No, problemi se naslućuju i prije no što bi se uopće moglo suditi o uspjehu ovoga dalekosežno značajnoga projekta – oni, ponajprije, slijede iz terminologije kojom se barata od samih početaka. Uskok je, naime, sukladno zakonu «posebno državno odvjetništvo»; akronim koji se od početka koristi nije baš najsretnije odabran (jer uskoci izvorno zasigurno nisu bili promotori vladavine prava, nego oni koji su uskakali u neprijateljske lađe i pljačkali ih), no to – više – i nije bitno. Ključno je, zapravo, sljedeće: ako je uskok oznaka za tužiteljstvo/državno odvjetništvo, dakle jednu od strana u akuzatornome postupku, što znači imenovanje kompletne sudske institucije nazivom jedne od stranaka? Opća je intencija čitava pothvata posve razvidna – riječ je o procesu ustanovljenja posebnih sudova koji će se baviti ograniziranim kriminalitetom i korupcijom - ovaj se redoslijed čini ipak razumnijim od službenoga stalnog navođenja korupcije na prvome mjestu, što, načelno, i sitnoj korupciji daje neku vrst prednosti pred onime čime se, nedvojbeno, posljednjih mjeseci svi moraju baviti. Tako nastali sudovi kolokvijalno se nazivaju uskočkima (poneki pažljiviji javni govornik koristi - «opreza radi» - i oznaku «tzv.»), no sintagma je ušla u javnost; koriste je i suci i ministri, pa kako ne bi novinari. Sve se to može činiti tek frazeologijskim problemom dok se ne postavi posve jednostavno pitanje: kakva je sustavska pozicija obrane na takvome sudu? Hoće li, primjerice - u skladu s (makar i kolokvijalno) prihvaćenim nazivom suda - tužitelji sjediti na nekoj vrsti uzdignute bine skupa sa sucima (što je, kako se ovih dana moglo naučiti, praksa u Grčkoj)? Hoće li, riječju, temeljna procesna načela biti očuvana? Veoma vjerojatno ova su pitanja za pravnu struku nevažna, pa i neozbiljna (valjda to i objašnjava činjenicu da Odvjetnička komora nije našla razloga za reakciju). No, s druge strane, javnost kipti od očekivanja da doživi «prave presude», da se to, dakako, dogodi što prije – da se ne «odugovlači». Atmosfera koja bi promicala skraćene procese ne mari odveć za procesne odredbe, jer: «zločince treba žurno i energično onemogućiti». No, i zločinački optuženici imaju neka prava – insistiranje na njima bit će, gotovo posvuda, shvaćeno kao nepravda naprosto. Značit će to – s protekom vremena sve eksplicitniji – pritisak na sudstvo. A ono će ga to teže izdržavati, što manje precizno budu određene početne pozicije svake sudske institucije, a posebice one koju se – nadajmo se ipak sadržajno pogrešno – takorekuć iz milja zove «uskočkom».
