Ujedinjene su nacije time nastavile (ali i pospješile) dugotrajno povijesno ustrojavanje korpusa ljudskih prava, koje se je, najkraće rečeno, zbivalo kroz tri generacije prava: · I. generacija (koja započinje deklaracijama s kraja osamnaestoga stoljeća) u osnovi je orijentirana na politička prava, na prava građana da se kao državljani slobodno odnose, kako međusobno, tako i s ustanovama političke zajednice; država/vlast je pritom zapravo glavni potencijalni kršitelj ovih prava, a temeljna je vrijednost sloboda ; · II. se generacija uobličuje u devetnaestome stoljeću, prije svega zahvaljujući socijalnim gibanjima protiv prevladajućih društvenih paradigmi. Nosiva je vrijednost sada jednakost, a država je razumljena kao potencijalni saveznik (od progresivnoga poreza na dalje); · III. se generacija razvija sredinom XX. stoljeća djelovanjem novih društvenih gibanja (mirovna, ekologijska i sl.). U ovoj se praksi nadrasta doseg klasične nacionalne države (jer se radi o problemima koje nije moguće riješiti unutar jedne od njih), ali i određenost epohom, jer se po prvi puta zastupaju prava odista svih ljudi, pa i onih koji još nisu ni rođeni. Nosiva je vrijednost solidarnost. Jedno je od temeljnih pitanja nakon što su načela bila formulirana nužno bilo (i još uvijek jest) ono o politici ljudskih prava (točnije: barem o njihovoj zaštiti, jer o promicanju prava spočetka jedva da je moglo biti riječi). I sam je nastanak Deklaracije to posve jasno pokazao – tekst koji je s vremenom (prema Guinnessu) postao najprevođenijim dokumentom svih vremena rezultat je dugotrajnih pregovora i pogađanja. Diplomati okupljeni u pariškoj Palais de Chaillot ponašali su se jednako kao i uvijek – no užas netom završenoga rata malo ih je ipak bio izbacio iz kolotečine; uobičajene su čarke bile tom prigodom ipak izvođene na nešto višoj razini – pripravni tekst (koji je izradio glasoviti kanadski pravnik J. P. Humphrey), kao i kasnija verzija koju je strukturirao Rene Cassin imali su iza sebe – pored političke odlučnosti – i autoritete poput Eleanor Roosevelt ili Jacquesa Maritaina. Konačno, bjelosvjetski su diplomati (uz sustegnutost socijalističkih država, uključujući i Jugoslaviju) usvojili tekst koji ih je u bitnome nadišao. S vremenom OUN je razvila čitav sustav koji, doduše, mnogo prije obećava no što doista jamči prava (uključujući i mnoga koja su višestruko osporavana), no proces se više nije mogao zaustaviti. Ljudska su prava – uza sve manipulacije koje ih također prate - nedvojbeno moralni i politički problem svake zajednice. Na razini formule, nacionalne su se države našle u svojevrsnome sandwichu, pod dvostranim pritiskom da ih (barem) poštuju – odozgo (s razine međunarodne zajednice) i odozdo (s razine aktivnosti civilnoga društva). A paradoksalna je realnost suvremene zbilje i dalje ista: najviše povreda ljudskih prava uzrokuje ista instancija koja ih jedina efikasno može i štititi – naime država. Praktičko-povijesni kontekst odredio je tako i situaciju ljudskih prava u Hrvatskoj. Ustav iz 1990. po prvi je puta u nacionalnoj povijesti doista omogućio pozitivno-pravnu zaštitu osnovnih prava, no, odmah potom, za vrijeme rata, osjetljivost je za prava „onih drugih“, ponajprije dakako raznorodnih manjina, bila ne samo manja, nego je, nerijetko prelazila u aktivno podržavanje nasilja nad onima među njima koje su bile shvaćane kao podrška vanjskome neprijatelju (ali i nad onima koje su smetale novokomponiranoj nacionalnoj ideologiji). Tipično je tranzicijska razina povređivanja ljudskih prava, ona socijalna šire osviještena tek u poraću, iako je, znakovito, započeta u najgorim ratnim danima. Nekritičko je prihvaćanje „slobodnoga tržišta“ u devedesetima, te „patriotsko“ zamagljivanje privatizacijskih prijevara dovelo je do bitnoga pogoršanja uvjeta na tržištu rada sa svim posljedicama koje odatle slijede po socijalne odnose. Doslovce ništa od toga socijalnog zločina nije u međuvremenu ispravljeno (dok je odnos spram etničkih, te, manjim dijelom, i ostalih manjina ipak u mnogome popravljen – čemu je, na žalost, doprinijela i radikalna promjena demografijske slike društva). Činjenica je da su najslabiji u društvu - prije svega, stariji ljudi, bolesni, djeca, te nezaposleni - ne samo nedovoljno, nego i sve manje zaštićeni, a dolazeća će to kriza svakako još zaoštriti (djelomična im je šansa, izgleda, tek u manje hladnim zimama posljetkom globalnoga zatopljenja). Socijalni očaj iskazuje se ne samo širenjem moralne depresije u društvu, nego i (za sada) neartikuliranim prosvjedima (koji su pak pokazali neugodno uske granice u kojima se i dalje službeno interpretira pravo na iznošenje mišljenja o javnim poslovima). To su, na žalost, razlozi za nezadovoljstvo stanjem ljudskih prava u Hrvatskoj danas, to više što je sve očitija diskrepancija između javno deklarirane, takorekuć metropolske, salonske sigurnosti i onoga što se zbiva u mnogim dijelovima države (pa i na rubovima Zagreba). Opća je deklaracija, svim kritikama unatoč, ostala povijesno djelatnim dokumentom. Ono što iz nje – a posebice iz prakse koju je omogućila – slijedi posve je jednostavno temeljno stajalište; zastupanje, a posebice zaštita svakoga pojedinačnog ljudskog prava (jer samo tako ona u zbilji postoje) moguće je samo na striktno fundamentalistički način: tako da se svako pravo načelno pojmi kao važnije od politike, ideologije, religije ili domovine. Sve drugo je tek prigodničarsko fraziranje o pravima koja, u osnovi, zakriva njihovo povređivanje.
