Srpski rukomet: Euforija će proći, a šta posle?

Srpske rukometašice osvojile su srebrnu medalju na Svetskom prvenstvu. Društvene mreže od četvrtfinala do finala bile su preplavljene komentarima o Andrei Lekić, Dragani Cvijić i ostatku tima, a u Areni je u meču za zlato postavljen i novi rekord – 19.467 gledalaca. Slično kao i rukometaši pre nepune dve godine, naše devojke razgalile su naciju i učinile da rukomet ponovo bude u centru pažnje javnosti.

Podeli

Ali, kada sjaj izbledi i oduševljenje splasne ostaje poražavajuća činjenica – naš nekada slavni sport na niskim je granama, jedva opstaje, a periodični reprezentativni uspesi više dolaze uprkos sistemu, nego kao njegova posledica.

Koji su uzroci tome što je rukomet već duže na margini i kako iskoristiti medalje za hvatanje novog zaleta, to su pitanja na koje valja ponuditi odgovor.

Ekonomska kriza uticala je i na mnogo popularnije sportove, pa je snažno pogodila i rukomet. Klubovi jedva sastavljaju kraj sa krajem i to sigurno nije situacija koja će u kontinuitetu proizvoditi nove šampione. Ne može se doveka plivati uzvodno i biti uspešan, kao rukometaši ili sadašnja generacija tenisera i teniserki.

„Ono što je potrebno klubovima jesu sredstva za život. Nažalost, u ovom momentu to nije vezano za rezultate, već za lične kontakte ljudi koji su na nekim pozicijama, okrenuti prema drugim sportovima. To je ono što je potrebno da bi se klubovi podigli, verujem da će toga biti i siguran sam da će naši privrednici i uopšte država prepoznati da treba dosta ulagati u srpske klubove. Uz malo ulaganja, klubovi mogu da prave mnogo bolje rezultate nego sada“, kaže trener rukometaša Partizana Aleksandar Brković.

Načelno bi trebalo da bude tako, ali stanje u kojem je Srbija trenutno, nekada se čini i permanentno, u praksi znači da sa najvišeg nivoa teško da mogu da budu odvojena znatna finansijska sredstva.

Mnogo veću ulogu trebalo bi da preuzmu lokalne samouprave, uostalom, rukomet i jeste sport malih gradova. Od 2005. godine do danas po tri titule prvaka Evrope osvojili Sijudad Real, gradić 185 km udaljen od Madrida sa populacijom od 75.000 stanovnika, i nemački Kil, lučki grad sa oko 250 hiljada stanovnika.

„Finansiranje klubova složeno je pitanje. Mišljenja sam da veću ulogu treba da imaju gradovi i opštine odakle su klubovi. U ovoj besparici novac sa lokalnog nivoa pomogao bi funkcionisanje, pošto sada svi klubovi dišu na slamčicu“, kaže generalni sekretar Rukometnog saveza Srbije Božidar Đurković.

Ipak, istine radi, situacija u ovdašnjem rukometu nije bila blistava ni pre krize – sistem je srozavan, a klubovi propadali do nivoa da nisu ni najmanje konkurentni u Evropi. A nije uvek bilo tako – u Srbiji su gostovali i gubili najbolji igrači sveta. Nekada je subota od 17.30h na ekranima širom Srbije bila rezervisana za Sintelon, Proleter, Jugović, Crvenku i ostale, a sada je veliki broj ljudi zaboravio da su ti klubovi ikada i bili relevantni.

Vraćanje bazi jedno je od rešenja koje predlaže naš legendarni rukometaš Nedeljko Jovanović.

„Najvažnije jeste da se Savez organizuje i radi na grupisanju stručnjaka koji će u manjim mestima moći da angažuju nastavnike u školama – da postoji ozbiljnost i da se deci još od malih nogu predstavi rukomet. Jeste kriza, ali se mora naći ideja, a mladi ljudi ih imaju. Možda su to neki turniri, utakmice na malim rukometnim terenima i slično“, smatra Jovanović.

Pre samo nešto više od decenije rukomet je bio vrlo popularan – međuškolska takmičenja bila su česta, ljudi iz raznih škola rukometa tražili su talente među osnovcima, a sada je toga sve manje. Od dolaska novog minstra omladine i sporta Vanje Udovičića insistira se na preporodu školskog sporta, a to bi i te kako pomoglo našem rukometu.

Povratak školskog sporta i rukometa sa njime bio bi još jedan korak od baze ka vrhu, ali ko kaže da se sistem istovremeno ne može graditi i od vrha. Medalje naših rukometaša i rukometašica idealan su katalizator za povratak rukometa na velika vrata. Interesovanje u narodu očigledno još postoji, ne bi inače bilo skoro 20 hiljada ljudi u Areni, samo ga treba probuditi.

„Jako je bitan rezultat reprezentacije, tj. cela predstava koja se vidi na televiziji. Vidimo treće prvenstvo u poslednje dve godine na kojem je rukomet dosta promovisan. To je detalj koji mora da se iskoristi, da se angažuju ljudi kako bi se privuklo što više dece. Treba sve to negovati, podržati i gurati napred. Moramo da istrajemo, mada nije jednostavno“, kaže Jovanović, koji je sa reprezentacijom osvojio dve bronzane medalje na svetskim šampionatima (1999, 2001) i jednu na Evropskom prvenstvu u Španiji (1996).

Praksa nas nažalost uči drugačije – posle početne euforije, slikanja sa šampionima i slavopojki na njihov račun, po pravilu nastupa period učmalosti i životarenja na kontu sporadičnih uspeha za koje sistem nije zaslužan.

„Sada treba da se obrati pažnja na produženi rad, da se doda gas i da se vrši edukacija trenera, posebno u mlađim kategorijama. Savez tu mora da ima glavnu ulogu, Savez je glava celog rukometnog sporta, ljudi u njemu moraju da se koncentrišu i da naprave jednu strategiju za duži period“, smatra Jovanović.

Osim podrške lokalnih samouprava i povratka rukometa u škole, ta strategija uključivala bi fanatično angažovanje na pronalaženju sponzora, što će nesumnjivo biti teško, ali i bolje marketinško predstavljanje rukometa.

Na tom polju sada je najinventivniji RK Partizan, koji u kontinuitetu organizuje akcije sa ciljem da privuče navijače – npr, u sklopu projetka “Rukomet se vratio“ košarkaši Partizana pozivali su publiku da dođe na rukometne utakmice. Kada bi i ostali klubovi, i Savez generalno, pribegavali sličnim akcijama, to bi moglo da ima efekta.

Veoma važan faktor u povratku rukometa jeste i pojavljivanje u medijima. Zvanični sajtovi naših klubova ili su nepostojeći ili su nedovoljno ažurirani, a na internetu, kao najmodernijem mediju, postoji samo jedan relevantan srpski sajt za rukomet – Balkan Handball.

Takođe, otežavajuća je okolnost što rukomet nije zastupljen u zemljama engleskog govornog područja, što automatski sužava izvore informacija – uz sajtove EHF i IHF, Handball Planet maltene je jedini portal vredan spomena, a ni on ne može da se poredi sa vodećim sajtovima iz ostalih sportova. Uz poneki sajt najvećih klubova koji je ažuran i na engleskom, zaista nije dovoljno za pomno praćenje.

Nije retkost ni da na zvaničnim sajtovima svetskih i evropskih šampionata ne postoje uživo prenosi 'plej baj plej', a nekada čak ni sastavi timova i raspored takmičenja. To su globalni problemi rukometa koji se održavaju i na Srbiju, mada je naša zemlja u pogledu organizacije svaki put odradila izvanredan posao, uključujući i zvanični sajt takmičenja.

Sve navedeno jeste tačno, ali i domaći novinari trebalo bi da učine dodatni napor kako bi rukomet bio prisutniji u medijima.

Da zaključimo, naše devojke osvajanjem srebrne medalje dale su nam novi povod da ozbiljno zasučemo rukave ne bismo li rukomet ponovo učinili naširoko popularnim. Šteta bi bila da ovaj talas zajedno ne iskoristimo, nova prilika možda se neće ukazati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 2 idi na stranu