajednice koja se razumije kao nositelj kolektivnoga identiteta naravno (etno)nacionalna zajednica. Ona, po nužno idealiziranome samorazumijevanju objedinjuje i podrijetlo (biologijski element individualnoga opstanka) i jezik (komunikacijski element) i kulturu, običaje i tradiciju. Prema vani takva zajednica jamči oposebnjenu (načelno kompetitivnu) pripadnost široj zajednici (čovječanstvu). Određujuća kompetitivnost ovoga tipa kolektivnoga identiteta dovodi do izvrtanja izvorne logičke formule identiteta koja sada, socijalizacijski uporabljena, glasi A -B; identitet se tvori i spoznaje u potvrđenome razlikovanju spram Drugih. Prema unutra nacionalna zajednica postulira neupitnu izvornu istost svojih pripadnika. No, i ta je istost dvojna; s jedne strane - nesukobnoga je značaja, zadobivena socijalizacijskim procesima (koje baš nacija podrijetlom, jezikom, običajima, ritualima i sl. po naravi svoje definicije može bezostatno rabiti za profiliranje zadanih elemenata kolektivnoga identificirinja). S druge pak strane ta se istost pojavljuje kao nametanje, invazija izvorne individualne identičnosti koja može dovoditi u pitanje same osnove njezine egzistencije. (Indikativno je da ovakav tip zajednica “svoje” pojedince razumije isključivo kao rođenjem ili drukčije sudbinski dane pripadnike, a ne kao članove koji bi se, recimo, mogli učlanjivati ili isčlanjivati iz nje.) Već desetljeće i pola aktualni postkomunistički procesi ovu tradicionalno nazočnu problemsku shemu ne samo aktualiziraju nego i (uglavnom: jednodimenzionalno) dodatno politiziraju. Iz višedesetljetne tradicije režimski zadavanoga kolektivizma postkomunistički je nacionalizam preuzeo neke od rigidnih metodičkih osobina. Kombiniran s mnogo starijim "neraščišćenim računima" – bitnima za nacionalističko samorazumijevanje nacije - koji su zadugo bili zaleđeni u starome režimu, ovako se je podgrijani nacionalizam dao u nov nastavak potrage za nacionalnim identitetom. Većina je modernih nacija ovakvu praksu kritički razmotrila u prijašnjim razdobljima, uglavnom mimo religijskih obrazaca - za razliku od lokalnih prilika. Nije ovdje tek riječ o nacionalističkome zazivanju crkvenih autoriteta (koje se svugdje može čuti), koliko o spremnim reakcijama crkvenih vođa na rečene Sirene. Prije nešto više od godinu dana (u vrijeme prijeizborne kampanje, dakle) zagrebački je nadpastir egzemplarno pokazao neke od implikacija ovakve, reduktivno rodoljubne interpretacije crkvenoga poslanja (koja je, ipak, za katolike ekstravagantnija no za pravoslavne kod kojih su crkve nacionalno ustrojene). „Znamo da je od samih početaka ostvarivanja hrvatske samostalnosti u određenim krugovima bilo pisanja i govorenja o hrvatskim braniteljima na način koji je bio daleko od istine, a i danas se u ime takozvane povijesne objektivnosti zanemaruju okolnosti, ozračje, životna zbilja koja je puno šira od političkih mišljenja i igara koje smo i tada naslućivali, a što malo-pomalo izlazi na površinu u svoj svojoj prijetvornosti...Danas je nemoguće napisati istinu o Domovinskome ratu analizirajući samo dokumente i potpise, položaje vojnih postrojba i broj tehničkih sredstava. Istinu o tim godinama govore iskustva jednostavnih susreta i opraštanja, poleta i nadanja, strepnje i molitve”. Opsežniji navod doista razvidno pokazuje stajalište koje je jasno politički kontekstualizirano – riječ je o i dalje razmjerno popularnome shvaćanju da su suđenja „našim generalima” ponajprije posljedak bjelosvjetskih „igara”. Po strani od (više)dnevne politike, radi se o dalekosežnoj interpretacijskoj (re)konstrukciji nedavne prošlosti – odbija se „takozvana povijesna objektivnost”, zahtijeva se, naprotiv, pristup ratu koji će uzeti u obzir subjektivna iskustva branitelja (ne nužno i ratne zločine s «naše» strane). Ozbiljnije promotreno, ovo je okretanje subjektivnosti sumnjivo zbog najmanje dva razloga – prvo, govornik je „hrvatske branitelje” uzeo u obzir kao nepronično jedinstvenu kategoriju i time, logički, zanijekao subjektnost svakoga od pojedinaca koji rečenu skupinu čine. Pozivati se na subjektivnost u pristupu fenomenu koji je ustrojen posljetkom ukidanja subjektnosti doista je paradoksalno. S druge strane, odbijanje pristupa koji se poziva „samo na dokumente i potpise” i zazivanje „jednostavnih susreta i opraštanja...” hoće motivacijski specificirati (pa i moralizirati) situaciju Hrvata u ratu. No, takva, subjektivna, motivacija nikada nije specifična – i oni s druge strane nedvojbeno su gdjekada iskusili „susrete ili molitve” (što ih ne opravdava, primjerice za Škabrnju). Do kraja radikalizirano, i Hitler je zasigurno prolazio kroz „polete i strepnje (itd.)”, ali mu to neće više (gotovo) nigdje biti uzeto kao olakotna okolnost. Ukratko, pozicija se onih koji su se borili u ratu, pa i na hrvatskoj strani, ne može opravdavati nikako drukčije do pozivom na objektivnu prosudbu; upravo je kršćanstvo, uostalom, odavno razvilo uvjerljivu doktrinu pravednoga rata. Ali, uzmu li se ovi kriteriji ozbiljno u obzir morat će se (jasnije no što se to patriotski može) progovoriti i o prekoračenju (ma kako poopćenoga) načela nužne obrane. Iza ugla, ma koliko se o tomu šutjelo, i dalje čekaju iz vidokruga patriotskoga svećenstva netematizirani „naši” ratni zločini. I bit će tomu tako dok se i ova, institucijski utemeljena moralna prosudba ne bude oslanjala na objektivne kriterije, pa i uz rizik da to ponetko od nacionalista doživi kao povod za patriotsko igranje s nacijom „i bez boga”.
