NCAA: Šta se desilo sa centrima?

Izvor: Aleksandar Džikić, pomoćni trener KK Partizan
Podeli

Pre nekoliko dana završilo se MARTOVSKO LUDILO iliti playoff košarkaškog takmičenja I divizije NCAA u muškoj konkurenciji. Ako se po strani ostave gotovo debilni komentari tipa “samo Amerikanci mogu da u aprilu završe martovsko ludilo” (da čovek ne poveruje šta sve može da se čuje ovih dana), onda ostaje samo žal zbog nesvakidašnje nezainteresovanosti ovdašnjih TV medija za dešavanja koja, siguran sam, ipak zanimaju svetsku košarkašku naciju broj 1. Ipak, postojala je prilika da se sam Final four isprati u direktnim prenosima, ali je zanimljivo koliko potencijalnih gledalaca nije znalo da se prekookeansko ‘ludilo” može i kod nas pogledati.

Znam mnogo ljudi koji jednostavno ne gledaju NBA. Niti prate prenose, niti izveštaje, čak ih ni TOP 10 kolekcije ne zanimaju. Jednostavno, za njih “sve to tamo” ima neku crtu cirkuske atrakcije, pa često čujem da se tamo sve unapred zna i da je NBA tek nešto “bolja” od obračuna čuvenih catch-zvezda. A ono što bi vas svakako iznenadilo je broj “ljudi iz košarke” čija su razmišljanja tek nešto drugačija od ovih najtvrdokornijih.

Čak i u Americi NBA nije nacionalni sport broj 1. Razloga ima puno, i mnogi od njih su daleko van sporta, ali o tome neću pisati. Daleko popularnija je tzv. amaterska košarka, naročito ona koju igraju škole koje pripadaju I diviziji. Veća popularnost je lako objašnjiva – jednostavno ima puno veze sa osećajem pripadnosti koji se stiče tokom školovanja na istim tim školama. Veliki broj i na taj način dobijenih fanova,  svake godine jedva dočeka sredinu marta i početak playoff takmičenja, kome prethodi “presuda” posebne komisije pri NCAA, koja za zadatak ima da na, za nas izuzetno nerazumljiv i pomalo čudan način verifikuje nastupe svakog koledža širom Amerike (i na nižim nivoima se takmičenje nastavlja, a isti slučaj je i sa školama koje ne ostvare plasman među najboljih 64).

Sistem takmičenja je klasičan nokaut sistem, i tu nema kupovine “još jednog žetona”, a upravo na taj način pružena šansa je ono što daje posebne “boje” neizvesnosti. Od početka primene ovakve završnice, niti jedna sezona nije ostala pošteđena većih ili manjih iznenađenja, pa je i ovoga puta bilo isto. Na Final Four turniru u New Orleansu našli su se Kanzas, Syracuse, Marquette i Texas, od kojih su samo ovi poslednji bili nosioci “kostura” u svom regionu. Svi ostali su morali, pre ili kasnije, da poraze prvorangirane timove. U analizama pred početak prve runde, velika većina stručnjaka je bila sklona da predvidi na neki nacin “posebnu” sezonu. Po tim predviđanjima sva 4 prvoplasirana su bila «već viđena» na finalnom turniru. Koliko je meni poznato to se do sada nije nikada desilo, mada ne isključujem da nisam u pravu. S druge strane, siguran sam da bi mi bilo poznato da je to uobičajenost.

U polufinalnim mečevima sastali su se Kanzas-Marquette, dok je drugi par bio Texas-Syracuse. Favorit broj 1, Kanzas je demolirao tim Marquettea. Ne znam koliko vas je imalo prilike da pogleda tu utakmicu, ali verujte mi da je imalo šta da se vidi. Kontranapad u jednom vrhunskom izvođenju i na sve moguće načine. Posle skoka u odbrani, posle slobodnih bacanja, posle presečenih lopti, čak i posle primljenog koša... Igrajući svoju igru, tim sa najboljom kontrom u državi je došao do velikog finala.

U drugom meču izraziti favorit je bila ekipa Texasa, predvođena prvim igračem sezone, playmakerom TJ Fordom, omalenim brzanjcem, bez šuta, ali sa velikom hrabrošću i izraženim liderskim sposobnostima. Syracuse je napravio iznenađenje samim pojavljivanjem na turniru, ali sposobnosti freshmena Anthonyja su nagoveštavale veliku borbu.

Baš tako je i bilo. Zonska odbrana 2-3 Syracusea je odradila svoje – Fordov učinak je sveden na najmanju moguću meru, dok je Anthony bio gotovo nezaustavljiv. Krajnji skor – pobeda «narandžastih» i plasman u finale.

Na delu smo imali prilike da vidimo nekoliko igrača koji bi mogli postati članovi NBA... barem tako tvrde američki «izvori». U ekipi Kanzasa u prvi plan su se isturali Kolison i Hajnrih, dva bela igrača, dok je broj 1 za Syracuse bio pomenuti Carmelo Anthony, mladić koji je već viđen u NBA, iako je tek počeo svoje «školovanje». Samom utakmicom se ne bih bavio previše, naročito ne njenim tokom. Više bih se osvrnuo na par detalja. Trener Kanzasa Roy Williams je već rezervisao svoje mesto u Kući slavnih. Petnaest godina uspešnog rada, ali i čekanja na titulu, su najbolja preporuka da ga ovih dana North Carolina otvoreno priziva da preuzme uprašnjenu head coach poziciju, tako da postoji realna mogućnost da je finalna utakmica upravo poslednja u kojoj je predvodio Kanzas.

Ono što me impresionira je način na koji je dočekana ova ekipa, po povratku u svoj kampus. Sedam hiljada ljudi je došlo da, i pored poraza, oda priznanje za sve ono što je ekipa pružila ove sezone. Možete li da zamislite nešto slično kod nas? Još jedna stvar vezana isključivo za trenere – pobednik Boeheim je već 27 godina trener Syracusea, dok sam podatak o Williamsu već naveo. Interesantno, zar ne? Rad i uspešnost ovih trenera ne određuju njihove titule i trofeji, ima tu tako puno stvari koje se «boduju». Mislim da je i to razlika u odnosu na odnose kakvi vladaju na ovdašnjim prostorima (u najkraćem, kod nas sve se svodi na ono: danas jesi, sutra nisi... kao da pobede i porazi prave BOLJE I LOŠIJE trenere...).

Uostalom, nije potrebna neka velika mudrost da se shvati da je kontinuitet rada preduslov uspeha, a da sada ne započinjem priču o «sigurnosti» trenera koja je jedna od važnijih stavki kada se priča o «izvlačenju maximuma».

A sada par reci o igračima. Verujem da oni inficirani košarkom veoma dobro znaju da je sve i jedan talentovaniji mladi igrač sa (do daljnjeg) plavim pasošem već odavno «registrovan» od strane onih koji drugi posao i nemaju. O njima se zna, više ili manje sve, u zavisnosti od toga koliko su «interesantni». Sigruno je da su u prvom planu igrači kao što su Krstić i Miličić, koje svako ozbiljan u ovoj zemlji treba pod hitno da prestane da naziva «klincima» i izbije im iz ruke «alibi-adute» (njihovo je da shvate da se bave SENIORSKOM košarkom, i nema tu više «napred-nazad» po potrebi, sve u stilu: kad je ok, super je što sam mlad, a kada ne ide... pa dobro, mlad je...).

Pošto se takvo interesovanje NBA (jasno je da smo NCAA odavno preskočili, tako da je retko kome ta priča interesantna) prihvati kao uobičajenost, treba pokušati dati odgovor na sledeće pitanje: kako je moguće da su im svi ti klinci baš toliko interesantni, kada za većinu njih jedan prosečan ovdašnji sport fan nije čuo, a da ne pričam o tome da ih nikad uživo nije video na nekoj utakmici (misljenja sam da je, i posle svih uspeha, košarkaška publika u ovoj zemlji daleko malobrojnija od ostalih)?

Neke od odgovora smo mogli da dobijemo praćenjem finalnih utakmica turnira u New Orleansu. U najavama tih mečeva pisani su hvalospevi o pojedincima i zaista sam bio nestrpljiv da ih vidim na delu, barem one koje ranije nisam gledao, odnosno one koje sam imao manje prilike da vidim (primera radi «čudo zvano Carmelo» sam gledao u njegovom najlošijem ovogodišnjem izdanju).

Posle završetka, ostao sam pomalo zatečen – oni od kojih se mnogo očekivalo su prilično razočarali. Evo nekoliko primera... Na TJ Forda i njegovu košarku skrenuta mi je pažnja od strane jednog prijatelja, koji se bavi ocenjivanjem i projekcijom dometa mladih košarkaša. Zaista mi je rekao dosta lepih stvari i odmah se u startu ogradio od njegovih šuterskih sposobnosti, uz napomenu da je šut daleko od lošeg, ali da je to njegova poslednja napadačka opcija. Upravo to se moglo primetiti i u ovim utakmicama. Svakako da ovaj mladić ima puno prostora za napredak, pre svega u pomenutom elementu, ali u njegovom slučaju, kao i u slučaju ostalih «viđenijih» igrača ovog turnira, nisam mogao da se oduprem njihovom posmatranju kroz prizmu «evropske košarke», odnosno ko bi od njih, na koji nacin, kako i koliko mogao da bude REALAN igrač u timu koji, recimo, igra Evroligu?

Ford je playmaker koji ima sve, ali nema šuta. Kolison (Kanzas) je «četvorka», All American igrač, baš kao i Ford, visine 205cm, odlične spretnosti pod obručima, dobar atleta, ali i bez šuta sa 3 poena... što je praktično neophodnost za igru na toj poziciji u Evropi. Uostalom, ko zna kakav bi rezultat u finalu bio da ovaj igrač može da pogodi sa 3 poena, verovatno bi zona Syracusea bila u mnogo većim problemima. Hajnrih (Kanzas) je još jedan od 15 najboljih ove sezone, ostavio je dubok trag na svojoj školi, ali gde dalje. Ne isključujem mogućnost da se nađe i u NBA, ali... pozicija na kojoj igra (nazvao bih to 12, ili jedan na dva) traži atlete. Nije tajna da je u NBA najteže igrati na poziciji 2, a ukoliko nastavi karijeru kao playmaker, nekako ovog momka ne vidim kao pobednika u duelima sa igračima kao što su Parker, Bibby ili Tinsley, koji su približno njegovih godina, a da ne govorim o Kiddu ili Nashu.

Wade je još jedan član prve petorke prvenstva koji je igrao na ovom turniru. Igrač koji je Marquette odveo na Final Four prvi put posle 1977. godine (kada su i uzeli titulu) se prilično razlikuje od prethodno pomenute trojice. Fizički je superioran i sa te strane spreman za košarku na bilo kom nivou. Sposoban je da sam sebi napravi poene, baš kao što to može da uradi i za druge. Jeste, igra na toj zahtevnoj poziciji beka šutera, ali kod njega šut nije problem, jer koševe postiže na priličan broj načina. U odnosu na Forda, Kolisona (članovi prve petorke) i Hajnriha, Wade je sigurno u prednosti kada se pravi projekcija njegove karijere. Potrebno mu je samo malo sreće prilikom draftovanja, ostatak posla će vrlo verovatno moći i sam da obavi.

Carmelo Anthony je ime puno puta pominjano u našoj javnosti, pre svega jer je nekako «išlo» uz priče o Miličićevom odlasku «preko bare». Naravno, kako to obično biva, 99% ljudi nikada nije videlo momka kako igra, iako su baratali podacima o njemu kao da su, u najmanju ruku, uz njega barem dve godine.

Sama činjenica da je školu u svojoj prvoj sezoni doveo do Final Foura, a zatim uradio sve moguće i nemoguće na putu do krajnjeg i kompletnog trijumfa je dokaz njegovog kvaliteta. Partija koju sam video protiv Texasa me je oduševila. Momak kome je polazna pozicija trojka (204cm) je na toj utakmici postizao koševe na sve poznate nacine. Šutem spolja, šutem posle driblinga, u kontri, leđima ka košu, sa linije slobodnih bacanja, sa 3 poena, posle okreta ili serija finti... jednostavno, predstavio se u svom najboljem izdanju. I sve sa osmehom na licu. Više i sporije čuvare je izvlačio spolja i igrao protiv njih licem, niže i slabije je «zidao» sve do koša. Uvek sa odgovorom «šta ga čeka» podsetio me na Bodirogu. Momak je toliko kvalitetan i sposoban. Oko njega nema sumnje, osim one da je posle ovoga turnira ponovo otvoreno pitanje KO JE PICK BR 1.

Još jedan igrač me zaista zadovoljio svojim izvođenjem košarkaške igre. Reč je o Keithu Langfordu, igraču Kanzasa, koji je prinuđen da živi u senci poznatijih, starijih i medijima milijih Kolisona i Hajnriha. Ovaj spoljnjak je apsolutno najbolji atleta koji se mogao videti u ove 4 ekipe, uključujući i Wadea. Brzina, skočnost, reakcija, snaga, plus sasvim solidne veštine su ga izdvojile od ostalih. Dobar deo svojih poena Langford postiže iz kontranapada, što je kod nas veoma potcenjena i dobrano zaboravljena veština («stručnjaci» su mišljenja da na taj način može svako da igra, što je najdalje moguće od istine... zaboravili smo na igrače koji istrčavaju kontranapad SVAKI put i koji su kadri da te situacije rešavaju uspešno)... ali se «negde drugde» itekako ceni i poštuje.

Još jedan detalj – nema dominantnih visokih igrača. Nijedna od 4 najbolje ekipe se ne može pohvaliti da u svojim redovima ima igrača kome je «rezon» spustiti loptu blizu reketa, jer on to može da realizuje. Da problem bude veći, takvih igrača zaista nema puno u celoj NCAA, a ako se problem proširi i na NBA lako se može doći do zaključka da je trenutna situacija takva da je nedostatak dominantnih «petica» ono što najviše osiromašuje košarku koja se igra u Americi, bez obzira na nivo takmičenja. Jednostavno, osim Lakersa i Shaquillea, nema ekipe kojoj je centar prva napadačka opcija. Postoji određeni broj ekipa u kojima te zadatke obavljaju drugi igrači, bez obzira na pozicije – primera radi, najbolji igrač Dallasa na low postu je playmaker Van Exel, u New Yorku je to Sprewell itd itd. A da vas podsetim na situaciju osamdesetih i devedesetih godina. Jabbar, Malone, Ewing, Olajuwon, Mourning, Parish, Mc Hale, O’Neal, Robinson... i velika većina tih igrača je te svoje veštine imala prilike da prikaže i tokom svojih NCAA karijera.

Uz to, došlo je do prave «poplave» undersized igraca, odnosno onih koji svojom visinom završavaju poslove u koledž košarci , ali su jednostavno mali za NBA. Prihvatanje te činjenice olakšava da se shvati ovolika jurnjava za neameričkim igracima. Primera radi, samo Partizan u svojim redovima ima sledeće igrače, koji su vršnjaci igrača o kojima govorimo. Sekulić – 1982 – 209, Krstić – 1983 – 212, Perović – 1985 – 217, Lekić – 1985 – 209, Samardžijski – 1986 – 210... Pored pomenutih igrača Partizana, evo imena još nekih nasih igrača koji bi imali pravo nastupa za američke škole (misli se na starosne granice). Vujanić (verovali ili ne), Radmanović, Tica, Koprivica, Ćakić, Plisnić, Bratić, Koljević, Pavlović, Bakić, Čabarkapa, Miličić, Tošić, Stefanović, Pavković...i spisku tu nije kraj.

Veliko je pitanje kako bi se snašli u drugačijoj kosarci od one koje igraju i na koju su navikli, baš kao što je teško dati odgovor na isto pitanje kada su američki igrači u pitanju. Sve u svemu, jedan drugi svet i drugačija košarka. Treneri koji rade u kontinuitetu, igrači koji ne mogu da treniraju više od 20 sati nedeljno, američki san o ultimativnoj pobedi i stazi uspeha.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.