Premijer liga 2006/07: Sudar giganata

Petnaesta sezona Premijer lige donela je gigantsku borbu za titulu, koja je završena trijumfom Mančester Junajteda. U pozadini te borbe vodili su se veliki okršaji za mesta u Kupu UEFA, kao i izuzetno uzbudljivi dueli za opstanak.

Engleska
Podeli

Elitno englesko takmičenje preuzelo je od španske Primere status najjače lige u Evropi, što su premijerligaši potvrdili odličnim nastupima u evropskim kupovima, posebno u jesenjem delu, kada je svih osam predstavnika Engleske u grupnoj fazi dva evrotakmičenja zauzelo prvo mesto u svojim grupama.

U 380 utakmica ove sezone mnogi igrači su zaslužili divljenje ljubitelja fudbala. Grupa veterana, u kojoj su Pol Skols, Rajan Gigs, Edvin van der Sar, Dejvid Džejms, Nvonkvo Kanu, Mark Viduka, potvrdila je da se fudbal može kvalitetno igrati u četvrtoj deceniji. Zvezde lige u punoj snazi, kakve su Didije Drogba, Majkl Esjen, Kolo Ture, Rikardo Karvaljo, Stiven Džerard, sa velikim uspehom su obavljale poslove i vodile svoje ekipe ka pozicijama u vrhu. Ipak, njihovo mesto je opasno ugroženo pojavom sledeće supergeneracije, koju predvode Kristijano Ronaldo, Vejn Runi, Sesk Fabregas, Karlos Teves, Aron Lenon, Robin van Persi, Lijam Ridžvel. Svi ti momci mogli bi da igraju na šampionatima mladih, ali su već toliko kvalitetni, da je Ronaldo u svim izborima proglašen za igrača sezone, a praktično svi pobrojani nesumnjivo imaju mesto, ako ne u prvoj, onda u drugoj ili trećoj postavi lige.

Ako je učinak igrača iz prošlog pasusa mogao da se predvidi, mnogi drugi fudbaleri su, više ili manje neočekivano, ostvarili veliki uticaj na sezonu. Među njima su novajlije u ligi – Dimitar Berbatov, Dirk Kajt, Džon Keru, Beni MekKarti, Nemanja Vidić, Patris Evra (poslednja dvojica su došla u Englesku prošlog januara, ali tek od leta imaju status standardnih).

Pažnju zaslužuju i neki od fudbalera koji su već dobro poznati ljubiteljima fudbala, ali su u sezoni 2006/07 podigli igru na sledeći nivo: Dobre sezona pažnju na sebe privukli su Stiv Finan, Metju Tejlor, Garet Beri, Tim Hauard, Mikel Arteta, Džolion Leskot. Konačno, pomenimo veoma mlade igrače, koji su debitovali na premijerligaškoj sceni, i nagovestili ogroman potencijal: Mat Darbišir, Kevin Dojl, Gabrijel Agbonlaor, Džejms Von (na slici), Sajmon Ajrlend.

Na sličnim spiskovima prethodnih sezona nalazili su se još neki nesumnjivo vrhunski fudbaleri, koji tokom sezone 2006/07 nisu pokazali vrhunsku formu. Najčešće su ih u tome omele povrede, koje su značajno obeležile tek okončani šampionat. Iz poštovanja prema minulom radu, ovog puta im nećemo pominjati imena.

U tekstu koji sledi bavićemo se učinkom svakog od klubova i uzrocima koji su doveli do ovakvog raspleta: Mančester Junajted je šampion, Čelsi, Liverpul i Arsenal će u Ligu šampiona, Totenhem, Everton i Botlon u Kup UEFA, a Šefild Junajted, Čarlton i Votford u Čempionšip.

I pre nego što počne glavna tema, samo još jedno obaveštenje: u Premijer ligi će od avgusta igrati Sanderlend, Birmingem i pobednik plej ofa. Više o tim ekipama čitaćete u pregledu engleske druge lige (Čempionšipa), koji vas na ovim stranicama očekuje pred kraj maja, odmah po završetku doigravanja.

Bitka za ligu

Tokom poslednjih 10 godina četiri kluba daleko su se izdvojila u engleskom fudbalu. Povremeno su njihov totalni monopol pokušavali (i u manjoj meri uspevali) da razbiju Njukasl i Lids, ali nema nikakve dileme da Premijer liga ima svoju „veliku četvorku“, koju čine Mančester Junajted, Arsenal, Čelsi i Liverpul.

Kao i prethodnih sezona, ti timovi su ponovo izborili mesto u Ligi šampiona (za šest godina, koliko Engleska u LŠ ima 4 mesta, samo su dva puta Njukasl i jednom Everton uspevali da se plasiraju na te pozicije, ali su samo „Svrake“ jednom uspele da prođu kroz kvalifikacije). Kao i svih tih sezona Liverpul nije učestvovao u borbi za titulu, a baš kao i prošle godine van konkurencije je ostao i Arsenal.

Borba Junajteda i Čelsija bila je žestoka i trajala je svih devet meseci. Tokom celog prvenstva Junajted je bio u prednosti, držeći prvu poziciju na tabeli posle svakog osim dva kola – posle četvrtog kola prvi jer bio Portsmut, a nedelju dana kasnije Čelsi. Ipak, realna razlika je samo u jednom trenutku bila veća od šest bodova – sedam dana pred kraj sezone, kada je titula i formalno preseljena na Old Traford, pošto je Čelsi remizirao sa Arsenalom. Dva puta tokom sezone Junajted je imao +12, ali je Čelsi u obe situacije imao po dva meča manje (i oba puta je dobio obe utakmice zaostatka). Koliko je velika borba između dve ekipe vođena govori i poređenje sa ostalim ligama „petice“. Čelsi je sezonu završio sa šest bodova zaostatka za šampionom, ali je samo još milanski Inter u najjačim ligama skupio više bodova od „Plavaca“. Prvaci Španije i Nemačke, kao i lionski Olimpik, ostvarili su daleko slabije rezultate, iako je po kvalitetu samo Primera približno jednako jaka kao Premijer liga.

Još jedan faktor ne sme izmaći pažnji – za razliku od ostalih klubova uključenih u borbu za nacionalne titule (uz izuzetak Sevilje), i Junajted i Čelsi borili su se punom snagom do samog kraja i u Ligi šampiona i u domaćem kupu (Čelsi je čak i osvojio Karling kup), potvrdivši da čine sâm krem evropskog fudbala. Dva trofeja koje je osvojio londonski klub svakako predstavljaju satisfakciju, posebno zbog toga što je u finalu FA kupa pobeđen upravo najveći rival, ali se svi fudbalski eksperti slažu da je u celini njihova sezona neuspešna, a sezona ekipe iz Mančestera veoma uspešna.

Teško je proceniti u čemu je ključ konačnog trijumfa Mančester Junajteda nad Čelsijem. Nekoliko faktora igralo je veoma bitnu ulogu: uslovi za rad na Old Trafordu mnogo su bolji nego na zapadu Londona, jer se vlasnici kluba ne mešaju i ne vrše pritisak. Roman Abramovič se često meša u fudbalske poslove, a javna je tajna da Žoze Murinjo uopšte nije želeo u svom timu Andreja Ševčenka. Na kraju se ispostavilo da je na njega i Balaka bačena velika količina novca, jer oni nisu bili u stanju da igraju u ključnoj utakmici sezone, revanšu polufinala LŠ.

Kupovina Ukrajinca i Nemca dovodi do sledeće ključne tačke – promena Čelsijeve taktike iz ubistvene 4-3-3 u veoma neuverljivu 4-4-2 sa usko skupljenim centralnim rombom. Na taj sistem teško su se privikavali igrači, posebno oni koji su zbog toga menjali pozicije (Balak, često i Lampard).

Na Old Trafordu je Ferguson istovremeno izveo konačnu transformaciju iz 4-4-2 u 4-2-3-1, sa ubitačnim trilingom Gigs-Ronaldo-Runi iza isturenog napadača. Upadljivo je da su neuspesi i najslabije partije kluba (na San Siru, Olimpiku, Enfildu, Emirejtsu i u finalu FA kupa) došli u mečevima kada je od toga odstupljeno u korist defanzivnije 4-3-2-1 formacije sa usamljenim Runijem u špicu.

Kakve efekte je ta taktička promena imala pokazaće vam i uporedna tabela dve sezone:

2005/06
1.Čelsi                            38  29  4  5  72-22  91
2.Mančester Junajted    38  25  8  5  72-34  83

2006/07
1. Mančester Junajted    38  28  5  5  83-27  89
2. Čelsi                           38  24 11  3  64-24  83

Istaknuti su ključni elementi: prošle sezone timovi su dali jednak broj golova, a Čelsi je primio 12 manje. Junajtedova odbrana ovog puta je bila gotovo jednako dobra (uz izuzetno dobre nastupe Vidića i Evre), ali je napad prosto eksplodirao, uz napredak od 11 pogodaka. Čelsi je postigao osam manje nego prethodne sezone. Junajted je uprkos boljoj gol-razlici za 18 golova u odnosu na 2005/06 doživeo isti broj poraza, a samo je tri remija pretvorio u pobede. Čelsi je čak smanjio broj poraza na samo tri (Midlzbro u drugom kolu, Totenhem na početku novembra i Liverpul u januaru), ali je čak 11 remija odnelo klubu previše bodova.

Ključni remiji zabeleženi su u poslednjih 10 dana 2006. (po 2:2 sa Fulamom i Redingom), u danima kada na terenu nije bilo ni Čeha, ni Terija. Ti neuspesi istakli su činjenicu koju su mnogi previđali – uprkos ogromnim ulaganjima i brojnim pojačanjima koja u svakom prelaznom roku stižu na Stamford Bridž, Murinjo nema realnu zamenu za ključne igrače. Posebno ne pošto je prethodnog leta prodao Galasa, Huta, Gudjonsena i Dafa, koji bi dobro poslužili u slučaju potrebe.

Uz to, oni su imali i ogromno psihološko značenje: 17. decembar doneo je Čelsiju sjajnu priliku – oni su na Gudisonu gubili 2:1 osam minuta pre kraja, ali su dali dva gola i ostvarili veoma bitnu pobedu (ironija sudbine je da je Junajted na potpuno isti način, preokretom na Gudisonu (0:2 u 4:2 za pola sata), de facto obezbedio titulu na kraju aprila). Samo pola sata kasnije na Apton Parku Junajted je počeo meč iz kojeg će izaći poražen, prvi put posle tri meseca. Iako je tokom dana izgledalo da će prednost Junajteda skočiti na čak osam bodova, do sedam uveče svela se na samo dva.

Ali, pomenuta dva remija vratila su razliku na šest bodova do Nove godine, a u tri vezane pobede Kristijano Ronaldo je postigao po dva gola. Bila je to odgovarajuća najava 2007. godine, koja je počela hladnim odbijanjem Abramoviča da uloži još malo novca, ne bi li pojačao odbranu. U nedostatku igrača u toj liniji Murinjo je unazad povukao Esjena, što će na Enfildu koštati Čelsi dva primljena gola u 20 minuta. Momak iz Gane se ubrzo zatim uklopio i na toj poziciji, ali je još ključnih bodova ispušteno.

Već sledećeg dana Junajted na Emirejtsu vodi do 84. minuta, ali gubi meč, pa je razlika ostala na šest bodova. Ipak, taj meč Fergusonov tim iskoristio je kao pouku. U sledećem periodu ključni golovi u finišu postali su njihova karakteristika: na vezanim gostovanjima Lilu, Liverpulu i Fulamu pobeđivali su pogocima u poslednjih pet minuta. Gol Džona O'Šeja u 93. minutu na Enfildu posebno je imao veliku psihološku važnost.

Čelsijev red za dramatične pobede stigao je na kraju marta u Votfordu, kada su najslabiji klub u ligi pobedili takođe u 93. minutu. Ali, problemi su u tom trenutku napali rivala: jedan za drugim odbrambeni igrači Junajteda počeli su da se povređuju. Nevila smo već i zaboravili, fantastična forma Evre prekinuta je sa dve povrede, Vidić je slomio rame, Rio nije igrao tri nedelje, a Silvestr sezonu završio dva meseca pre vremena. Ispostavilo se da su Hajnceove povrede iz prve polovine sezone bile srećna okolnost, pa su on i Ves Braun nosili odbranu u ključnom i najzgusnutijem periodu sezone. "Crveni đavoli" su sa jedva sklepanim sastavom prošli kroz polufinale FA kupa i četvrtfinale LŠ na čist ofanzivni kvalitet, jer u odbrani je morao da igra Flečer, ali su u ligi imali dva kiksa: poraz u Portsmutu i remi sa Midlzbroom.

I tada, kada je preokret počeo da izgleda kao realna opcija, Čelsi ne uspeva da pobedi u Njukaslu. Utakmica bez golova, i gotovo bez ijedne šanse za londonski klub. Prilika da se priđe na minus 1 je propuštena, a ogromna prednost Junajteda u gol-razlici dozvoljava Fergusonovom timu i poraz na Stamford Bridžu četiri dana pred kraj prvenstva (jedna od stotina stvari na koje se Murinjo žali ej pomeranje termina te utakmice; uzrok je bio plasman oba kluba u polufinale FA kupa, što po standardnoj engleskoj proceduri pomera termin ligaških mečeva zakazanih za isti vikend; pravnih osnova za žalbu nema, ali realno gledano, to pomeranje je veoma uticalo na rasplet u borbi za titulu). Usledio je opisani preokret na Gudisonu, dok istovremeno Čelsi kod kuće nije uspeo da pobedi drugi tim Boltona (došli u London bez 6, završili meč bez devet prvotimaca). Mečevi posle duplog ispadanja iz LŠ bili su samo zaokruženje neizbežnog.

Za kraj priče o dva najbolja kluba u ligi, osvrnimo se na problem povreda, koji Murinjo navodi kao ključni u trci za titulu. Poslužimo se ponovo statistikom, navodeći broj ligaških mečeva koje su ključni igrači propustili (uglavnom zbog povreda) u sezoni:

Čelsi: Džo Kol 25, Čeh 18, Ešli Kol 15, Teri 10, Karvaljo 7
Mančester Junajted: Nevil 14, Evra 14, Vidić 13, Gigs 8, Skols 8, van der Sar 6
Arsenal: Anri 21, Ljungberg 20, Galas 17.

Sa izuzetkom Džoa Kola, koji i inače najbolje igra na poziciji koja je ukinuta novom Murinjovom taktikom, jedini pravi problemi su golman Čeh i levi bek Ešli Kol. Ključni podatak je, međutim, u tome što je Ilario na 11 mečeva primio jednak broj golova (12) kao Čeh i Kudičini zajedno na 27, a uprkos tome mu je Murinjo ukazivao poverenje i kada se Italijan oporavio.

Čelsi nikad nije imao problem sa 5 ili 6 bitnih igrača van stroja u istom trenutku, kao Junajted, a šta bi Portugalac rekao da je Drogba propustio pola sezone kao Anri, možemo samo da zamislimo.

A sada, pozabavimo se ostalom osamnaestorkom premijerligaša za 2006/2007.

Liverpul je svoje navijače u prethodnim sezonama navikao na treću poziciju, koja im ni ovog puta nije izmakla. Prošlo je sedamnaest godina, klub su vodila četiri menadžera, ali nijedan nije uspeo da napravi tim sposoban da bar napadne titulu šampiona Engleske. Najtrofejniji klub u zemlji (18 titula) pretvorio se u poslednjim sezonama u pravu kup-družinu: za tri sezone od kada je na klupi Crvenih Rafa Benites, ekipa je osvojila jednu LŠ, jedan FA kup, izgubila finale jednog Karling kupa i plasirala se u ovogodišnje atinsko gala-finale.

Iz borbe za titulu Liverpul je ispao bukvalno odmah. Počev od mršavih 1:1 u Šefildu na otvaranju sezone klub je napravio seriju od sedam gostovanja bez pobede (0-1-6!), a njihov nastup na Old Trafordu krajem oktobra je najslabija partija Liverpula u poslednjih deset godina. Kada su uspeli da razbiju maler na gostovanjima, usledila je odlična serija, kojom su se približili vrhu i čak u jednom trenutku gajili nadu da bi pad forme vodećeg tandema mogao da ih uvede u ozbiljniju borbu za titulu. Pada nije bilo, pa se Liverpul u finišu opustio i dozvolio sebi nekoliko loših rezultata, ali je zadržao treće mesto.

Prošlogodišnji prelazni rok nije doneo očekivani efekat – Dirk Kajt je bio solidan, ali ne senzacionalan, Belami i Penant nisu postigli ni toliko, a veći broj defanzivaca iz Španije bio je gotovo neprimećen. Zato je ponovo morala da se istakne osovina kluba Džerard – Karaher, a posebno dobro je igrao Stiv Finan. Za nešto više u ligaškom takmičenju Benites će morati da ozbiljno poseti tržište, a novi vlasnici obećali su mu veliku podršku.

Arsenal je tokom ove sezone izvršio veliko podmlađivanje. Iako je već u prethodne dve godine pružao priliku mladima, tokom sezone 2006/07 Arsen Venger se (donekle iz nužde) potpuno oslonio na mladiće koje su njegovi skauti pažljivo prikupljali širom sveta. Izgradnja stadiona Emirejts ograničila je transfer fondove najtrofejnijeg londonskog kluba, a iz te perspektive sada je jasno da je prošlog leta propala odlična prilika da se lepo zaradi prodajom Tjerija Anrija. Anri će ovog avgusta napuniti 30 godina, a veći deo ove sezone proveo je van terena zbog povreda.

Venger je izašao kao potpuni pobednik iz velike razmene poslednjeg dana avgustovskog prelaznog roka, kada je za Ešlija Kola dobio daleko upotrebljivijeg Vilijama Galasa, koji je ekipi doneo neophodno iskustvo (posle odlaska Bergkampa, Edua, Piresa, Kembela, u januaru i Lorena, iskusni deo tima čine samo Anri, Žilberto Silva, Ljungberg i Leman). Mesto prvog strelca lige odlično je popunjavao Robin van Persi – kad god je bio zdrav. Fabregas je još napredovao u odnosu na prošlu sezonu i već sada je nesumnjivo najbolji plejmejker u ligi. Veoma bitnu ulogu imao je i Kolo Ture, koji je u odbrani često bio okružen mladićima starim od 19 do 21 godine, u odnosu na koje je čak i on (sa 25) veteran. Adebajor i Hleb su donekle porpavili utisak u odnosu na prošlu sezonu, a Rosicki se solidno uklopio u tim.

Mnogo prostora za veoma mlade igrače najbolje je iskoristio Brazilac Denilson, koji je pokazao da i kao tinejdžer može ozbiljno da obavlja posao u vrhunskoj ekipi. Problem je, međutim, u onome što mnogi misle, a samo je Murinjo rekao glasno: za dve sezone supertalentovani Arsenovi klinci osvojili su – ništa. Upravo je Alzašanin najbolji učielj prve lekcije u sportu: pobeđivanje je navika, kao i gubljenje. Zato je za ekipu iz severnog Londona neophodno da što pre nađu način da pobede. Vezana četvrta mesta u ligi nisu dobar put za to.

Bitka za Evropu

Razvoj borbe za mesta u evropskim takmičenjima bio je pod velikim uticajem otalih domaćih takmičenja. Pošto su dve najjače ekipe u Engleskoj izborile sva tri mesta koja iz domaćih kupova vode u Evropu (oba finalista FA kupa i pobednik Karling kupa), crta za ulazak u Kup UEFA spustila se čak ispod sedmog mesta, što je značajno produžilo borbu za evrotakmičenja.

Sa gornje strane dileme nije bilo – velika četvorka je toliko dominantna u odnosu na ostatak lige, da iznenađenje nije dolazilo u obzir. Favoriti u borbi za peto mesto na startu sezone bili su Totenhem, Njukasl i Vest Hem, a na kraju su se u gornju polovinu tabele plasirali samo „Pevci“. Dobri rezultati Evertona i Boltona postaju tradicija, Blekburn je tek u finišu ispunio očekivanja, dok su Portsmut i Reding iskoristili prošosezonski zamah i do kraja ostali iznad očekivanog plasmana.

Očekivano, peto mesto u ligi osvojio je Totenhem. Iako je to realan plasman ekipe Martina Jola, ostvaren je tek u poslednjem kolu, u kojem su samo „Pevci“ od pet preostalih evrokandidata ostvarili pobedu. Tim sa Vajt Hart Lejna je ove sezone mogao po kvalitetu da ugrozi Arsenal i Liverpul, ali je uzrok dugog zaostajanja u ligi odlična forma u ostalim takmičenjima. Statistika napadačke trojke Berbatov – Defo – Kin (Mido je bio daleko iza njih u ovoj sezoni) najbolje to opisuje: od 63 gola u sezoni, oni su 33 dali u ligi, a 30 u tri kup takmičenja, u kojima su izborili jedno polufinale i dva četvrtfinala. To im je donelo mnogo mečeva u sezoni, a oduzelo koncentraciju na ligaške utakmice, pa su očekivanu seriju ostvarili tek u završnici sezone, kada im je ostala samo liga.

Totenhem je u poslednje tri sezone izrastao u izuzetno ozbiljan klub, kojem nedostaje samo malo da ugrozi monopol „četvorke“. Tim je veoma dubok, možda i najdublji u ligi. Iako praktično nemaju igrače istinske svetske klase (najbliži tom statusu su Lenon i Berbatov), momci sa severoistoka Londona su od toga napravili prednost – veliki broj ujednačenih igrača omogućio im je da se solidno drže na više frontova, a ni povrede nemaju na tu ekipu uticaj kakav imaju na ostale timove u ligi (slušaš li Murinjo?). Konstantnija forma golmana Robinsona verovatno bi odlučujuće doprinela da tim konačno pređe na sledeći stepenik.

Rad Dejvida Mojsa u Evertonu u više navrata je opisivan na ovim stranicama, i nijednom nisu izostali superlativi. Uz sve uspehe koje su ostvarili Ser Aleks, Žoze, Rafa i Arsen, malo je verovatno da bi postigli bolje rezultate sa Evertonom od onih koje stvara bivši menadžer Prestona. „Karamele“ su sa malim budžetom postale standardni član gornjeg doma engleskog fudbala, u kojem ih nije bilo punih 15 godina. Uspeh još povećava činjenica da su ove sezone igrali često bez pomoći najboljeg igrača Tima Kejhila.

U odsustvu australijskog reprezentativca istakao se Mikel Arteta, koji je verovatno obezbedio sebi povratak u Španiju na velika vrata. Endi Džonson je u prva dva meseca bio najbolji igrač lige, kasnije je ispao iz forme i imao problema sa povredom. Džejms Biti je izgubio status prvotimca, ali je to mesto odlično popunila nova tinejdžerska senzacija sa Gudisona Džejms Von. Dolazak Tima Hauarda i Džoliona Leskota značajno je podigao kvalitet najiskusnije odbrane u ligi. Everton je sve vreme bio na pravom putu, srušio je na Gudisonu Liverpul i Arsenal, a na neobičan način u finišu ispustio pobede protiv Čelsija i Mančester Junajteda. Na taj način je Mojsova ekipa dokazala da je u stanju da se nosi i sa najvećima.

Poslednje evropsko mesto obezbedio je Bolton, ekipa pred kojom je velika i teška odluka: kako nadoknaditi odlazak Sema Alardajsa koji se povukao u finišu sezone. On je drugi put u pet sezona poklonio titulu Mančester Junajtedu (2003. remijem 2:2 sa Arsenalom, sada istim rezultatom sa Čelsijem), i odmah posle toga saopštio da je vreme da potraži novu sredinu, jer u Boltonu nemaju ambicije za dalji napredak. Veliki Sem je ekipu uveo u Premijer ligu, u dve sezone je na čudesan način izborio opstanak, zatim je podigao Vondererse u sredinu tabele i konačno ih doveo do dve evropske sezone. Sve to učinio je gotovo bez novca. Gotovo sve što je napisano o Mojsu, moglo bi se primeniti i ovde.

Bolton se ove sezone suočio sa velikim problemom – Kevin Nolan, kapiten, ključni igrač i srce tima, ozbiljno je razmatrao napuštanje Ribok stadiona. Pregovori su trajali dugo i ozbiljno uticali na njegovu formu. Na kraju, Nolan je odlučio da ostane, a po Alardajsovom odlasku potvrdio je da ga ni takav razvoj događaja neće pokolebati. Nolanove slabije partije uticale su i na kvalitet igre tima, koji je ove sezone igrao sa neobičnom taktikom: većina klubova koristi jednog visokog napadača kao metu za duge lopte i sidraša u akcijama, dok pored njega igra jedan brzi napadač (Liverpul, Totenhem), dva brza krila (Aston Vila), ili čak tri igrača u liniji polušpica (Mančester Junajted); Vonderersi na isturenoj poziciji drže brzog Nikolu Anelku, dok iza njega i bliže bokovima igraju snažni i visoki igrači, na koje po pravilu idu duge lopte (najčešće Dejvis i Pedersen). To je uglavnom donosilo rezultate, o čemu svedoči sedmo mesto.

Pre 17 meseci Portsmut se nalazio na dnu Premijer lige, sa mračnom budućnošću. Onda je Hari Rednap napravio čudo, a Pompi postao prvi klub koji je izveo Veliko bekstvo u 14 godina Premijer lige (poslednji na Božić, spasao se ispadanja). Koristeći zamah iz druge polovine prošle sezone momci sa južne obale odlično su počeli prvenstvo u kojem su čak jedne nedelje (četvrto kolo) bili na čelu tabele, kao jedan od samo tri kluba kojima je to uspelo u sezoni. Veoma dugo oni su, predvođeni odličnom odbranom, uspevali da se drže u samom vrhu, a samo ih je pad forme u 2007. sprečio da se plasiraju u Kup UEFA. Na kraju, ispostavilo se da je poslednjeg dana sezone Portsmut ipak mogao pobedom do sedmog mesta, ali je gol koji je Niko Kranjčar dao Arsenalu poništen, pa je tim ostao bez Evrope.

Oprobanom transfer tehnikom – dovođenjem iskusnih igrača – Rednap je rešio ključne probleme: Dejvid Džejms je branio kao u najboljim danima, Sol Kembel je zaboravio traumu poslednje sezone u Arsenalu, a Nvonkvo Kanu igrao kao u prvoj sezoni u istom klubu. Preostala pojačanja nisu imala toliki uticaj, ali ni Džonson ni Kranjčar nisu razočarali (Hrvat je u finišu igrao odlično). Dejan Stefanović je i dalje kapiten ekipe, ali je dobar deo sezone propustio zbog povrede. Ipak, otkrovenje sezone je Metju Tejlor. Sjajnih devet meseci u svakom pogledu on je krunisao sa dva gola upućena sa 40 metara, čime je uputio izazov najboljem dalekometnom strelcu lige Šabiju Alonsu.

Pre sezone od Blekburna se očekivalo da će se ozbiljno boriti za Evropu, a ispostavilo se da su u finišu oni ispunili to očekivanje. Ipak, tokom većeg dela sezone ekipa Marka Hjuza nalazila se u donjoj polovini tabele, mada ne i u borbi za opstanak. Roversi su suočili sa tri problema – Bred Fridel je imao sezonu ispod svojih standarda, Morten Gamst Pedersen je žestoko podbacio u odnosu na blistavu prošlu sezonu, a napad je kompletno promenjen. Od januarskog prelaznog roka tome je pridodat i problem desnog beka, jer je Lukas Nil otišao u Vest Hem.

Ispostavilo se da je Beni MekKarti bio ključni čovek za uspeh ekipe. On je sa 18 golova sezonu završio kao drugi strelac lige, iako je debitovao u engleskom šampionatu. Pomoć Džejsona Robertsa došla je tek u aprilu, i bila je ključna u pokušaju kluba da se ipak domogne Evrope. Ipak, nadu bude sjajne partije po jednog igrača u svakoj liniji tima – iskusni Novozelanđanin Rajan Nelsen sjajno je komandovao odbranom; Dejvid Bentli je potvrdio veliki potencijal i približio se statusu A reprezentativca, ali će sigurno biti rival našem mladom timu u Holandiji; Mat Darbišir je jedno od najprijatnijih iznenađenja sezone, i takođe ga treba očekivati na EP za mlade.

Prvo mesto ispod crte za Evropu osvojio je debitant u najvišem rangu Reding. Ekipa Stiva Kopela smatrana je prvim kandidatom za ispadanje, na sasvim realnim osnovama. Nije problem Redinga bio u nedostatku novca – oni su pred početak sezone imali na raspolaganju 6 miliona funti, ali nisu imali na koga da ih potroše, jer niko nije hteo da dođe na Madejski.

Ako pažljivo analizirate postavu plavo-belih, videćete da bukvalno niko od igrača nije imao iskustvo u Premijer ligi (dva bivša juniora Arsenala, nekadašnji rezervni golman Fulama i nepregledna masa nižerazrednih fudbalera). Međutim, Kopel ih je odlično poznavao, jer je šestoricu vodio u ranijim klubovima, a u njegovom sistemu igre ključ je u poštovanju postavljenih zadataka. Niko u ligi nije, u slučaju potrebe, umeo da toliko igrača smesti u 30 metara ispred svog gola i tako osujeti svaki pokušaj svojih rivala. Reding je uspeo da otme bod i Junajtedu i Čelsiju, a u šest mečeva sa tim ekipama u sezoni tri puta su igrali nerešeno, a tri puta nesrećno izgubili sa po golom razlike. Protiv rivala svog ranga i slabijih umeli su da budu i veoma surovi (6:0 protiv Vest Hema). Najveću ofanzivnu snagu pružali su im odlični bekovi, a u napadu su mogli da se oslone na sjajni tandem Liroj Lita – Kevin Dojl.

Na početku sezone (nastavak rekordnih dostignuća iz Čempionšipa) Reding je igrao odlično, zatim su malo popustili, ali su u januaru i februaru bili najbolji klub u ligi (6-1-0 na početku godine). Na kraju su ostali bez Evrope u čudnim okolnostima – u poslednja dva kola osvojili su samo bod, a dva bi ih odvela u Kup UEFA. Možda to ne bi bilo čudno da Kopel upavo pred pretposlednje kolo nije rekao da ga Kup UEFA ne zanima. Nema sumnje da je tako i bolje. Evropsko takmičenje samo bi omelo klub u ključnoj drugoj sezoni, koja će sigurno biti mnogo teža nego ova.

Sredina, ne baš zlatna

Neuobičajeno mali broj ekipa bio je lišen neizvesnosti već sredinom aprila. Povećan broj mesta u Kupu UEFA koje daje Premijer liga uvukao je u borbu za Evropu celu gornju polovinu lige, dok su se klubovi iz donjeg dela sredine tabele lošom igrom u 2007. spustili u borbu za goli život. Tako su samo tri kluba – Njukasl, Midlzbro i Aston Vila – bez takmičarskih motiva ušli u finiš. To ne znači da su oni igrali bez ambicija. Naprotiv.

Dolazak Martina O’Nila prošlog leta doneo je eru novih nada za navijače Aston Vile. Šampion Evrope iz 1982. godine još od sredine 90-ih ne igra ozbiljniju ulogu u engleskom fudbalu, ali sa vrhunskim menadžerom izgledi su odlični. Bivši reprezentativac Severne Irske nije imao vremena za ozbiljnija ulaganja prošlog leta, osim svog tandema iz Selitka Petrov – Saton, ali je male klupske ambicije u sezoni iskoristio da ukaže priliku mlađim igračima. Ridžvel je jedno vreme bio najbolje ocenjeni defanzivac lige, Kejhil, Gardner i Dejvis su igrali redovno, a dvojicu talentovanih napadača Agbonlaora i Mura O’Nil je malo povukao iza najisturenijeg igrača, što je imalo sjajan efekat. Januarski dolazak Ešlija Janga samo je upotpunio teoriju o Vili kao najperspektivnijem timu u ligi (Arsenal je priča za sebe) – sedmorica pomenutih igrača imaće sledeće sezone između 20 i 23 godine i najmanje po sezonu redovnih nastupa u najjačoj evropskoj ligi.

Podršku su pružali i iskusni igrači – kapiten Garet Beri je igrao sezonu života, Serensen je bio solidan na golu, ali je O’Nil vrednost potvrdio u januarskom prelaznom roku. Iz Seltika je doveden još jedan igrač, nezadovoljni Šon Malouni, dok je potez sezone bio trampa neuverljivog Baroša za Džona Kerua. Norveški reprezentativac je fantastično odigrao drugu polovinu sezone, uklopivši se idealno u novu postavku Vile – jedan krupni napadač iza koga su dva ili tri izuzetno brza igrača. Birmingemski tim je sezonu počeo sa osam mečeva bez poraza, a završio je neporažen u devet utakmica. Tokom leta očekujemo nova pojačanja, koja će pomoći da forma ostane konstantna, a ne treba zaboraviti da Vilu u novoj sezoni čeka otežavajući faktor u vidu gradskog rivala (možda i dva, ako Vest Brom ili Vulvsi prođu koroz plej of).

Ako je Vila najperspektivnija, Midlzbro ne zaostaje mnogo. Fantastičan rad u omladinskoj školi kluba sa Riversajda, koja je u prvi tim tokom prethodne tri sezone prebacila desetak igrača iz grada i neposredne okoline (niko dalje od 60km), zamenio je tendencije iz 90-ih, kada su u klub dovođeni skupi strani igrači. Međutim, utisak je da u prvoj sezoni od kada je sa terena prešao na klupu, Garet Sautgejt nije mnogo doprineo napredovanju velikih talenata kakvi su Stjuart Dauning i Džejms Morison.

Sezonu za nama obeležio je Mark Viduka – Hrvat iz Australije je fantastičnom formom u finišu oteo naslov najboljeg klupskog strelca od Jakubua Ajegbenija, i na kraju deli treće mesto u ligi sa Kristijanom Ronaldom, sa po 17 golova. Boro je i ove sezone pokazao da najbolje igra sa najvećim klubovima (pobedili Arsenal i Čelsi), a Viduka je golom na Old Trafordu umalo oteo titulu klubu za koji je navijao kao dečak (na slici). Dobar znak za budućnost je otkup Džonija Vudgejta od Reala, posle solidne povratničke sezone.

Za razliku od prethodne dve ekipe, koje su nove menadžere dobile prošlog leta, Njukasl je kroz promenu prošao na kraju ove sezone. Glen Rouder je otpušten posle nove veoma loše sezone, mada ovog puta nije bio blizu neverovatnog neuspeha kakav je ostvario sa Vest Hemom 2003. godine. Ekipa tokom cele sezone stoji u donjoj polovini tabele, iako je bila jedan od glavnih kandidata za novi plasman u Evropu.

Opravdanje za bivšeg fudbalera „Svraka“ može da bude veliki broj povreda sa kojima su se suočili ključni igrači – golman Given nikad nije propustio toliko mečeva, veliko pojačanje Daf gotovo da nije iskorišćeno, a Oven bukvalno nije igrao sve do dva kola pred kraj. Njukasl na papiru ima kvalitetnu ekipu, ali nije uspeo ni približno da ispuni velika očekivanja od pre nekoliko sezona. Da li će ambiciozni Sem Alardajs, koji je dva dana po završetku sezone preuzeo tim, moći da zadovolji veoma brojne i verne navijače videćemo već u avgustu. Baš kao i Vila, Njukasl će se susresti sa dodatnim pritiskom – u ligu se uz veliku pompu vraća lokalni rival Sanderlend, posle sjajne sezone sa Rojem Kinom na klupi.

Bitka za život

Dva meseca pre kraja sezone izgledalo je da će najmanje neizvesnosti doneti borba za opstanak – Votford, Čarlton i Vest Hem bili su daleko iza svih rivala, u jednom trenutku je razmak bio čak deset bodova. Čarlton je prvi ušao u formu, uskoro su ih „Čekićari“ dostigli i prestigli, a katastrofalni rezultati u serijama doveli su u veliku opasnost još tri kluba – Mančester Siti, Fulam i pre svih Vigan. Na kraju, u niži rang se preselio sedmi klub, Šefild Junajted, koji je ispustio situaciju iz svojih ruku: poslednjeg dana sezone njima je trebao samo bod u duelu sa Viganom na svom terenu, ali ni sa igračem više nisu stigli do boljeg rezultata od 1:2. Da li će se klub iz Šefilda zaista vratiti u Čempionšip znaćemo posle razrešenja žalbe, koju je nekoliko klubova uputilo protiv Vest Hema.

Prekršaj pravila u transferu Karlosa Tevesa i Havijera Maskerana na Apton Park (takozvano „postojanje treće strane“ – menadžer dvojice igrača imao je delimično vlasništvo nad njima, što je u Engleskoj neprihvatljivo) kažnjen je samo novčano, iako je ranije Fudbalska asocijacija umela da izrekne i znatno oštrije sankcije (Beri je svojevremeno izbačen iz FA kupa).

Mančester Siti je bio ekipa sa ozbiljnim ambicijama i planovima za plasman u Kup UEFA. Sastav tima i letošnja pojačanja podupirali su takve ideje, ali je stvarnost bila totalno drugačija: „Građani“ su na kraju strepeli za opstanak u duelu sa klubovima čije finansije i tradicija jednostavno nisu u istoj ligi sa njima. Povrede, pre svega ona koju je na samom startu sezone doživeo golman Andreas Isakson, doprinele su lošim rezultatima. Ako je u 2006. Siti još pokazivao znakove borbe, nastupi u ovoj godini rasterali su publiku sa tribina „Istlendsa“. Poslednji ligaški gol na svom terenu Siti je postigao prvog januara. Da u finišu Emil Mpenza nije uspeo da im donese nekoliko pobeda u gostima, sledeće sezone bi na Gradskom stadionu gostovali Skantorp i Bristol Siti. Džoi Barton je prethodnih sezona bio srce tima, ali je posle cele sezone rata sa upravom i tuče sa saigračem Osmanom Daboom na treningu njegov odlazak siguran. Samo dan po završetku sezone, otpušten je Stjuart Pirs, klub je napustio i veteran Trevor Sinkler, a očekivani odlazak Mike Ričardsa označio bi da je pred novim menadžerom Sitija kompletna rekonstrukcija.

Fulam je sastavio već punih šest sezona u Premijer ligi, a ovog puta bili su bliži ispadanju nego ikad. Novac sa kojim su ušli u najviši rang i sjajni fudbaleri kakvi su Saha, van der Sar, Malbrank i Dejvis sada su duboko u sećanjima, a Krejven Kotidž je napustio i odlični menadžer Kris Koulmen. Lori Sančez je u finišu uspeo da izbori opstanak više zahvaljujući nezainteresovanosti Liverpula, nego igri svoje ekipe, i toga je bio svestan u izjavi odmah posle završetka šampionata. Fulam je tokom cele sezone igrao slabo na gostovanjima, ali ih je forma kod kuće držala iznad vode. Najlepši trenutak za navijače belo-crnih svakako je pobeda u lokalnom derbiju sa Čelsijem.

Prošle sezone „Veliko bekstvo“izveo je menadžer Portsmuta Hari Rednap, a ovog puta red je bio na Rednapovu bivšu ekipu. Letimičan pogled na sastav Vest Hema, a zatim na ligašku tabelu, zbunio bi svakoga ko prati fudbal. „Čekićari“ su prošlu sezonu završili na sedmom mestu, što je bilo iznad očekivanja, ali su ovog puta imali još kvalitetniju ekipu, a posle šokantnog dolaska argentinskog tandema mnogi su ih proglasili šestim članom „velike šestorke“. Međutim, forma u ligi je bila loša od samog starta, a tim je odmah ispao iz Karling kupa i Kupa UEFA.

Alan Pardju se nije predugo zadržao na klupi, otpušten je brzo pošto su u klub stigli novi islandski vlasnici, a Alan Kurbišli je u prvom meču pobedio Mančester Junajted, ali na duže staze nije doneo stabilnost. U martu je čak i on bio spreman da prizna poraz, pre nego što je počeo neverovatni preokret. Posle 29 kola tim je imao 20 bodova i bio deset bodova ispod crte. U preostalih devet kola „bordo-plavi“ su ostvarili sedam pobeda i osvojili 21 bod, što je najbolji skor u ligi. U tom periodu blistao je Karlos Teves, koji je poverenje vratio sa sedam golova u finišu. Ključni trenutak sezone bila je pobeda u Viganu 3:0, a na tom meču, 400 kilometara od kuće, ekipu je pratilo preko 10 hiljada navijača! Kada su poslednjeg dana sezone ponovo putovali u Lankašir imali su prilike da uživaju u drugoj pobedi nad Mančester Junajtedom. Poslednju bitku u sezoni Vest Hem će morati da vodi na sudu.

Kada je Vigan doživeo taj poraz od Vest Hema, svi su ih otpisali. „Letiksi“ su loše počeli sezonu, ali su dobrom formom u hladnom periodu godine uspeli da umaknu rivalima u borbi za opstanak. Usledio je katastrofalan finiš, ali se ispostavilo da im je pobeda u jednom meču, na šefildskom Bramol Lejnu, bila dovoljna za još jednu sezonu među najboljima. Ključni problem leži u velikom broju promena prošlog leta. Iz ekipe koja je prvu sezonu u Premijer ligi igrala odlično, a plasirala se i u finale Karling kupa, otišlo je nekoliko ključnih igrača, pre svih Roberts i Bulok, pa je u startnih 11 bilo 5 ili 6 novajlija. Povreda Anrija Kamare i slab finiš sezone Emila Heskija takođe su doprineli drami, koja je ovog puta imala srećni kraj. Dugoročno Vigan nema perspektivu – grad orijentisan ka ragbiju nije uspevao da popuni JJB stadion, a bez navijača nema ni novca, ni atmosfere. Bez velikog motivatora Pola Džuela, koji je podneo ostavku dan posle uspešno obavljenog posla, biće veoma teško, posebno ako po očekivanju iz tima ode najtalentovaniji član, levi bek Lejton Bejns.

Šefild Junajted je punih 12 godina uvek bio blizu plasmana u Premijer ligu, a kada je u tome konačno uspeo, remi sa Liverpulom na otvaranju sezone bio je dobar znak. „Oštrice“ su tokom cele sezone igrale racionalno, pobeđujući slične i slabije, držeći se neprekidno iznad zone ispadanja. Stub tima bio je tandem Džagjelka – Tong, koji je kontrolisao sredinu terena, uz sjajnog Padija Kenija, godinama najboljeg nižerazrednog golmana u Engleskoj. U februaru Šefild Junajted je imao 10 bodova više od rivala ispod crte, u martu je prednost još uvek iznosila sedam bodova. Iako je pad bio očigledan, posebno u odnosu na Vest Hemovu monstruoznu formu, ipak je jorkširski klub bio gospodar svoje sudbine. Poraz od Vigana pred svojim navijačima šalje ih u niži rang posle samo jedne sezone u eliti. Bar za sada. Kako god da se sudski proces završi, ekipu više neće voditi sjajni Nil Vornok, koji se sa upravom dogovorio da napusti dužnost.

Za svaki mali klub, koji je godinama ostvarivao odlične rezultate sa kvalitetnim menadžerom, odlazak tog čoveka je siguran znak da su dobri dani na izmaku. Kroz takvu agoniju prošao je ne tako davno Vimbldon – bolest je sa klupe odvela Džoa Kinira, a ni milioni novih norveških vlasnika ni odlični menadžer Egil „Drilo“ Olsen nisu uspeli da spasu „Ludu družinu“. Odlazak Alana Kurbišlija na kraju prošle sezone, posle 11 godina vođenja ekipe, stavio je preveliki zadatak pred Čarlton.

Sezona je počela veoma loše. Porazi su se ređali, tim je celu jesen proveo na dnu lige, a do polovine sezone promenio je četiri menadžera. Meč sa Vikom Vonderersima u četvrtfinalu Karling kupa bio je prava slika tadašnje forme „Ediksa“: totalna nemoć i poraz na svom terenu od četvrtoligaške ekipe. Alan Pardju je konačno doneo stabilnost, taktikom baziranom na presingu na dve trećine terena, koji su teško izdržavali i najbolji klubovi u ligi. Stigli su i rezultati, ekipa se u aprilu sasvim približila grupi donedavno bezbednih klubova. Ipak, kada je trebalo napraviti poslednji korak, Čarlton je posustao i oprostio se od lige dva kola pre kraja.

Votford je iz lige ispao krajem novembra, kada je tešku povredu doživeo Marlon King. “Stršljenovi” su u Premijer ligu ušli kroz plej of, ali su im mnogi stručnjaci davali solidne izglede u borbi za opstanak, pre svega zbog sjajnog tandema Jang – King, kao i odličnog Bena Fostera na golu. Kingova povreda ostavila je tim bez ozbiljne opcije u napadu. Shvativši da je povratak u Čempionšip realnost, Ejdi Butrojd je u januaru, umesto da pojača tim, odlučio da proda najtalentovanijeg igrača Ešlija Janga. Od novca koji je za njega platila Aston Vila (8,75 miliona) Votford će moći da se ozbiljno pojača pred povratak u Čempionšip.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 1 idi na stranu