Serie A 2006/07: Falična, za jedne talična

Dušan Kosanović Italija
Podeli

Završena je svakako najšizofrenija sezona u istoriji loptanja na Apeninskom poluostrvu, čemu je najviše doprineo uvod u nju: mix najvećeg skandala i najvećeg uspeha u istoriji italijanskog fudbala.

Kada su u maju prošle godine iz odaja italijanskog tužilaštva stidljivo procureli na novinske stupce transkripti prisluškivanja visokih zvaničnika pojedinih klubova i sudijske organizacije, niko nije slutio da će za samo nekoliko meseci afera rezultirati antologijskim epilogom – klub za koji navija između četvrtine i trećine Italijana se po prvi put u povesti neće takmičiti za naslov najboljeg.

A usred cele histerije, 23 igrača u azurnoplavim dresovima su otputovali u Nemačku na Mundijal, od kog se po prvi put očekivalo – ništa. Međutim, per aspera ad astra, četvrte na grbu FIGC-a.

Superiornost Intera

U septembru je tabela čudno izgledala. Osim već pomenutog calciopoli bug-a u vidu odsustva La Vecchia Signore, na dnu su bili zakovana još tri velikana: Lazio, Milan i Fiorentina, kao i mala (i hrabra) Reggina. Dok su kazne za rossonere (-8) i biancoceleste (-3) bile taman tolike da ih demotivišu od trke za scudetto, viole su se suočile sa ogromnim zaostatkom (-15), dok su amaranti iz Calabrije bili otpisani i za opstanak (-11). Bilo je jasno da će se trka voditi u dvojcu.

Inter, nakon što je za zelenim stolom konačno prekoračio baksuznu 13. zastavicu (osvojenu davne 1989. godine, nakon koje ni najveće trošadžijstvo evropskog fudbala nije pomagalo), bio je potpuno samouveren. Bez arhirivala kojeg su usput "očerupali" i za Ibrahimovića i Vieru, sa "starijim bratom" koji je sezonu posvetio Ligi šampiona i sa igračkim kadrom od kojeg je moguće sastaviti tri kompetitivne skvadre – niko mu se nije mogao suprotstaviti.

"Budžetski-reda-veličine" manji izazivač, prestoni giallorossi, hrabro se upustio u borbu na tri fronta. Međutim, već nakon trećeg kola u kojem je Inter slavio golom Crespa na Olimpicu, dao se naslutiti šampion. Igrala je Roma dobro, odlično, ali nedovoljno dobro, nedovoljno odlično. Posle oktobarskih 7. i 8. kola u kojima su lupi remizirali u svojoj "jazbini" sa tada dve poslednjeplasirane ekipe, Ascolijem i Chievom, više nije bilo dileme. A tek je sledila furiozna serija Intera.

97 poena od 114 mogućih (85 odsto), rekord svih vremena u 20-članoj Serie A (ipak, nezaboravna generacija Il Grande Torina je 1947/48. ostvarila 92-odstotni učinak), potučen rekord "liga petice" (Chelsea-jevih 95 poena iz 2004/05).

17 uzastopnih pobeda, takođe rekord Serie A, uz 107 postignutih golova.

15 pobeda na gostujućem terenu. 30 pobeda od 39 utakmica. 33 uzastopnih utakmica bez poraza, jedinog poraza – od Rome na San Siru. Scudetto numero quindici.

Romina sezona je obeležena kontrastima. Iako je prišivanje italijanske kokarde na dres u čast osvajanja Kupa Italije daleko manje značajan događaj od prava na oznaku koja se zove scudetto, posle šest godina je konačno osvojen trofej.

Razbijen je maler finala Kupa (prethodno tri poraza u četiri godine), ali je još ostao kompleks vicešampionskog mesta (četvrti put nakon titule 2001.) Međutim, direktan plasman u Ligu šampiona je realan domet, sa obzirom na dominaciju Intera. Kao poslastica su došle i dve prvenstvene pobede na San Siru, protiv Milana je čekana više od 20 godina.

Osim toga, Francesco Totti je sa 26 golova postao capocannoniere, a smeši mu se i "Zlatna kopačka", ukoliko Ruud van Nistelrooy ne postigne više od gola  za Real Madrid u poslednjem kolu Primere. 

Ipak, oseća se i gorčina zbog decembarskog poraza u derbiju protiv omraženog antipoda, kao i "crne mančesterske noći".

Uprkos bodovnom zaostatku, naredne tri pozicije konačnog plasmana su dostigle ekipe koje su krenule sa dna. I dok se za Milan može reći da je rutinski "dodao gas" u finišu da bi osigurao Ligu šampiona za narednu sezonu (iako bi mu ona svakako sledovala posle trijumfa u Atini), za svako poštovanje su "dva treća" mesta – jedno zvanično, za Lazio, i ono nezvanično, za Fiorentinu.

Naime, na tabeli bez kazni "ljubičice" su odmah iza Rome, sa dva boda manje. Cesare Prandelli je uspeo da motiviše ekipu posle šoka kada su, umesto ostvarivanja velikih ambicija u zemlji i na kontinentu, krenuli iz "debelog minusa". Mesto broj 5 i Kup Uefa je sjajan rezultat, kada se ima u vidu da su se mnogi Toskanci pribojavali onog najgoreg.

Jedno od najprijatnijih iznenađenja sezone je stariji klub iz Večnog grada. Nakon godina koje su obeležili sukobi Irriducibilija sa predsednikom Claudiom Lotitom, konačno je igra postala tema poklonika "imperijalnog orla".

Izuzetan trener Delio Rossi je uspeo uklopiti sastav bez ijedne zvezde (osim golmana Angela Peruzzija koji je završio briljantnu karijeru) u kompaktan tim.

Posebno impresivan je bio niz od osam uzastopnih pobeda u prolećnom delu šampionata, kao i "ona najslađa" pobeda od 3:0.

Crni sicilijanski petak

Nastup Palerma predstavlja personifikaciju za celu ligu, jer bi takođe mogao da ponese atribut šizofrenog. Poveli su trku, dugo ozbiljno pretili Interu i Romi, a onda u drugoj polusezoni doživeli sunovrat.

I da stvar bude još gora, zlo je počelo onim što je trebalo da bude najradosniji trenutak – trijumf u sicilijanskom derbiju na terenu omraženih "slonova" iz Catanije.

Federacija kao da je predosećala nevolje, pa je sraz rosanera i rossazzurra pomerila unazad, u petak 2. februara, jer je tokom nastupajućeg vikenda održavan festival na "južnom temenu sicilijanskog trougla".

Predosećaj očigledno nije bio dovoljan i za predostrožnost, bolju organizaciju i kontrolu tifozerije, iako se radi o jednom od najrizičnijih rivaliteta u Italiji. Palermisti su uneli suzavac, kojeg su i iskoristili izazvavši prekid, a elefanti su frustraciju sa tribina preneli na okršaje sa policijom izvan stadiona. Život je izgubio policijski inspektor Filippo Raciti.

Levičarska vlada Romana Prodija je preduzela hitne mere koje su se ticale odnosa institucija države i ultra’ pokreta, koji još jedino u Italiji egzistira na način sličan onom iz ozloglašenih, huliganskih osamdesetih.

Nakon te tragične uvertire u 22. kolo, nestalo je i ono malo draži koje je takmičenje imalo ove godine – mnogi stadioni su zbog bezbednosnih razloga suspendovani, tifo grupama je zabranjeno unošenje rekvizita na stajanje i kreiranje koreografija koje čine esenciju italian style-a.

Iako se nakon nekoliko sedmica atmosfera nešto popravila, jasno je bilo da je tog petka italijanski fudbal dosegao dno – dimna bomba koja je usmrtila policajca je značila još jedan udarac za italijanski fudbal, u najgorem mogućem trenutku. Udarac koji će par meseci kasnije Italiju koštati neuspeha kandidature za Euro 2012, takmičenja kojem su se svi nadali kao zamahu za revitalizaciju calcio-a, gradnju novih i modernih stadiona, povratku porodične publike na tribine.

Palermo je nakon te utakmice zaređao 11 utakmica bez pobede, uglavnom poraza na domaćem terenu prošaranih po kojim remijem. Crna serija je dovela čak i do otpuštanja trenera Francesca Guidolina, koji se usled pritiska javnosti vratio nakon samo tri sedmice i doveo klub iz glavnog grada Sicilije do zadovoljavajućeg 6. mesta i Uefa kupa za narednu sezonu.

Odlazak "Letećih magaraca"

Poslednje Uefa mesto je prigrabio maleni Empoli, čime su toskanski azzurri načinili jedno od najvećih iznenađenja, jer su iza sebe ostavili Atalantu, Sampdoriju, Udinese, kao i komšije iz Livorna, verovatno najlevičarskijeg grada u Evropi.

Amaranti (jedini koji uz Regginu nose tu boju i nadimak) su se oprostili i od svog simbola, Cristiana Lucarellija, koji je svoj verni Brigate Autonome Livornesi na severnoj tribini godinama nakon svakog gola pozdravljao partizanskim salutiranjem – pesnicom na slepoočnici. Iako je najavio siguran odlazak zbog sukoba sa predsednikom Aldom Spinellijem, moguće je da će se predomisliti imajući u vidu privrženost klubu.

Ako je izgled vrha bio poznat odavno, borba za opstanak je trajala do zadnjeg sekunda poslednjeg kola. Tražio se treći – uz ranije kapitulacije Messine i Ascolija (da su jadranski bianconeri igrali celu sezonu kao zadnju četvrtinu – verovatno bi bili bliže sredini tabele nego Seriji B).

Cagliari i Torino su bili bez briga. Parma, Siena i Reggina su na svom terenu dočekivali potpuno demotivisane ekipe koje nisu mogli da se pomere u konačnom plasmanu – Empoli, Lazio i Milan.

Jedini duel direktnih kandidata je bio između Catanije i Chieva. Cataniji je trebala pobeda, Chievu je i poraz odgovarao ali samo ukoliko barem jedan od tri gore pomenuta tima ne pobedi. Catania se izdigla iznad svih ovosezonskih nedaća i slavila protiv kvarta iz Verone.

Međutim, presudan je bio gol Paola Negra u 86. minuti protiv svog bivšeg tima koji je Sieni doneo pobedu punu emocija – značila je ne samo opstanak, već i posvetu nekoliko nedelja ranije preminulom Paolu De Luci, dugogodišnjem predsedniku toskanskog tima. Parma je rutinski pobedila, dok je Reggina trijumfom nad evropskim prvakom proslavila neverovatan opstanak, još slađi imajući u vidu da je Messina, "neprijatelj" sa sicilijanske strane moreuza, završila na dnu tabele.

Ispod crte su ostali "Leteći magarci". Kraj šestogodišnje prvoligaške avanture, za vreme koje su ostvarili sjajne rezultate i stekli simpatije širom "čizme", iako su nakon kraja svake sezone rasprodavali najbolje igrače.

Međutim, čini se da Chievo ipak nema snage da se dugoročno istakne ispred Hellas Verone, kluba sa ogromnom tradicijom i armijom navijača na severoistoku Italije. Poluprazni Stadio Bentegodi, na kome su gostujući navijači često bili brojniji, potvrđuje da je kapacitet simpatičnog Chieva ipak neki niži rang takmičenja.

Naredna 2007/08. obećava velika uzbuđenja. Povratak velikana kao što su Juventus, Napoli i Genoa, uz Inter, Milan, Romu, Lazio, Fiorentinu i ostale, najavljuje kvalitetan i neizvestan šampionat, koji će Seriji A vratiti epitet jednog od najatraktivnijih klupskih takmičenja fudbalske igre. O tome više – u avgustu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.