Sa Junajtedom u Atini: Od uzbuđenja do šoka

Nikada nisam leteo avionom, nikada nisam bio u Atini i nikada nisam gledao Junajted uživo.

Vuk Bošković Evropa
Podeli

Sve je počelo sa novim poslom na kome je jedan od klijenata lokalni vlasnik prava za Ligu Šampiona. Na poslu sam i gledao žreb. Nasmešio sam se kada je izvučen Olimpijakos, zato što je to trebalo da bude najlakši mogući protivnik, i zato što sam znao da je “moguće”. Moj mlađi brat i ja pratimo Junajted još od finala ‘99. Srbija je bila po bombama, mi, kao klinci, smo dane provodili u dosadi i strepnji. Nikada nismo ni videli, ni čuli bombu, ali sve dok nismo pogledali tih poslednjih nekoliko minuta na lokalnoj televiziji koja je ilegalno prenosila utakmicu dok je uglu bio znak za “vazdušnu opasnost”, nismo osetili bilo šta lepo ili uzbudljivo. To nije bio “glory hunting”, ti trenuci su bili o sećanju na normalan život na koji su ta dva klinca pred pubertetom zaboravili da postoji. Od tad do danas (moj brat intezivnije, strastvenije i požrtvovanije od mene) pratimo Junajted, prvo preko novina i retkih utakmica koje su bile prenošene, onda preko interneta i ilegalnih strimova. Danas je Junajted lako gledati jer lokalni vlasnik prava za Premijer Ligu ima 7 kanala i svake nedelje na TV je Junajted. I bez obzira na školu, na posao, na obaveze ili izlaske, Junajted se gleda. Pogotovo ove sezone.

Nakon što me je na stolu u kancelariji jednog ponedeljka sačekala koverta sa kartama, zbog koje sam, zato što još niko od kolega nije došao, skakao od sreće nekih 5 minuta po celom ofisu, ostatak je bio lak. Rezervisali smo let i hotel, sakupili novac, proučili i beogradski i atinski aerodrom, “keširali” skoro celu Atinu na “Google Maps”, i proveli skoro dve nedelje koristeći svaki slobodan trenutak razmišljajući o svakom trenutku u kom smo želeli da budemo na stadionu dok smo gledali utakmicu na TV, o svakoj pesmi koju smo pevali ispred tog televizora na užas naših komšija, svesni sve vreme da će ovaj put u Atinu biti jedna od retkih prilika kada ćemo moći da gledamo Junajted. Svesni, iznad svega, da nikada nećemo uživo gledati Fergusonov Junajted.

Let iz Beograda u Atinu u ponedeljak pred utakmicu je protekao kao po planu za Mojsov Junajted. Na početku je bilo nervoze i nekoliko nesigurnih trenutka, ali od trenutka kada smo se podigli iznad oblaka, sve je izgledalo mirno, lepo i pod kontrolom. Kada smo se spustili u Atinu, padala je sitna kiša i postojao je jasan osećaj nesigurnosti i tenzije zbog nepoznatog. Nikada ranije nismo bili u Atini, i nikada u poslednjih 20 godina Junajted nije bio u ovakvoj situaciji.

Na aerodromu, dok smo čekali autobus koji bi nas prevezao na potpuno suprotan kraj grada, gde su stadion i naš hotel, prišao nam je čovek tražeći otvarač za svoje grčko pivo. Odgovorili smo na englskom da nemamo, i on je progovorio sa jakim „mankunijskim“ akcentom. Mom bratu i meni su se u istom trenutku ozarila lica. Upoznali smo se, on i njegov prijatelj su došli iz Mančestera preko Beograda „da bi putovanje trajalo što duže“. Osmesi. Rekli smo mu da je ovo prvi put da gledamo Junajted. On nam je odgovorio da ga prati „all over Europe“. Opet osmesi. Pre nego što se vratio svojim pokušajima da otvori pivo, rekao nam je da će se Junajtedovi navijači skupiti u „Džejms Džojs“ pabu. Ozareni smo ušli u mali, prljavi, smrdljivi autobus.

Dok se prolazi Atinom, osećaj zenita koji je prošao je gotovo opipljiv. Zatvoreni saloni nameštaja, zatvoreni saloni automobila, zatvoreni saloni jahti, grafiti ekstremnih političkih opcija po zidovima, retko koji automobil na putu koji je mladji od pet godina, gužve na autobuskim stanicama, zabrinuta lica ljudi u oronuloj odeći koji u autobuse ulaze. Ovi ljudi pamte bolja vremena, bolja vremena koja su tek nedavno prošla, ali vremena koja izgledaju kao da se neće skoro vratiti. Naravno, nas dvojica smo i dalje bili nasmejani i uzbuđeni zbog svega, ali nam je bilo jasno, da mi, kao navijači Junajteda, i svi ti obični građani Atine, imamo nešto zajedničko. Spolja, naši problemi izgledaju banalno u odnosu na njihove, ali iznutra, osećanje je isto.

Došli smo do stadiona. U Srbiji, gotovo da postoji mit o Olimpijakosu i njegovim navijačima. Proističe iz „bratskih“ odnosa između njih i navijača Crvene zvezde. Rečeno nam je da se spremimo za „pakao“ i da nikako ne ne nosimo Junajtedov grb. Stadion nije bio preterano impresivan. Brending koji je bio opšte prisutan kao da je delimično bio tu i da sakrije arhitekturu stadiona. Tražeći hotel koji je bio u blizini, prošli smo kroz nekoliko mračnih ulica. Tom rutom ćemo ići nekoliko puta u narednih dan i po i svaki put je bilo podjednako neprijatno i napeto. Hotel je mnogo bolje izgledao na „booking.com“. Najveći deo biznisa hotela, bilo je očigledno, proističe od iznajmljivanja soba muškarcima koji su hotel koristili kao mesto gde bi doveli svoje ljubavnice, mlade devojke i prostitutke na par sati. Mi smo bili smešteni na četvrti sprat, zajedno sa ostalima koji nisu dobro pročitali podtekst stranice hotela na sajtu Booking-a. Ali soba je imala osnovno: čistu posteljinu, wi-fi i pikslu.

Oporavili smo se od leta, proverili tviter, na konferenciji za štampu Runi i Mojs su najavljivali juriš na pehar, i prošetali kroz naselje oko hotela koje se zove „Tzavella“. Oronulo i siromašno, izgledalo je kao da dobra vremena nikada ovde nisu ni bila. Uzeli smo taksi, u kome, naravno, nismo uspeli da se sporazumemo i nekako došli do centra Atine, gde se i nalazio pab. Prošetali smo sa izraženim osećajem déjà vu-a, jer Atina po svom arhitektonskom haosu, mirisu i generalnoj zapuštenosti, jako podseća na Beograd. Prošlo je deset, grad je utihnuo i posle desetak minuta šetanja, čuli smo ih. Pratili smo zvuk i u sporednoj, jednosmernoj ulici, našli smo ih. Zastave na ogradi, grupice oko ulaza, koktel mirisa raznih alkoholnih pića. I pevanje. Sve ono što smo stotinu puta videli na Youtube. Mirno smo ušli. U ogromnoj, zamračenoj prostoriji, neki su sedeli na stolicama, pili i pričali, ali najveći deo je stajao ispred šanka, na kome su stajali ljudi goli do pasa. Naručili smo pivo i obrzo se osetili samosvesno što ne pevamo, pa smo se priključili. I izgubili glasove u narednih 45 minuta. Sve ono čime smo uznemiravali komšije prethodnih godina je ovde pevano iz sveg glasa. Pivo je ostajalo po podu, poslužavnik je služio kao muzički instrument, a kada bi se on polomio, ostaci njega bi bili upareni sa novim za stvaranje još glasnijeg instrumenta. Slikali smo, snimali i nismo ni sa kim progovorili ni reč. Jer nije bilo ni potrebe. Pevalo se, pilo se, izlazilo se napolje na cigaretu i krug bi se iznova i iznova ponavljao. Otišli smo pevušeći „da svako od nas stoji iz Dejvida Mojsa“.

Probudili smo se pevušeći istu pesmu, i ceo dan je ostala sa nama dok smo nastavili obilazak Atine koja tokom dana, kao i Beograd, ima šarma. Svuda su istorijski i kulturni spomenici koji izazivaju divljenje ali koje vreme, bez obzira na sav trud da budu očuvani, guta. Opet, paralele su našim putem ovamo su bile očite. Razmišljali smo i pričali o Junajtedu dok smo hodali između ogromnog broja prosjaka sa najrazličitijim „pičevima“ i navijača sa jakim „mankunijskim“ akcentima.

Nakon smrti ili odlaska svakog velikog vladara u istoriji, pogotovu grčkoj, niko nije planirao da se sve što je on postigao raspadne. U srpskoj istoriji car Dušan je vladao najvećim delom jugoistične Evrope. Carstvo se raspalo pod njegovim sinom, Urošem Nejakim. Taj nadimak Uroš sigurno nije dobio na dan kada je preuzeo vlast. Tog dana, tema je sigurno bila „konzistentnost, održanje, pa i jačanje carstva“. Osećali smo tenziju, iako nismo pričali o njoj. Po prvi put u životu smo se vozili metroom. Dan je trajao predugo, navijači iz Mančestera, sigurno naviknuti na ovu karakteristiku praćenja Junajteda su vreme skraćivali kriglama piva i povremenim spontanim pevanjem pesama. Polako smo krenuli ka stadionu. Strah, podstaknut pričama o „paklu navijača“ se pojavio kada smo se prvi put pojavili pred stadionom. Prošli smo kroz nekoliko sigurnosnih „čekpointa“, i ušli na stadion, uzbuđeni, sat vremena pred početak meča. Po srednje-evropskom vremenu. Robovi televizije od kada gledamo fudbal, utakmica „Lige šampiona“ je uvek u 20:45. Naravno i te večeri je bila, ali mi nismo uračunali vremenku razliku. Do početka meča je bilo dva sata. Nakon prvog talasa uzbuđenja počeli smo da gledamo ljude kako polako pune tribinu do nas, tribinu pored koje su bili stakleni zidovi i Junajtedove zastave. Oko nas su polako sedali Olimpijakosovi navijači, uglavnom očevi sa sinovima, ali svi u obeležjima kluba. Obojici su klecale noge. Čekali smo da se Junajtedovi igrači pojave na zagrevanju i kako se to desilo, nekih deset minuta smo ćutke posmatrali sve te ljude koje godinama gledamo sa četvrtastom staklenom ogradom između nas i njih. Fudbal, kao što sam i ranije znao, izgleda drugačije kada nije kadriran, na TV bi trebalo da bude uzbudljiviji jer ima narativ, ali osećanje koje smo imali dok smo ih gledali kako rade najosnovnije, obične stvari je bilo još jače nego ispred TV. Taj prazan teren, sa njima na njemu je predstavljao sve što smo, kao navijači želeli. Teren, sa svojom zelenom površinom i belim linijama je polje snova, a naša uloga je da iz sve snage želimo i guramo te ljude u crvenim dresovima da snove o pobedi ostvare. Gol u gostima bi te večeri bio dovoljan.

Stadion se napunio, navijači su bili glasni, ali „kavez“ se takođe čuo. Oko nas su bili Grci, uzbuđeni, nasmejani, zadovoljni jer gledaju ovako veliki meč. Ista atmosfera je i u Srbiji svaki put kada veliki klub dolazi. Preovlađujuće osećanje je „mi smo deo sveta“. Nas dvojica smo bili nervozni, što zbog njih, što zbog rezultata. Tiho smo sebi u bradu pevali zajedno sa „kavezom“. Pet minuta pre meč, petoro ljudi je ušlo na tribinu i uputilo se ka nama. Imali su zabrinute izraze lica. Jedan od njih mi je prišao, i misleći da sam Grk sa akcentom koji sam već bezbroj puta čuo u poslednjih 24 sata rekao: „Mi smo dobri ljudi, ne želimo da umremo, samo podržavamo svoj klub“. Objasnili smo i seli su pored nas. Kako je meč počeo, gledali smo Junajted okruženi Junajtedovim navijačima.

Tok utakmice, za razliku od terena je izgledao potpuno isto kao i na TV. Ne samo te večeri, nego tokom cele sezone. Brat je počeo da se trese, što zbog uzbuđenja, što zbog straha, što zbog hladnoće kako mi je rekao. Ja sam imao veliko pakovanje žvaka i podelio sam svima kojima sam mogao, i Junajtedovim i Olimpijakosovim navijačima. Straha posle toga više nije bilo. Čekali smo da Junajted nešto uradi. Iznova i iznova smo pevali „David Moyes’ Red army“. Sa prvim golom, glave su nam pale u ruke. Do poluvremena se ništa nije desilo. Nervozni, zapalili smo cigarete. Počeli smo da pričamo sa Junajtedovim navijačima. O utakmici teško da je nešto moglo da se kaže. Jedan od njih nas je pitao kako smo stigli, i rekao da odmah posle utakmice lete u Mančester. Nas je čekao još jedan dan u Atini. Želeli smo da se menjamo sa njim iz mnogo razloga. Pitali smo ga gde sedi na „Old Trafordu“. Na „Stretford Endu“. Nasmejali smo se prvi put od kad je utakmica počela. Onda nam je pokazao sezonsku kartu. Mom bratu se zatresla ruka dok ju je držao u ruci. Verovali smo da će drugo poluvreme biti bolje. Nije bilo. Drugi gol je mogao da se oseti pre nego što se desio. Ćutali smo do Van Persijeve šanse. A onda je iz kaveza pored nas počelo. „We’ll never die, we’ll never die“. Glasnije nego ostatak stadiona. Moj brat je cepao svoj glas zajedno sa njima. Onda je sudija svirao kraj i stadion je eksplodirao. Van Persi i Vidić su otišli odmah u tunel, najveći deo ostalih je mlako aplaudirao ili mahnuo sa sredine terena, niko nije prišao kavezu. Dok se stadion polako praznio, nas dvojica nismo hteli da odemo. Ranije tog dana, dok smo hodali Atinom razmišljali smo kako ćemo na četvrtfinale ubeđeni da će, bez obzira na užas ove sezone, Olimpijakos biti eliminisan. Ćuteći smo izašli sa stadiona i sa tim, ponovo se pojavio strah koji je ostao sa nama dok smo poslednji put prolazili kroz mračne ulice. Kako smo ušli u sobu, brat je počeo da se naglas žali zbog Van Persijeve šanse. Zapalio sam cigaretu i razmišljao sam o tome kada ću ponovo uživo gledati Junajted.

Ujutro, glasine o Mojsovom otakzu su se pojavile po tviteru dok smo kupovali suvenire. Sretali smo ponekog Junajtedovog navijača. Seli smo na kafu. Umorni i razočarani, gledali smo ljude kako prolaze. Videlo se ko je Grk, a ko turista po tome ko je obraćao pažnju na istorijske spomenike. Grci ih nisu ni bili svesni, sve te istorije, slave, značaja. Potpuno su ih zanemarivali, verovatno znajući da taj stepen uspeha njihova nacija verovatno nikada više neće ostvariti. Na trenutak sam se u potpunosti identifikovao sa njima. Onda mi je brat dao bedž Junajteda koji je krišom kupio ranije. Nasmešio sam se i stavio ga. Krenuli smo polako ka aerodromu. Junajted je postizao veće stvari od pobede sa tri gola razlike, čak i ove sezone.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.