Stiv Frensis – cilj mu je bio da izgradi imperiju droge

Legendarni Stiv Frensis otvorio se pričajući o njegovom problematičnom detinjstvu, kako je morao da diluje krek i sve kroz šta je prošao da bi došao do NBA.

SAD
Podeli
Foto: Getty Images: Ronald Martinez /Allsport
Foto: Getty Images: Ronald Martinez /Allsport

Frensisu nije bilo lako od samog početka. Rođen je u Merilendu 1977, a kao mali je zbog teške finansijske situacije, kao i smrti majke i toga što mu je otac osuđen na 20 godina zatvora, bio primoran da diluje drogu.

Nakon što mu je majka preminula, ostao je da živi sa svojom bakom koja je, kako on kaže, imala majčinsku ulogu u njegovom životu.

Stiv je 1996. otišao u Teksas, gde je pohađao srednju školu San Hasinto, da bi se, nakon samo godinu dana provedenih na koledžu Alegeni, 1998. prebacio na Univerzitet Merilend.

Stivi ‘Frenčajz’ je tamo proveo jednu sezonu, nakon čega je ipak odlučio da odmah izađe na NBA draft. Te godine prosečno je beležio 17 poena, 4,5 asistencija i nešto manje od tri ukradene lopte.

Photo by Jamie Squire/Getty Images
Photo by Jamie Squire/Getty Images

Na draftu, izabran kao 2. pik, momak iz Takoma Parka je morao da opravda očekivanja. Draftovan je od strane Vankuver Grizlisa, posle čega je izrazio veliko nezadovoljstvo, tako da su glavni ljudi bivše NBA franšize bili primorani da ga trejduju u Hjuston Roketse.

U svojoj NBA karijeri Frensis je tri puta bio Ol-star, a takođe je osvojio titulu najboljeg rukija godine. Sem za Hjuston nastupao je za Orlando i Njujuork.

Kroz karijeru beležio je 18 poena, šest asistencija, 5.6 skokova i jednu i po ukradenu loptu po meču, a van njega bio je možda još aktivniji, od konstantnog opijanja do hapšenja i pljačke automobila, četrdesetjednogodišnjak je definitivno ostavio trag.

Frensis je odlučio da se otvori ispričavši svoju životnu priču za ’’The Players’ Tribune”.

Photo by Nick Laham/Getty Images
Photo by Nick Laham/Getty Images

Sem Kasel me je izveo veče pred moju prvu NBA utakmicu. Igrali smo protiv Baksa u Hjustonu i on je znao da ću da ga isprašim. Međutim Sem je iz Baltimora, a ja iz Vašingtona, tako da je pokušao da me nekim ‘Džedaj’ trikovima ubedi da on meni čini uslugu tako što me drži budnim do šest ujutru i daje mi bratske savete. Nismo se čak ni provodili, sve je to bio deo njegove obmane.

Bilo smo u nekom klubu, pili smo ledeni čaj ili tako nešto, a on mi je pričao šta moram da uradim kako bih preživeo u NBA. Posle nekog vremena rekao sam mu – ‘brate moram da idem’ – na šta mi je on odgovorio, – ‘ne, jedino što moraš da uradiš je da sedneš da bih te naučio kako da se nosiš sa obožavateljkama’.

Ovaj go***r me je hipnotisao. Oko 5 ujutru, ceo osećaj se promenio. Odjednom je počeo da mi priča kako će me sutra uveče razbiti. Mislio sam se u sebi, pa čekaj malo… – ‘Kažem ti Stiv, razbiću te tako pospanog. Odmori se’.

Izašli smo iz kluba i sunce je već sijalo. Moram da budem u areni za sat vremena, a nisam čak ni pijan, nije mi ništa. U glavi su mi odzvanjale Semove gluposti i osećao sam se kao da sam budan već tri dana.

Čoveče, on mi je to veče ubacio 35 poena. U prvoj četvritini bio sam toliko umoran da sam mislio da ću da se onesvestim. Razmislite o tome, ja sam neki tamo ruki u timu sa Čarlsom Barklijem i Hakimom Oladžuvonom. Kada smo se okupili ovi momci su me gledali kao da sam nebitan. Rudi Tomljanovič me je gledao i mislio – ‘Trejdovali smo 15 igrača u Vankuver za ovo?’

Photo by Jeff Gross/Getty Images
Photo by Jeff Gross/Getty Images

Mislim da sam šutirao 4 od 13 i da smo izgubili. Posle utakmice sam video Sema koji mi je rekao – ‘Nemoj da zaboraviš, van terena smo prijatelji, ali van njega…’. Mislio sam se – ‘Ti lukavi go***ru’. Naučio sam lekciju. Sada bi trebalo da poznajem igru?

Morate da razumete nešto o mojoj priči, a razumem da nekom ko ima manje od 20 godina to izgleda nemoguće, jer skoro svi NBA igrači prolaze kroz iste stvari. Prepskul, AAU, besplatne patike, besplatni obroci. I to je dobra stvar, dobra za njih.

Ali šta je sa mnom? Četri godine pre nego što sam se našao u avionu sa Hakimom koji mi je pričao kako ćemo da zajedno da idemo u kupovinu odela od kašmira – četri godine pre nego što sam bio pred duelom sa Gerijem Pejtonom – bio sam na ćošku Mejpl Avenije u Takoma Parku, u Merilendu, gde sam prodavao drogu ispred kineskog restorana.

Majka mi je preminula, a otac je bio u zatvoru. Osamnaestoro ljudi je živelo u jednom stanu. Napustio sam srednju školu, nisam imao, nisam imao nikakvu stipendiju, nikakvo obrazovanje, ma ništa. To je bilo 1995. Gledao sam Alena Ajversona kako ‘ubija’ igrajući za Džordžtaun koji se nalazio nedaleko od mene, a ja sam stajao na ćošku po ceo dan i trudio se da napravim moje malo carstvo droge, nadajući se da me neće opljačkati, a uveče sam igrao basket u podrumu vatrogasne stanice.

Ne zna mnogo ljudi moju pravu priču. Nekada sam sebe zapitam – ‘Čoveče, kako sam uspeo da se nađem u tom avionu sa Hakimom?’

Ne pokušavam da glorifikujem prodavanje droge. Nema ničeg veličanstvenog u tome. Ali, morate da razumete odakle ja dolazim i iz kog vremena. Odrastao sam u Vašingtonu 80ih godina tokom krek epidemije. Nemojte nikad da to zovete erom, to je bila epidemija. Krek je opustošio našu celu zajednicu, zahvatilo nas je kao kuga. Ja sam to video, preživeo i na tome zaradio.

Moje prvo sećanje je kada sam išao u posetu svome ocu u zatvoru, gde je policajac mene i moju majku odveo u malu sobu. Oboje su nas skinuli gole. Imao sam tri godine, ali to nije bilo bitno. Ljudi su tako pokušavali da unesu drogu u zatvore, toliko su bili očajni.

Otac mi je u zatvoru proveo 20 godina zbog pljačke, bio je poznat u DC, kao i moja braća, to je bila moja realnost. Ja sam bio veoma mali i kada su se moji roditelji razveli, njena poruka mojoj braći je glasila – ‘Ne Stiv. Nikada Stiv. On mora biti drugačiji.’

Kada sam imao 10 godina, dobio sam prvi posao kao ‘sekretarica’ za narko dilera. Je l’ znate šta je trebalo da radim? Bilo je jednostavno, stajao bih ispred kineskog restorana i čekao pored govornice, izgledao kao nevinašce i kada god bi telefon zazvonio ja bih se javio.

Zvali su ljudi kojima je trebala ili droga, ili devojke. Rekao bih im gde da se nađu sa dilerima, i to je bilo to, svaki dan, ceo dan. 50 dilera bi stajalo na jednom uglu, a 50 nadrugom, a mali Stiv je bio pored govornice.

Foto: Getty Images
Foto: Getty Images

Kada sam imao 18 godina, majka mi je umrla od raka i to je bilo suviše za mene. Svaka nada koju sam gajio… zaboravi. U potpunosti sam prestao da se bavim košarkom, napustio sam AAU tim, prestao sam da igram u parku, odustao sam od škole, a moje dilovanje droge je dostiglo novi nivo.

Plan mi je bio da izgradim malu imperiju, sve dok me neko ne upuca ili dok ne zaglavim iza rešetaka. Nisam bio na radaru ni jednog koledža, bez majke, šta je bila poenta života?

Stvar koja me je spasila je ono što mi je rekao moj trener, Toni Lengli – ‘Reći ću ti šta će da se desi Stiv. Za deset godina, viđaćeš iste ljude, na istim ćoškovima, kako rade istu stvar.

Nosiće najnovije File, ili najnovije Džordanke i izgledaće sveže. Ali dok ih budeš gledao biće godinu dana stariji, i onda još godinu, a radiće istu stvar, i dalje će ih pljačkati, svaki dan. Ti možeš da uradš nešto drugačija.’

Nisam mogao da prestanem da razmišljam o tome, ostalo mi je u glavi. Imao sam jedan put ka spasu, ali to nije bilo preko Djuka, bilo je preko San Hasinto koledža, u Teksasu. Jedan od njihovih trenera me je ugledao na jednom AAU turniru i rekli su mi da imaju mesto u timu za mene.

Baka me je uverila da je to ono što bi moja majka želela, tako da sam popustio. Dala mi je 400 dolara i kartu za Hjuston. Treneri iz San Hasinta su me pokupili na istom aerodromu gde su tereneri Hjustona pokupili ‘Drima’ kada je dolazio iz Nigerije.

Iskreno, mislim da sam bio šokiran koliko i on. Tamo je bilo 30,000 belaca i mali Stiv. Totalni kulutrološki šok, ali sam konačno imao neku stabilnost u životu. Imao sam krevet, imao sam mesto u timu, i sa tim osiguranim, otišao sam tamo i ‘pokidao’.

Pitajte Šona Meriona. On je tada igrao za Univerzitet Vensen i bio je u timu najboljih mladih američkih igrača. Otišli smo u Indijanu i ja sam ga ‘ubio’. Imao sam kvadripl-dabl. Sećam se kada smo bili u NBA, smejali smo se tome tokom nekog treninga, a on mi je rekao da ima VHS snimak te utakmice kod kuće. Taj snimak postoji, a ja već 20 godina pokušavam da ga nabavim od Šona koji me uporno izbegava.

‘Uništavao’ sam ljude, ali to je bio na maloj sceni. Možda nekom bude zvučalo smešno, ali moj san je bio da budem na pravom koledžu, sa rancem na leđima, i da idem na predavanja. Zamišljao sam sebe na Džordžtaunu ili Merilendu kako sam opušten i idem na predavanje. To je bio moj san, tako jednostavan.

Godinu dana kasnije Geri Vilijams i Džon Tompson su se raspitivali o meni. Oklahoma i Klemson su pokušavali da me vrbuju, ali s obzirom da sam odrastao gledajući Lena Bajasa i Patrika Juinga, nije bilo drugog izbora sem Merilenda ili Džordžtauna. Zamalo da to bude Džordžtaun, ali nikada neću zaboraviti razgovor sa Džonom Tompsonom. Rekao mi je – ‘Stiv, stvarno nam se sviđaš, ali nam je otišao Alen Ajverson. Ne mogu da imam tebe odmah nakon Alena, stvarno ne mogu. Doživeću srčani udar’.

Poštovao sam to, a bio je i upravu, tako da sam se kao dvadesetjednogodišnjak prebacio na Merilend.

Moj očuh je dobio posao na univerzitetskom naselju u biletarnici. Dolazio je da me gleda svaki put kada smo igrali kod kuće, a kada smo bili na gostovanju on je radio i gledao me na TV-u u svojoj kabini.

Pomalo je smešno to što je moj biološki otac pljačkao biletarnice, a moj očuh radio u istoj. On je bio pošten. Postao je moj pravi otac, moj najbolji prijatelj, i bio je najglasniji u sali.

Od tog trenutka nisu mogli da me zaustave. Na kraju sezone sam bio jedan od najboljih, i svi su prognozirali da ću biti u top 5 na NBA draftu. Razmislite malo o tome, sa 18 sam prodavao drogu u Takoma Parku, sa 22 sam bio na NBA draftu i rukovao se sa Dejvidom Šternom. Je l’ znate gde se draft održao te godine? U Vašingtonu. Kako to objašnjavate?

Pretpostavljam da su ljudi i dalje ljuti zato što sam se borio za trejd iz Vankuvera. Zamalo da zaplačem kada su me Grizlisi birali na drugom mestu, nije bilo šanse da odem u hladnu Kanadu, toliko daleko od porodice, kada su svakako planirali da premeste franšizu.

Žao mi je… u stvari i nije mi žao. Sada svako vidi poslovnu stranu košarke. Taj tim se raspadao, a jedina stvar zbog koje mi je žao je što sam tamo imao najbezobrazniju konferenciju za štampu u istoriji NBA pre nego što su me trejdovali. Ajversonov ‘Trening?!’ incident nije bio ništa u poređenju sa tim.

Pa hajde brate, Kanada? Ja, tamo? To stvarno ne bi funkcionisalo, Hjuston je bio pravo mesto. Ljudi mi verovatno neće verovati, ali Hakim je imao jedan od najvećih uticaja na moju igru kada sam bio mali. Gledao sam njegov rad nogu i pokušavao da ga imtiriam. Moj krosover? To nije Džordan, to nije Ajverson, to je Hakim. Pogledajte moj rad nogu i videćete njega.

Posle takmičenja u zakucavanju 2000. i nakon što su Hakim i Čarls otišli, osećao sam se kao da me je Hjuston stvarno prihvatio. Ja i dalje živim u Hjustonu i uprkos svemu dok hodam ulicama ovog grada osećam da mogu da računam na te ljude. Čak i kada sam prolazio kroz neke mračne trenutke poslednjih par godina, kada sam bio uhapšen, svi u Hjustonu su bili uz mene. Koliko momaka koji su u gradu proveli samo pet godina, a u plej-of ušli jedanput, dobijaju toliko ljubavi?

Mislim da je to zbog energije u gradu koja je vladala kada smo Jao Ming i ja igrali, on je bio moj čovek. Kada je došao u Hjuston nas dvojica smo bili baš čudan duet. Dečko iz Kine i momak iz Vašingtona, a jezik nije bio čak ni glavni problem. Ja sam delom gluv na levo uvo, a on na desno, tako da ni sporazumevanje na prostom engleskom nije bilo najjednostavnije.

Bilo je smešno, ali to je bio moj čovek. Jao je bio ljubazan, pun poštovanja i pametan. Morao je da odradi 15 intervjua pre i posle treninga. Kamere su ga pratile svuda, bilo je ludo, a on nas je uvek pitao da li je sve ok, da li nam smetaju kamere, takva je on osoba.

Bio je moj omiljeni saigrač ikada, a takođe i odličan igrač. I dalje razmišljam o tome šta bi bilo da Jao nije žurio sa povratkom na teren nakon povreda i da nas nisu rastavili, i dalje me to proganja. Pobedili bi svakoga, svi to znaju u Hjustonu. Ali šta su oni uradili? Trejdovali su me u Orlando za Trejsija Mekgrejdija.

Foto: EPA/DAVE EINSEL CORBIS OUT, CHINA OUT
Foto: EPA/DAVE EINSEL CORBIS OUT, CHINA OUT

To me je slomilo. Nema poente pričati o mojem vremenu u Medžiku, a još manje u Niksima. To je bio haos. U obe ekipe je bilo isto, dovoljno je bilo da provedem pet minuta u svlačionici i da skapiram da nećemo nikoga pobediti. Moglo je da se provali za minut, takva je bila kultura.

Kada sam se 2007. vratio u Hjuston bio sam presrećan, ali iskreno tada je sve krenulo nizbrdo. Rik Adelman, čoveče… kunem se da sam se trudio na treninzima, pitajte Minga, ali Adelmanu su Luter Hed, Aron Bruks i Rafer Alston igrali pre mene.

Ne želim da omalovažavam te momke, ali daj, bre, čoveče. Publika bi skandirala moje ime iako sam bio na klupi. Dolazio bih kući uveče i sedeo na tremu, u totalnoj tišini. Nisam pio, nisam slušao muziku, nisam radio ništa. Sedeo bih tako do jedan ujutru i samo razmišljao.

Počeo sam prodavajući drogu na ćoškovima prestonice SAD i uspeo da se probijem do NBA za četri godine… i sada je sve gotovo? Kraj, sa 32 godine? Znao sam da je došao kraj i to je bilo jako teško progutati, ko god da ste.

Posle toga sam igrao u Pekingu, pa sam pokušao da se vratim u NBA, ali džabe. Trebalo mi je skoro četri godine da se suočim sa istinom da neću više igrati profesionalno, da je stvarno bilo gotovo.

Foto: Getty Images/ Otto Greule Jr /Allsport
Foto: Getty Images/ Otto Greule Jr /Allsport

Neki dani su bili baš tmurni, to ne poričem i znam da se ljudi pitaju – ‘Šta se kod đavola desilo sa Stivom Frensisom?’. Najteže mi bilo dok sam čitao neka s**nja na internetu gde su ljudi pričali da sam na kreku.

Kada sam pomislio da će moja baka i deca to čitati, to mi je slomilo srce. Pazite, prodavao sam krek kada sam odrastao, to priznajem, ali nikada u svom životu ga nisam koristio.

Šta se desilo sa Stivom Frensisom? Mnogo sam pio, to se desilo, a to može biti podjednako loše. U periodu od samo par godina ostao sam bez košarke, izgubio sam ceo identitet i izgubio sam svog očuha, koji je izvršio samoubistvo.

Od trenutka kada je moja majka preminula kada sam imao 18 godina, do trenutka kada sam napustio NBA, nikada nisam spuštao gard, čak ni na minut. Bio sam kao vojnik u ratu, nikada nisam uzdahnuo, a kada se sve završilo, bilo je kao da se odjavljujem… bila je to dobra vožnja.

Ovako ludu priču ne možete da izmislite", napisao je Stiv Frensis.

The Players’ Tribune

Luka Nikolić

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 1 idi na stranu