Musolini, Koreja, Zidan i album sa Mundijala bez Italije

M.Ljubisavljević Italija
Podeli
EPA/OLIVER BERG
EPA/OLIVER BERG

Mi smo nažalost odavno navikli da izostajemo sa velikih takmičenja, a voleli ih ili ne voleli, Italijani nisu. Ovo je priča o tome zbog čega mi je Mundijal bez Italije kao nekome ko voli fudbal – zamisliv.

Nesporno je da su “Azuri” velika ekipa u kom god sastavu da dođu na neko prvenstvo. Shvatam da se kod njih na fudbal gleda slično kao kod nas na košarku – dobri smo, pa dobri kako god okreneš.

Ne zavirujući previše u razloge zbog kojih je došlo do njihovog pada na poslednja tri velika takmičenja jer time, po rečima Paola Kanavara, treba da se pozabave “mumije u italijanskom fudbalskom savezu”, iznosim nekoliko sećanja i lični utisak. Možda je dobar, možda ne.

I jedna utakmica ima stotinu kamera sa isto toliko različitih uglova pa i 46.000 ljudi koliko je tog 26. juna 2006. godine bilo u Kajzerslauternu sigurno ima različita gledišta o onome što piše u prvoj rečenici ovog teksta.

Groso, Kantaljeho i veza sa Srbijom 2010.

EPA / ULI DECK
EPA / ULI DECK

Igrale su Italija i Australija u osmini finala Svetskog prvenstva u Nemačkoj i Italijani su pobedili 1:0 golom Frančeska Totija u 94. minutu. Ali kako?

Kada je Luis Medina Kantaljeho iz Španije pokazao na belu tačku moj kum i ja smo sedeli u jednom kafiću u blizini gimnazije u koju smo išli. Kao tinejdžeri od kojih nijedan nije odigrao tiket (potajno navijali za “Kengure”), nismo se opterećivali ishodom, ali smo se tada uhvatili za glavu.

Pošto je SCG u Gelzenkirhenu poslužila kao zagrevanje Holanđanima, vreća za udaranje Argentincima i Obali Slonovače za nokaut, okrenuli smo se drugim ekipama. Hteli ili ne, češće smo druge gledali na prvenstvima nego nas. Tako smo birali da gledamo Italiju, ali da navijamo za Australiju.

Možda vas ne zaboli rezultat, ali vas nekako uvek zaboli ono što zaliči na nepravdu. A pad Fabija Grosa preko Lukasa Nila je u tom trenutku svakako ličio na fudbalsku nepravdu. Nezanimljiv meč bez golova, kraj meča, čeka se poslednji zvižduk, Groso ulazi u kazneni prostor, zalama desno, pada preko Nila.

Čuo se zvižduk, ali nije bio poslednji. Toti je zakucao loptu u mrežu i prepoznatljivim palcem u ustima proslavio prolaz Italije do četvrtfinala sa Ukrajinom.

Ova situacija dobija na težini četiri godine kasnije kada je Srbija protiv Australije odlučivala o prolazu iz grupe. Australija je pobedila 2:1, Kejhil je u finišu meča igrao rukom, zvižduka i penala nema, a Srbiji ostaje uteha da je pobedila Nemačku sa 1:0. Da je Kejhil rukom igrao protiv neke druge selekcije, da li bi bilo penala?

Šta?! Crveni Zidanu!

Materaci je protiv Australije dobio crveni karton i “Azuri” su igrali sa igračem manje. Sudbina ili nešto drugo, tek isti taj Materaci je doneo Italiji titulu svetskog prvaka u finalu, a Zinedinu Zidanu neslavan oproštaj od dresa Francuske. Njih dvojice nema u kadru, nastaje komešanje, a sudija Elisondo trči sa crvenim kartonom. Šta, kome – ZIDAN? Nemoguće! Zašta bre čoveče?! A, ok...

Na stranu šta je Materaci rekao Zizuu u tom trenutku, to nije bio način takve fudbalske veličine da odreaguje na provokaciju i ostavi svoj tim umanjenih šansi da osvoji trofej. Penali jesu lutrija, ali nije isto kada naspram sebe ili pored sebe imate Zidana.

Italija je prvak sveta četvrti put, ali je tada i poslednji put prošla grupu na Mundijalu.

Zanimljivo je primetiti da se baš te 2006. godine desio i čuveni skandal italijanskog klupskog fudbala, Kalčopoli. Pad Juventusa, uspon Intera i lutanje Milana (izuzev naravno 2007. i osvete Liverpulu u LŠ) usledili su u godinama posle toga i nekako pratili pad italijanske reprezentacije.

Južna Koreja. Čudo ili skandal, Italijani su tu

Mundijal u Japanu i Južnoj Koreji 2002. godine. Svi se sa njega sećaju pobede Brazila nad Nemcima 2:0, Ronaldinjovog gola Englezima i čudesnog Ronalda, Turaka nadomak finala, ispadanja Francuza (šampiona iz 1998.) u grupi, Paragvajca Čilavera koji bi šutnuo slobodnjak kao da je Žuninjo, a onda morao da trči na svoj gol kao Bolt…

U jednom broju “Politikinog zabavnika” je pre SP napisan tekst posvećen Mundijalu i deo se odnosio na ono što je nazvano “glumački dresovi”. Suština je bila da se dresovi prave elastičniji da bi kontakti bili naglašeniji. Jedni od prvih koji su implementirali tu “taktiku” bili su Italijani.

Bilo je reči da će takvi dresovi pomoći da se bolje vide prljave igre i faulovi, što bi pomoglo sudijama u donošenju odluka. Međutim, kada se zloupotrebi, to se može iskoristiti za foliranje, iznuđivanje faulova i slično.

Uz nove dresove bilo je još nekoliko novina. Mundijal 2002. je bio prvi na azijskom kontinentu i do danas jedini organizovan u dve države, ali i poslednji na kome je važilo pravilo zlatnog gola. Kasnije se ispostavilo da neće biti ni poslednji ovenčan velom kotroverze čiji su deo “Azuri”.

Jang Hvan An daje pobedonosni gol / Getty images
Jang Hvan An daje pobedonosni gol / Getty images

Italijani su do sada možda i prežalili ovo takmičenje, ali im “fudbalski ponos” kao nacionalna crta godinama nije davao mira zbog poraza od Južne Koreje u osmini finala pre 15 godina.

Italiju je tada u drugom produžetku šokirao Jang Hvan An golom za 2:1. Italija je povela posle kornera, glavom je u 18. minutu tukao Bobo Vijeri. Korejci su izjednačili tri minuta pre kraja kada je nespretnu reakciju odbrane iskoristio Seol Ki Hjon da bi pečat zalepio Hvang An. Ono što se dešavalo između 1. i 120. minuta je za raspravu, samo su tada “Azuri” bili oni koji se žale.

Objašnjenja da je tako moralo da bude zbog azijskog lobija u FIFA, da su Korejcima dozvoljavani brutalni startovi koji nisu sankcionisani možda stoje možda ne, ali su i tada Italijani bili deo kontroverze. Epilog je kasnije bio da je Hvan An oteran iz Peruđe, a da je sudija Bajron Moreno suspendovan u svom Ekvadoru zbog nekih spornih utakmica iz tamošnjeg prvenstva.

Musolinijev Mundijal

Generacije stasale osamdesetih i devedesetih pamte Roberta Bađa iz 1994. godine koji je promašio penal svih penala, te imena poput Del Pjera, Totija, Vijerija, Neste, Maldinija, Pirla, Del Vekija, Inzagija i još pregršt majstora koji su nam ulepšavali svaki vikend prethodnih tridesetak godina.

Fudbalski almanasi pamte i dalju istoriju. Mundijali su tokom godina rasli, ali su povremeno bili i predmet zloupotreba. Jedna od takvih je bilo najstrašnije mešanje sporta i politike – Musolinijev Mundijal iz 1934. godine.

Fašistički vođa Benito Musolini je pre osamdesetak godina shvatio da je fudbal sport za mase i da se odlično može upotrebiti za bujanje nacionalizma i kao vezivo za društvo. Drugi svetski šampionat je posle Urugvaja (1930) organizovan u Italiji (1934) i Italijani su ga osvojili.

"Možda sam primio 4 gola, ali sam spasao njihove živote"

Musoliniju su tih dana najbolji “drugari” bile sudije jer je sa njima bio na ručkovima, a Italija je pobeđivala SAD, Španiju, “Vundertim” Austrije i Čehoslovačku u finalu (2:1).

Polufinale s Austrijancima je odlučio jedan gol i jedan Šveđanin, arbitar Ivan Eklind. Đuzepe Meaca je u trku udario u golmana Austrije Placera na gol liniji i napravio faul. Eklind to nije svirao, a Enrike Đujata je odmah potom ugurao loptu u mrežu.

Austrijancima je presečen i jedan centaršut ka desnom krilu tako što je sudija navodno greškom dodao loptu italijanskom igraču. Eklind je kasnije pozvan da gleda finale iz fašističke VIP lože.

Naredno prvenstvo takođe osvajaju “Azuri”. Francuska 1938. godina, “Vincere o morire”, “Pobedite ili umrite” to su prema pojedinim svedočenjima reči koje je Musolini telegramom poslao svojim igračima.

Pitanje fudbala bilo je pitanje života ili smrti za momke koji su na teren protiv Francuske istrčali u crnim dresovima (bojama fašističke partije).

Ostale upamćene reči mađarskog golmana Antala Saba koji je posle poraza Mađarske 4:2 rekao “Možda sam primio četiri gola, ali sam bar spasao njihove živote”.

Kjelini i karma

EPA
EPA

Na SP 2014. igrala je drčna i hrabra Kostarika. Kako je Srbija još jednom izostala, Kostarika je bila navijački izbor, a Džoel Kembel je na desnom krilu igrao fantastično. Žreb je Kostarikance poslao na Italiju u grupi, a Kembela na Kjelinija. Jedan start je bio dovoljan za rekaciju sa snimka ispod i izostanak sudijske reakcije.

Pravda je zadovoljena time što je Kostarika lepim golom Ruisa glavom.

Ima tu još slučajeva simuliranja, kontroverznih startova i drugih situacija čiji su akteri bili "Azuri" zbog čega ih u šali na ovim prostorima često i ne zovemo Italijanima ili “Azurima” nego… ma znate već.

Svima u Srbiji je makar kao asocijacija u vrlo svežem pamćenju Đenova, ali su to bile kvalifikacije za Evropsko prvenstvo i deo neke druge priče. Ovde je reč o padu jedne velike fudbalske nacije čiji igrači više koriste tri prsta u prepoznatljivoj gestikulaciji kod sudija, nego svoje fudbalsko umeće da daju gol, recimo Švedskoj.

Ko je zvezda kad nema više Bufona?

EPA / ABEDIN TAHERKENAREH
EPA / ABEDIN TAHERKENAREH

Pre nedavnog poraza od Švedske Italija je poslednji put propustila Mundijal upravo u Švedskoj 1958. godine. Tada je u direktnom okršaju za odlazak na Mundijal izgubila od Severne Irske 2:1 i razočarala naciju na “čizmi”. Šezdeset godina kasnije neće ih biti u Rusiji.

Posle dva ispadanja u grupnoj fazi 2010. i 2014. godine, nekako u teoriji deluje kao logičan sled događaja ono što se trenutno dešava.

Najveća zvezda ovog tima je bez dileme bio Đanluiđi Bufon. Kada se još i njegovo ime izostavi sa spiska u narednom periodu ostaje da se uporede imena Insinjea, Florencija, Veratija, Kjelinija, Imobilea, El Šaravija i Kandreve sa onima koji su igrali za italijanski dres do pre desetak godina. Deo njih nabrojan je iznad.

Kažu da kada ne platiš na mostu plaćaš na ćupriji. Italijani do Svetskog prvenstva više ne mogu ni mostom, ni ćuprijom ni skelom. Ceh koji plaćaju za sve što se dešavalo prethodnih godina je neodlazak u Rusiju. "Provlačili" su se mnogo puta, ovoga puta nije prošlo.

Debakl ili novi početak? Možda otkaz Đanpjeru Venturi i poziv Mariju Baloteliju. Sve su to neka kratkoročna rešenja za šok u kome se Apenini nalaze. Ono što im predstoji je "resetovanje" sistema koji ih je učinio velikima.

Nama predstoji Mundijal. Italija na njemu neće igrati, Srbija hoće. Kad se prisetim svih situacija u kojima su znali pošteno da me iznerviraju "nefudbalskim umećem", sasvim sam OK s tim da jedan album na Terazijama popunim i bez Italije u njemu.

Miloš Ljubisavljević

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 2 idi na stranu