Tako je već za života legendarni komentator RTS-a Duško Korać dočekao na pobjedničkom postolju u Pekingu skakačicu s motkom Jelenu Isinbajevu, pa pozvao gledatelje da ustanu iz svojih fotelja i pozdrave rusku himnu. Nešto kasnije, kad su američki atletičari konačno osvojili jednu zlatnu medalju, razočarani je Duško konstatirao kako ćemo, nažalost, biti "primorani da slušamo američku himnu". "A sada", rekao je rezignirani komentator kad su se začuli prvi taktovi, "slušajte... ako baš morate." Na trenutak sam pomislio da me neki vremenski stroj prebacio šezdeset godina u prošlost, i da gledam Olimpijadu u Londonu 1948. Sve je kao tog ljeta, koji tjedan prije rezolucije Informbiroa - drugovi iz Centralnog komiteta odlaze na klanjanje u Kremlj, narod pjeva ruske koračnice, a novinari raskrinkavaju prljavu američku televizijsku propagandu protiv bratske komunističke Kine i slave uspjehe velikog Sovjetskog Saveza, sve pod parolom "bolje je rusko govno nego američka pita". Čak su uoči Olimpijade i sovjetski tenkovi ušli u Češku, Čehoslovačku, kako se već zove ta Gruzija. Samo je na slikama što krase zidove kafana drug Staljin obrijao brkove. Ne budi lijen, dao sam se u istraživanje i provjerio: niti je 1948. bilo Isinbajeve, Koraća i mene, niti je tada bilo ženskog skoka s motkom i televizije, niti je na Olimpijadi u Londonu bilo velikog Sovjetskog Saveza. Ako nama i Dušku Koraću, očajnom zbog tog nezgodnog otkrića, ima neke utjehe, provjerio sam i to. Ne samo da ovog avgusta u zemlji kojoj je Beograd glavni grad nema više Golog otoka, nego ni drug Tito nešto nije u formi.
