- Lični prostor -

"Ima jedna zemlja...": Ko je napisao najtačniji tekst o Srbiji

Kako sam od "jednog američkog novinara" postao "Tajmsov" dopisnik iz Berlina, a da nisam ni mrdnuo iz Kaluđerice (iliti konačno objašnjenje jednog teksta, eh da je barem konačno...)

Podeli

Piše: Bojan Ljubenović, autor rubrike „Tako Reći Nezvanično“ u „Večernjim novostima“.

Bila je jesen 2010. godine kada sam u „Večernjim novostima“ počeo da pišem satirično - humoristični serijal „Pisma iz Srbije“. Kolumna o izmišljenom strancu koji odnekuda dolazi u Srbiju i opisuje ovdašnje paradokse, zablude, običaje, zgode i nezgode išla je nedeljom na stranici humora koju sam, i koju i danas uređujem.
Posle godinu dana već bio napisao pedesetak takvih „pisama“ kada me je uhvatila „mala snaga“ (izraz: Lj. Živkov) te sam rešio da od toga pisanija odustanem. Nedelju ili dve stranica humora je išla bez mog teksta, međutim, par čitalaca se pobunilo i tražilo od glavnog urednika da serijal bude nastavljen, te me je jednog ponedeljka na stolu sačekala kratka poruka Manojla Vukotića „Ljubenović da nastavi da piše“.

I nastavio sam.

Jednog četvrtka popodne (a to mi je bio zadnji rok pred prelom u petak), bio sam u dilemi šta da napišem, a onda video onu lepu reklamu „Soulfud Srbija“, urađenu za potrebe Turističke organizacije Srbije, sa ciljem da što više stranaca dovabi u posetu našoj zemlji i njenim osobenostima. U nameri da dam svoj doprinos bujanju domaćeg turizma napisao sam „pismo“ u kom sam pobrojao još nekoliko „čudesa“ koja strani turista, sem u Srbiji, nigde drugde na planeti ne može da vidi. Iskren da budem to mi je bilo i najlakše, nabrojim dvadestak ovdašnjih paradoksa i tekst gotov!

Tako je i bilo. Za nešto više od sat vremena po stavkama sam „popisao“ naše (ne)shvatljive osobenosti i poslao tekst u redakciju. Da sam znao da će da izazove ovoliko interesovanje potrudio se bih se i malko više, paradoksa ovoj zemlji ne manjka, sa lakoćom sam mogao mnogo bolji tekst napisati. I danas žalim zbog toga.
Bilo je to pismo pod rednim brojem 54, objavljeno oktobra 2011. u „Večernjim novostima“. (vidi sliku)

Iste večeri kada sam „Pisma iz Srbije 54 – „Ima jedna zemlja“, okačio na Fejsbuk nastala je ludnica. U veoma kratkom roku tekst je dobio za moj pojam neverovatan broj lajkova i šerovanja, a do ponoći su mi prijatelji javili da je preveden na bugarski i engleski jezik. Kad sam sutra ujutru uključio računar, imao sam šta da vidim, broj šerovanja bio je udesetostručen.

Naravno da bih lagao kad bih rekao da mi nije bilo drago i da nisam bio ponosan zbog toga.

Međutim, već do večeri „dragost“ je počela da me napušta, jer sam primetio da se na internetu pojavila krnja verzija „pisma“, bez mog potpisa i čitavog uvodnog dela. Kasapljenje je počelo.

Par dana posle toga u dnevnom listu „Blic“, u autorskom tekstu nekog meni nepoznatog čoveka, pojavljuje se isečak tog mog teksta ali sa uvodom u kom je pisalo „ovo su o Srbiji objavile jedne čikaške novine“. Kako sam oduvek imao lagodan odnos prema svojoj autorskoj svojini, nisam reagovao, ali je to umesto mene učinila moja drugarica Mirjana Rašić, koja je poznata kao tvrdoglava i drčna persona kada su takve stvari u pitanju. Poslala je četiri komentara sa objašnjenjem da to nisu objavile nikakve čikaške novine, već je to tekst satiričara „Večernjih novosti“ od pre samo nedelju dana, ali uzalud, administratori Blicovog sajta nisu želeli da objave nijedan. U emisiji „Buđenje“ na Radio Beogradu Gorica i Dragan su takođe čitali taj tekst, u emisiji „Ćirlica“ gostovao je neki lik koji je citirao deo mog teksta i tvrdio da je to on smislio....i ko ga sve još nije krčmio kako je znao i hteo.

Narednih dana ludilo se nastavilo, svakoga dana na internetu se pojavljivala nova verzija tog teksta, od kojih su neke stizale i na moj lični mejl sa propratnom porukom „vidi što je ovo zanimljivo“. Da, postojala je još jedna razlika: čikaške novine se više nisu pominjale, umesto toga sada je u uvodu pisalo „ovo je o Srbiji napisao jedan američki novinar“.

U okviru svojih mogućnosti sam reagovao, skretao pažnju da to nikakav američki novinar nije napisao, već moja malenkost, reagovali su i neki moji prijatelji, objašnjavali, ljutili se ali uzalud, sve je ličilo na ono poslovično skupljanje perja iz pocepanog jastuka. Dešavalo se da naiđem na postove gde neki „upućeni“ čitaoci objašnjavaju da taj tekst nije napisao nikav američki novinar već da je delo „jedne novinarke iz pres službe hrvatske vlade“...itd.

U međuvremenu sam završio serijal u „Večernjim novostima“ i 2013. godine objavio knjigu „Pisma iz Srbije“. U pogovoru nazvanom „Kako sam postao jedan američki novinar“, posebno sam se pozabavio 54. pismom, , misleći da time stavljam tačku na „slučaj“.
Kakva zabluda.

Vrhunac ludila, (tada sam bar mislio da je vrhunac), bio je kada je kikindski pisac Miloš Latinović (aktuelni upravnik „Bitef teatra“), 2014. godine na korice svog nagrađenog romana „Sto dana kiše“ stavio deo mog teksta kao da ga je on lično napisao. U medijima se digla galama, mnogi su me savetovali da tužim i njega i „Vulkan“, ali nakon što me je pisac pozvao telefonom i izvinio se, odustao sam od toga, uostalom niko moj se niko „vukao“ po sudovima pa nisam hteo ni ja.
Čerečenje mog „američkog“ pisma je nesmanjenom žestinom nastavilo da se šeruje po internetu i pripisuje i Kurti i Murti, delovi su izbacivani, a delovi dodavani, tako da uskoro nije ličilo na sebe. Ponekad sam čak morao da objašnjavam da sa tom najnovijom verzijom nemam nikakve veze. Ne treba valjda ni reći da je dobilo i svoju bosansku, makedonsku i hrvatsku verziju. Bez mog potpisa, naravno.

Po motivima moje knjige „Pisma iz Srbije“, a uz moju dozvolu, zrenjaninski glumac Jovica Jašin i dan danas igra i monodramu, koju je, već pogađate, nazvao po tom „famoznom“ pismu „Ima jedna zemlja“. Citatima iz tog „pisma“ predstava počinje i završava se.
Savez sindikata „Sloga“ je po tom tekstu snimio i neku vrstu televizijskog spota i gle čuda – potpisao me kao autora. Do danas taj video klip ima više od milion pregleda i desetine hiljada šerovanja. Da sam za ovih šest godina dobio po cent svaki put kada bi moj tekst neko šerovao ili lajkovao, ovaj tekst bih sada pisao kraj nekog bazena na Floridi...

Za knjigu „Pisma iz Srbije“ dobio sam sve najznačajnije književne nagrade iz oblasti satire, (između ostalih i „Radoje Domanović“ Udruženja književnika Srbije) a obnovljeno i dopunjeno izdanje (sa 103 pisma) prošle godine objavila je i beogradska „Laguna“ . Ta knjiga se vrlo brzo našla među deset najprodavanijih Srbiji i danas se može naći u „Laguninim“ knjižarama. Iz tog izdanja izbacio sam dodatak-objašnjenje „Kako sam postao jedan američki novinar“, jer sam smatrao da većina čitalaca već zna sudbinu tog pisma i da ih nema potrebe ponovo zamarati time.

Opet zabluda.

Pre par nedelja tekst „Ima jedna zemlja“ pojavio se i na stranicama dnevno lista „Politika“ u rubrici „Među nama“. Naime, izvesni Mladen Obradović , poslao je najstarijem dnevnom listu na Balkanu moj tekst tvrdeći da ga je napisao novinar britanskog „Tajmsa“ Dejvid Čarter, dopisnik „Tajmsa“ iz Berlina! Iako sam već umoran od objašnjavanja, napisao sam demanti i „Politika“ ga je već sutradan objavila.

Nekoliko dana kasnije dogodila se lepa stvar, gospodin Mladen Obradović mi se javio i rekao da je pročitao demanti i da je odmah potom mejlom kontaktirao Dejvida Čartera, koji mu je potvrdio da takav tekst nikada nije napisao. „Tada sam shvatio da sam vam učinio veliku nepravdu“, rekao mi je gospodin Obradović, „želim da primite moje izvinjenje i potpišete mi svou knjigu koju sam jutros kupio“. Upoznali smo se, potpisao sam knjigu bio oduševljen što još postoji ljudi spremni da priznaju svoju grešku.

Neki još nisu, poput Zorana Panovića, uglednog novinara i i dugogodišnjeg glavnog i odgovornog urednika „Danasa“, koji je u jednoj svojoj kolumni takođe našao „vezu“ između mog teksta i britanskog novinara.

Ono što je nesumnjivo jeste da takvi neprovereni tekstovi mogu naneti trajnu štetu mom i onako tanušnom književnom ugledu, te je ovaj tekst moj (poslednji) pokušaj da čitavu stvar razjasnim. Nemam više ni vremena ni snage da demantujem, ili iskreno rečeno – mrzi me.

Sve u svemu, za šest godina prošao sam put od „jednog američkog novinara“,i „hrvatske novinarske“ pa sve do novinara britanskog „Tajmsa“ na privremenom radu u Nemačkoj.

Za jednog tipa koji za sve to vreme nije mrdnuo iz Kaluđerice, nije loše.

Gde ću još otputovati i ko ću u međuvremenu postati, jedva čekam da vidim.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.