Dilema? Nema je – Željko Obradović je najveći ikada

Svako novo “tržište“ sa ogromnim finansijama i ambicijama većim od svemira nužno sa sobom nosi i velike žrtve, a samo najveći uspevaju da u takvim okolnostima ostanu svoji, očuvaju autoritet i pokažu svima da je “forma prolazna, a klasa večna“.

Spasoje Veselinović
Podeli
Getty Images
Getty Images

Verovatno se nikada više u evropskoj i svetskoj košarci neće pojaviti ličnost makar slična Željku Obradoviću i tu se ne misli samo na broj osvojenih titula šampiona Evrope, već na kompletnu viziju igre između obruča i inovacije koje je čine sve zanimljivijom.

Od njegove prve titule u tadašnjem Kupu šampiona, do poslednje, ali verovatno ne i poslednje u sadašnjoj Evroligi prošle su 24 godine...

Za to vreme se svet menjao u neverovatnim pravcima, šampioni su postajali gubitnici, večiti poraženi su stizali do trofeja, novac je počeo da igra sve veću ulogu, ali je jedno ostalo isto – Obradović je i tada, a i sada najbolji košarkaški stručnjak u Evropi, a neki bi rekli i u celom košarkaškom univerzumu.

Devet titula je u Obradovićevoj kolekciji – za sada, Partizan 1992, Huventud 1994, Real Madrid 1995, Panatinaikos 2000, 2002, 2007, 2009. i 2011, Fenerbahče 2017.

Domaći teren je domaći teren...

Getty Images
Getty Images

Da postoji ona mogućnost “zaleđivanja“ i “oživljavanja“ u budućnosti, onome kome se to desilo pre pet godina sadašnja situacija u evropskoj košarci ne bi bila jasna ni posle dužeg objašnjavanja i raščanjivanja ko je tu šta i zašto je stanje stvari takvo.

Formati su se menjali, razni su govorili svašta, neki klubovi su nestali, neki nastali, a jedna država je preuzela primat u košarkaškoj Evropi.

Ogroman novac koji Turci ulažu u igru između obruča je dugogodišnja tendencija, koja je u nedavnoj prošlosti dovela do kulminacije i potpunog “poturčenja“ košarke na Starom kontinentu, da li gledano iz ugla same Evrolige kao kompanije ili onoga što se videlo svake nedelje – Fenerbahče, Galatasaraj, Anadolu Efes, Darušafaka...

Kulminacija je stigla odlukom da se završnica Evrolige igra u Istanbulu, u dvorani Sinan Erdem u kojoj je domaćin Željkov Fenerbahče, čime je na njegova leđa stavljen dodatni teret, a nije da ga već nije imao s obzirom na to da trofej elitnog evropskog takmičenja nikako nije mogao da stigne u ruke vlasnika kluba Aziza Jildirima.

Frenetičnost turskih navijača je “odsekla ruke i noge“ čak i preiskusnim košarkaškim lavovima iz Real Madrida. Fener je glatko prošao u finale, ispostavilo se da je Obradović vrhunski tempirao formu tima, “zategle“ su se sve linije, postojanje jasnog plana i programa je bilo vidljivo čak i košarkaškim laicima, što nije moglo da donese rezultat drugačiji od pobedničkog.

Finalni okršaj je samo na momente bio neizvestan, Obradovićev mehanizam je savršeno funkcionisao, praktično se sve poklopilo, a suština svega je da ni u jednom momentu ekipa nije zavisila od “ovog“ ili “onog“.

Sve je to vidno u slučaju Nikole Kalinića, reprezentativac Srbije svakako nije prva opcija u napadu, niti se od njega očekuje da to bude, ali je Fenerbahče takav sastav da se zvezda sama pronađe, a sve pod ozbiljnom lupom Obradovićevog zajapurenog lica.

...a Željko je Željko

Getty Images
Getty Images

Moderno doba je donelo poštovanje principa kratkotrajnosti i brzog efekta, strpljenje više nije vrlina, a sistem “sve i odmah“ se koristi u svakoj životnoj sferi, a “instant harizma“ ima daleko veću cenu od sistemskog projekta.

Naročito je do slučaj u “sportsko-ekonomskim“ projektima, kakvi su danas uglavnom svi veći sportski kolektivi, a mnogi vrhunski stručnjaci su u upravo takvim okolnostima pronašli nepremostive prepreke i zaustavili se u tranziciji između “svoje“ i “nove“ ere.

Za Obradovića to ne važi...

Možda je njegova najveća pobeda to što nije dozvolio da se prema legendi bilo ko ponaša onako kako ne bi trebalo, ali je sreća u tome što je imao značajnu podršku uprave kluba, koja je ostala dosledna ideji i imala veru u Obradovićevu viziju.

Mnogi stručnjaci iz “stare garde“ nalaze da im je teško da se prilagode novim tendencijama, neki se previše zaigraju, a neki uopšte i ne dođu do šanse za to, pošto izgore u željama “modernih navijača“ i “modernih uprava“ da sve treba da se dogodi odmah i sada.

Da li je iko verovao da Jan Veseli može da odigra na poziciji “petice“ posle fijaska u NBA ligi i povratka u Evropu? Teško, ali je Obradović video u kom smeru se razvija košarka, da su nekadašnji postulati ostali u prošlosti, a da je nova era nešto što se ne može izbeći.

Takve primere smo već videli kod najtrofejnijeg evropskog trenera – setimo se da je iz dresa uleteo u sako i kao trener početnik odveo Partizan do vrha Evrope, dok minijature u Panatinaikosu, između ostalih i košarka sa tri niska igrača u petorci, predstavljaju osnovu za svakog iskrenog zaljubljenika u igru pod obručima.

Segment u kom je Obradović dokazao da je sistem i dalje “majka opstanka“ je momenat kada je ekipu napustio Nemanja Bjelica, “profesor“ kako su ga nazvali turski navijači, ali i kada nije želeo da istrpi sebičnost i kada se glatko odrekao Endrua Gaudloka.

Sve ono što je usledilo, svaki transfer, svaki potpisani ugovor, praktično svaka utakmica koja je odigrana u ovosezonskoj eksperimentalnoj Evroligi bilo je priprema za ono glavno, a na stručnjacima i “stručnjacima“ ostaje da se vrate na početak i da temeljno izanaliziraju kako je sve to teklo, pa da uporede sa konačnim rezultatom.

Dalje? Može još dalje...

Getty Images
Getty Images

Preživeo je Obradović odlazak Bjelice, čini se da tako može i sa svakim drugim igračem jer ima potpunu slobodu da angažuje koga želi i kako želi. Ako mu je problem bila činjenica da je gubio u proteklim sezonama, ovoga puta to neće biti slučaj – svi će želeti u Fenerbahče.

Format Evrolige kao da nikada zaista neće biti konačan, a takmičenje se u svakom smislu približilo NBA ligi, upravo je Fenerbahče glavni protagonista “američkog sna“, kako po činjenici da redovno “preko bare“ šalje i vraća igrače, tako i po načinu na koji svoje košarkaše koristi.

Da li je Željku mesto tamo? Verovatno da jeste, a sasvim je izvesno i da nije – njegovoj veličini bi pristajao jedino posao u San Antonio Sparsima, ali je ta pozicija zauzeta već dobrih dvadesetak godina, dok bi pozicija pomoćnika, kao što je to učinio Etore Mesina, pomalo nedovoljna za osvajača devet evropskih titula.

Rekonstrukcija tima je verovatno pred trofejnim stručnjakom, ali nije da ne ume to da uradi i da “iskopa“ nekog Džejmsa Nanelija, koji je u stanju da ubacio 40 poena na utakmici, ali kod Željka zna šta je njegov primarni posao, a to nije igra u napadu.

Već je najavio da će za Fajnal-for sledeće godine, koji se održava u Beogradu, pripremiti još bolji sastav, a u tome će imati značajnu podršku od doskorašnjih finansijera Darušafake, koji imaju veliki udeo i u sponzorisanju Evrolige.

Jedna stvar je sasvim sigurna i oko nje nema daljeg sporenja – Željko Obradović je još jednom potvrdio da je najveći trener u evropskoj košarci svih vremena, kao i da nijedna promena ili “neočekivane okolnosti“ ne mogu da budu prepreka za onog ko zna znanje – uvek će smisliti nešto novo.

Slaganje kockica je težak posao, neretko se u tom procesu dese koraci, gaženje linije ili nekakav drugačiji pojavni oblik “više sile“, međutim predanom radniku i odgovornom poslodavcu se na kraju sve vrati, a u ovom slučaju je Fenerbahče dao primer svim svojim suparnicima.

I za kraj – Željko Obradović, rođeni Čačanin, tvorac nekih od najvećih uspeha reprezentacije za koju smo navijali, čovek čije ime je urezano u zlatne stranice i domaće klupske košarke, ne bi više trebalo da dođe u situaciju da “gleda u pasoš da vidi čiji je“.

Ako nekome nije dovoljan on sam, na krov Evrope je doveo i one koji su sigurno “naši“ – Nikolu Kalinića, Bogdana Bogdanovića, Pera Antića, Jana Veselog i indirektno još jednom dokazao da je Srbija zemlja košarke, da li kroz “stvarno naše“ ili one koje smo prisvojili.

Spasoje Veselinović

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 1 idi na stranu