Antić i Raduljica: Zrelošću do NBA uspeha

Već više od decenije traju pokušaji da se evropska košarka što više približi onoj koja se igra „preko bare“, pravila se menjaju iz godine u godinu, sve u nameri da se postigne što veća koherentnost u svetskoj košarci.

Ipak, skraćivanje napada na 24 sekunde, podela toka meča na četvrtine, ukidanje sudijskog podbacivanja na početku deonica, te pomeranje linije za tri poena nije donelo suštinske promene, u košarkaškoj filozofiji i načinu shvatanja igre pod obručima.

Upravo je to razlog zbog koga se veliki broj ljubitelja košarke sa Starog kontinenta našao u čudu nakon objave da su ove sezone u NBA karavanu našli mesto igrači poput Pera Antića i Miroslava Raduljice.

Spasoje Veselinović
Podeli

U daljem tekstu sledi promatranje o tome šta je centarskom dvojcu falilo u evropskoj košarci, te kako je makedonski reprezentativac stigao do mesta na prestojećem Ol-star vikendu.

Gotovo po pravilu, u NBA su sjajne karijere izgradili košarkaši sa gotovo minimalnim uspesima u Evropi, da li se sećate igara Dirka Novickog ili Peđe Stojakovića u matičnim državama?

Čak i Vlade Divac je u SAD otišao kao igrač bez neke velike klupske karijere, njegovim stopama su krenuli i Predrag Danilović, Aleksandar Đorđević, Žarko Paspalj, ali nisu uspeli da se adaptiraju na sistem, možda baš zbog toga što su u NBA stigli kao formirani igrači, sa već izgrađenim imenom i reputacijom.

Naravno, bilo je tu i drugačijih primera poput Arvidasa Sabonisa i Dražena Petrovića, ali u prilog činjenici da se košarkaši koji su dostigli vrhunski nivo u evropskoj košarci teško snalaze „preko bare“ govore i slučajevi Huana Karlosa Navara i Serhija Rodrigesa, a svakako u tu grupu svrstava se i Željko Rebrača.

To je tema za neku drugu priliku, trenutno je važnije da će na predstojećem Ol-star duelu „Zvezda u usponu“ Evropu predstavljati Pero Antić i Janis Adetokumbo, a čini se da je mesto među 18 izabranih zaslužio i Miroslav Raduljica.

Pero Antić - prvi Ol-star Makedonac

Domaća košarkaška javnost je njega podrobnije upoznala 2005. godine, kada je u tandemu sa Miroslavom Raičevićem stigao iz Grčke u Crvenu zvezdu na zahtev, tada tek imenovanog, trenera „crveno-belih“ Dušana Šakote.

Iako najavljivan kao veliko pojačanje, igrač sa evroligaškim iskustvom, Antić je za dve sezone u Zvezdi, najblaže rečeno, pružao solidne partije, ali ništa više od toga. Dvocifreni broj poena u proseku je imao samo u sezoni 2006/07. Jadranske lige, međutim izgleda da se on najmanje pitao.

Kada se obrazlažu Antićeve igre u „crveno-belom“ mora se uzeti u obzir njegova u najmanju ruku sporedna uloga u timu. Šakota je u timu imao veliki broj sjajnih individualaca, a prisustvo Milana Gurovića, Džeroda Hendersona i Lerija O'Benona imalo je za posledicu mali broj akcija za Antića, koji je bio tek četvrta ili peta opcija u napadu. Ipak, zanimljivost predstavlja činjenica da je za dve sezone u Zvezdi imao preko 60 procenata uspešnosti u šutu za dva, te preko 40 za tri poena.

Došao je na velika, ali otišao na mala vrata sa Malog Kalemegdana i to bugarski Lukoil, gde je potpuno eksplodirao, prvi put je u karijeri imao na raspolaganju više od 30 minuta po utakmici što je vratio gotovo dabl-dabl učinkom (18,2p, 9,1sk).

Selidba u Lokomotivu Kubanj nije mu donela napredak u karijeri, naprotiv, beležio je najlošije procente u karijeri, što ga je posle samo jedne sezone vratilo u Sofiju. Posle još jedne godine u Lukoilu, te istog perioda provedenog u Spartaku iz Sankt Peterburga došao je prelomni trenutak u njegovoj karijeri.

Redukcija budžeta primorala je Olimpijakos da na tržištu traži jeftinije igrače, a izbor Dušana Ivkovića za poziciju centra pao je na Pera Antića. Doskorašnji selektor reprezentacije Srbije znao je kako da koristi makedonskog košarkaša, koji je na terenu provodio nešto manje od 20 minuta na parketu, ali je činio sjajan pik-en-rol tandem sa Vasilisom Spanulisom.

Dve sezone, dve titule šampiona Evrolige i jedino što je ostalo pred Antićem je izazov u NBA. Nije imao šta da izgubi u 31. godini, a dobio je mnogo. Ponovila se tvrdnja da je izbor tima od presudne važnosti za uspeh u najboljoj košarkaškoj ligi sveta, a Antić nije mogao bolje da izabere.

U timu Atlanta Hoksa na ruku su mu išle povrede visokih igrača, pre svih Ala Horforda i Džona Dženkisa, a u konkurenciji Gustava Ajona i veterana Eltona Brenda trener Majk Badenholzer je odlučio da prednost pruži Makedoncu.

Antić je gotovo savršen igrač na poziciji „petice“ za NBA ligu, a njegov stil igre se bez preterivanja može uporediti sa Divčevim. Šut sa distance mu je i dalje prva opcija, a kako su protivnici postali svesni odakle preti najveća opasnost, Antić često dolazi do „tripl-trit“ situacije, kada fintom šuta izbacuje čuvara iz ravnoteže i jednostavno može da bira šta će učiniti, da li će ići na prodor, na šut ili na asistenciju.

U 31. godini Antić će biti sigurno jedan od najstarijih učesnika utakmice na kojoj učestvuju rukiji i sofmori, a dok se ne oporavi Al Horford pozicija startnog centra u Hoksima ne bi trebalo da mu izmakne, samo da ga zaobiđu povrede i neko eventualno pomračenje svesti koje bi prouzrokovalo nerezonske poteze ili pad u formi.

A Raduljica na Ol-staru?

Sigurno jedan od najćudljivijih košarkaša današnjice je uprkos očekivanjima stručnjaka i „stručnjaka“ da će ga slaba posvećenost treninzima i nesportski način života odvesti na dno, za kratko vreme stigao do samog vrha.

Ipak, da li će ostati tu gde jeste, napredovati ili nazadovati zavisi samo od njegovog karaktera, pošto talenat ni u jednom trenutku nije bio sporan, čak ni kada je na kraju prošle sezone dobio odrešene ruke od Anadolu Efesa, čiji stručni štab nije imao strpljenja ni razumevanja za srpskog košarkaša.

Već kao junior najavljivao je sjajnu karijeru, škola FMP Železnika je sjajno funkcionisala, a kroz pozajmice Borcu iz Čačka mladi košarkaši su dobijali seniorske minute koje nisu mogli da očekuju u Jadranskoj ligi.

Sa 17 godina je debitovao za prvi tim „Pantera“, a pravu priliku dobio je u sezoni 2008/09. kada je 13 od 26 utakmica završio sa dvocifrenim učinkom i tada se činilo da je srpska košarka dobila reprezentativnog igrača za narednih desetak godina.

Sledeće sezone je imao oscilacija u formi, ali je i dalje bio sjajan, čak na šest utakmica je imao indeks blizi ili više od 30 poena, što mu je omogućilo da 2010. stigne do petogodišnjeg ugovora sa, tadašnjim, Efes Pilsenom.

Želja turskog kluba da se što pre domogne trofeja bila je snažnija od namere da se kvalitetno radi sa mladim igračima, te je Raduljica morao da se seli, najpre u Albu, potom u Partizan, da bi evropsku sagu za sada završio u Azovmašu.

Iako se sa „crno-belima“ nije rastao na najbolji način, čini se da je ta sezona provedena u Beogradu veoma značila nekadašnjem mladom reprezentativcu, jer je imao priliku da sarađuje sa, verovatno najboljim belim centrom na svetu, Nikolom Pekovićem, iskusnim Raškom Katićem i trenerom specijalistom za rad sa visokim igračima Vladom Jovanovićem.

Ono što je rečeno u delu o Peru Antiću u vezi sa izborom kluba u NBA dobija na značaju kada se prenese na Raduljičin slučaj. Američke kolege su ga svrstale među najlošije košarkaše u kompletnoj ligi na početku sezone, ali ih je momak rođen u Beogradu potom dao dovoljno materijala za jedno lepo i uljudno izvinjenje.

Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, velikih problema sa povredama i dalje imaju Baksi, veći deo sezone igraju sa sedam ili osam igrača u rotaciji, što je otvorilo prostor Raduljici, a on se nije libio da ga iskoristi na najbolji način.

Odlično koristi svoje prednosti, snagu i lucidnost, a treba očekivati da uskoro pokaže i zašto je u predsezoni govorio da ima i dobar šut sa distance. Ukoliko svojoj igri doda i taj element, neće morati da brine za svoj status, pogotovo što mu konkurenciju predstavljaju Zaza Pačulija i Ekpe Udo, najblaže rečeno, igrači sa ograničenim talentom i mogućnostima.

O svojim iskustvima u NBA ligi Raduljica je govorio za B92 u Novogodišnjem paketiću.

"Greek freak"

Ipak, čelnici lige nisu imali razumevanja za 4,7 poena i 2,4 skoka, što su Raduljičini procenti ove sezone, pa se on neće naći na skupu „Zvezda u usponu“, ali će Baksi ipak imati jednog predstavnika, iako se tome na početku sezone ni najveći optimisti nisu nadali.

Janis Adetokumbo je sa svega 19 godina trenutno najmlađi košarkaš u ligi, a mnoge je začudila odluka Milvokija da sa pozicije 15. u prvoj rundi prethodnog drafta izabere vižljastog crnoputog dečkića koji je jedino iskustvo u seniorskoj košarci imao u grčkom drugoligašu Filatilikosu.

S obzirom da je kvalitet i prve grčke lige tema za sebe, možete misliti kakva se košarka igra u nižem rangu takmičenja, međutim to nije bila prepreka za skaute Baksa da isprate igre momka sa verovatno najvećim šakama među igračima na spoljnim pozicijama.

Talenat jednog od četvorice braće Adetokumbo primetila je i španska Saragosa, sa kojom je po sticanju punoletstva Janis potpisao trogodišnji ugovor, međutim odlučio je da ostane još sezonu u Filatilakosu, gde je igrao i za juniorski i za seniorski tim.

Član Endesa lige je u istom momentu napravio sjajan potez, potpisavši Adetokumboa, da bi potom usledio katastrofalan, dozvolivši mu da ostane u matičnom klubu. Bez ikakvih treninga ili proba, Baksi su draftovali Janisa, ističući u prvi plan da ih veoma podseća na Kevina Durenta, što je u prvi mah naišlo na podsmehe.

Veliki broj povreda u timu Baksa doveo je Adentokumba na prag startne petorke, što je i uspeo da postigne ostavivši na klupi prvog strelca i najveću zvezdu tima Ou Džej Meja. U svojoj ruki sezoni beleži sedam poena uz skoro pet skokova i dve asistencije po utakmici, što je fenomenalna polazna osnova.

Momak sa nestvarno dugačkim rukama, velikim šakama, visinom krilnog centra i brzinom beka se već sada kandiduje za jednog od najboljih evropskih košarkaša u NBA, a sve je na njemu, da radom i zalaganjem isprati svoj talenat i od njega stvori kvalitet.

Na utakmici “Zvezda u usponu” koja će biti organizovana u okviru Ol-star vikenda u Nju Orleansu zakazanog od 14. do 16. februara učestvovaće:

Stiven Adams (Oklahoma)
Pero Antić (Atlanta)
Janis Adentokumbo (Milvoki)
Trej Burk (Juta)
Majkl Karter – Vilijams (Filadelfija)
Tim Hardavej Junior (Njujork)
Viktor Oladipo (Orlando)
Keli Olinik (Boston)
Mejson Plamli (Bruklin)
Harison Barns (Golden Stejt)
Bredli Bil (Vašington)
Entoni Dejvis (Nju Orleans)
Andre Dramond (Detroit)
Terens Džons (Hjuston)
Demijen Lilard (Portland)
Džered Salindžer (Boston)
Jonas Valančunas (Toronto)
Dion Vejters (Klivlend)

Da li je među 18 izabranih bilo mesta za Miroslava Raduljicu? Kako će se Pero Antić snaći u ulozi ruki veterana u nastavku sezone? Da li njihove karijere potvrđuju veliku razliku između shvatanja košarke u Evropi i Americi? Mišljenja, sugestije i zapažanja ostavite u komentarima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

strana 1 od 1 idi na stranu