Ima li etike u sportu?

Etika sporta, ili ono što se danas sve češće naziva bioetikom sporta, obuhvata u užem smislu kritičko razmatranje dopinga, mita i korupcije u sportu, ali i problem medicinskoetičkih principa, recimo, princip informisanog pristanka upućen povređenom sportisti od strane sportskog lekara, kao i razmatranje etičkih dilema u izboru između kvalitetnog medicinskog oporavka i brzog oporavka sportiste radi što bržeg vraćanja na teren.

Sandra Radenović
Podeli

U širem smislu, etika sporta se bavi svim onim etičkim aspektima sporta kako u medicini sporta, tako i u brojnim humanističkim disciplinama kao što su sociologija i psihologija sporta: medicina sporta kao primarno zdravstvena delatnost, sportska traumatologija i poseban pristup sportskog lekara povređenom sportisti, sociološki i psihološki aspekti sporta, kontekst i društvena uslovljenost sporta, uticaj društva na sport i povratni uticaj sporta na društvo, sportski događaj, igrači (akteri), posrednici, navijači i sportska publika i njihove uloge kao očekivano ponašanje, mediji, odnosno sportski novinari kao najznačajniji posrednici savremenog sporta, veza nacionalnog identiteta i sporta, rasizam u sportu, žene u sportu i rodne nejednakosti u sportu itd.

Glavni etički principi u sportu odnose se na poštovanje protivnika, fer plej (fair play), nekorišćenje doping sredstava i princip striktne odgovornosti sportiste (sportista je uvek odgovoran za ono što dospe u njegov/njen organizam). Čuveno načelo Pjera de Kubertena (Pierre de Coubertin) „važno je učestvovati, a ne pobediti“ jeste jedan od etičkih principa u sportu nasuprot principu „pobede po svaku cenu“. Specifičan odnos sportskog lekara, pacijenta, odnosno povređenog sportiste i trenera jeste takozvani trijas koji je nezaobilazna tema etike u sportu. Da li će lekar preporučiti povređenom sportisti kvalitetan, ali duži medicinski oporavak, kako mu nalaže medicinska etika, ili će pod pritiskom trenera, čelnika kluba, ali neretko i samog sportiste, preporučiti brz oporavak radi što bržeg vraćanja na teren? Kakve će dugoročne posledice ovakva preporuka imati na zdravlje sportiste? – pitanje je rezervisano ne samo za one koji istražuju etičke probleme u sportu, već je reč o značajnoj temi za svakog lekara sportske medicine, svakog trenera i klub, ali prevashodno za buduće i sadašnje sportiste jer pomenute odluke direktno utiču na njihovo zdravlje, karijeru i život. Podsetimo na dobro poznat slučaj Ivana Gudelja (1960.), bivšeg hrvatskog fudbalera, danas trenera, koji je zbog bolesti prekinuo igračku karijeru sa 26 godina. Kao igrač bio je razoran, prodoran, podjednako uspešan u napadačkim i odbrambenim akcijama, doneo je brojne pobede, recimo protiv Dnjepra, Valensije, Sparte itd. Poslednja utakmica bila mu je sa Crvenom Zvezdom na Poljudu kada je osetio veliku iscrpljenost, a zapravo nije znao da mu zbog hepatitisa B propadaju mišići. Izašao je iz igre popraćen zvižducima zbog "simuliranja". Imao je ugovore Bordoa i Reala iz Madrida, ali su tako propali. Vođen lošim procenama lekara, posle lečenja se dva puta prerano vraćao treninzima i oba puta mu se bolest ponovo vraćala pa je na kraju morao da prekine igračku karijeru. U ovom slučaju postavlja se pitanje prirode lekarske greške – da li je sportski lekar napravio slučajnu grešku, previd, jer nije dijagnostifikovao hepatitis B, što se i medicinskim laicima čini malo verovatno, ali nije isključeno, ili je reč o dogovoru sportskog lekara, trenera i klupskih čelnika da se ovaj sjajan igrač što duže zadrži na terenu uprkos zdravstvenim problemima a u skladu sa principom „pobede po svaku cenu“? Etika sporta ne može da dā konačan odgovor, niti može da ponudi formule za rešavanje sličnih budućih slučajeva, ali ukazivanjem na ovakve i slične primere, može da opomene sve buduće i sadašnje sportiste na rizik od lošeg ishoda i da uputi na neophodnost permanentnog opreza u sportskoj karijeri.

Pomenuli smo princip nekorišćenja doping sredstava i princip striktne odgovornosti sportiste (sportista je uvek odgovoran za ono što dospe u njegov/njen organizam). Ipak, poznati su slučajevi dopinga u sportu kada su takmičari bili pozitivni na testovima ne svojom krivicom, već zbog slučajne lekarske greške, recimo jedan naš rukometaš je lečen diuretikom koji je na doping listi, ruski košarkaš je lečen anabolicima, francuski košarkaš beta-agonistima, španska košarkašica sagorevačima masti u kojima su bile doping supstance itd. Dijego Maradona je bio diskvalifikovan sa Svetskog kupa u SAD 1994. godine zbog efedrina koji mu je dao lični trener, inače blizak prijatelj (kada su potrošili lek koji su doneli sa sobom, lekar fizijatar je otišao do apoteke da kupi isti takav, ali nije video malu razliku u formuli ispisanu sitnim slovima pri dnu kutije). Itd.

Još jedna značajna tema vezana za etiku sporta tiče se milionskih ugovora koje igrači potpisuju sa klubovima. Naime, kupoprodaja igrača se može posmatrati i kao jedan sofisticiran vid modernog ropstva i može ući u šire shvatanje i definiciju trgovine ljudima. Pri tom, svakako da bi trebalo imati na umu činjenicu da trgovinа ljudimа predstаvljа jedаn od nаjgrubljih vidovа kršenjа osnovnih ljudskih prаvа i da su u velikom broju slučаjevа ugroženi život, zdrаvlje i slobodа žrtаvа ovog krivičnog delа. Kada su u pitanju milionski ugovori i tretman, tačnije kvalitet života igrača koji je pod ugovorom, jasno je da ne možemo govoriti o trgovini ljudima u okviru pomenute definicije. Ipak, uzimajući u obzir ograničenu slobodu kretanja igrača i činjenicu da se igrač često i ne pita za koji klub će igrati, tačnije koji klub će ga kupiti ili prodati, jasno je da igrač zapravo dobija svojstvo robe koja se kupuje i prodaje i da se u širem smislu može govoriti o jednom sofisticiranom i prevashodno, legalnom obliku trgovine ljudima. Pomenimo samo primer fudbalskog kluba Dinamo koji je već godinama rasadnik talenata koje prodaje najvećim evropskim klubovima za sume koje su za naš region nepojmljive. Veliki svetski klubovi imaju i svoje skaute koji su najzaslužniji za nalaženje novih talenata i kasnije, za kupoprodaju igrača. Dakle, pitanje: “Mogu li se čelni ljudi i menadžeri određenog kluba nazvati trgovcima ljudima u jednom sofisticiranom i ponovimo, legalnom vidu?” – jeste, pored svih pobrojanih tema, jedno veoma intrigantno pitanje za etiku sporta.

Doc. dr Sandra Radenović

Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja BU

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.