Mislili ste da je posao sudije samo na terenu, ali tih efektivnih jedan, dva, tri, četiri, pa i više sati upotpunjeni su nekim drugim, dodatnim aktivnostima.
U pauzi između mečeva bavimo se ocenjivanjem mlađih kolega – gledamo njihove mečeve, što je moguće više, a svakome od nas dodeljena je jedna osoba kojoj smo mentori u toku dve ili tri nedelje. Prenosimo im svoja iskustva, zajedno diskutujemo o situacijama koje su im se desile na terenu ili uopšteno, a oni dolaze i gledaju naše mečeve.
Na kraju turnira sve to prenosimo na papir i dajemo im ocenu. Taj čitav proces evaluacije trebalo bi uvek da bude nešto pozitivno i konstruktivno, na taj način sam i ja učila od iskusnijih.
Kažu mi ljudi da im moj posao deluje veome interesantno kada gledaju Rolan Garos iz svoje fotelje kod kuće.
“Drugačiji, zabavan, kakav se samo poželeti može“. Zapravo i sama nekada tako mislim, ali nije uvek tako. Mnogo je odricanja, propuštenih stvari u porodičnom i socijalnom životu, pa nekada zaista ume da bude teško. Iako je hiljadu ljudi oko mene, nekada se osetim samom – nedostaju mi moj krevet, dom, porodica, prijatelji... A i momak ili devojka vas retko trpe jer baš nikada niste tu.
Ipak, da ne ispadne da se žalim, osećam veliku ljubav prema sportu i imala sam mnogo sreće da se bavim poslom u kojem uživam. Tenis je moja strast, a kada radite ono što volite, onda je to kao da dana u životu niste radili. Volela bih da se uvek tako osećam.
Sada je ovaj naš karavan stigao do Pariza, a Rolan Garos je moj omiljeni Gren slem turnir – volim da radim na šljaci jer sam na njoj teniski i odrasla, pa se tu osećam najprijatnije i najsigurnije. Kao što igrači imaju omiljene podloge, imamo ih i mi.
Uslovi su nam odlični, klopa je tipično francuska – ako nečemu ne mogu da odolim, to je njihov sir, obožavam ga!
Kancelarije šefa sudija nalazi se odmah iza terena 10, na sredini kompleksa blizu stadiona ’Suzan Lenglen’. Tu su i naše prostorije u kojima se odmaramo u toku dana, dok su na Šatrijeu smešteni sudijski ’mozgovi’, tako zovem supervizore.
Ali najviše volim svoju drugu ’kancelariju’, a to je teren – fascinirana sam svaki put kada izađem na Filip Šatrije. To je moje radno mesto, a kada sagledate stvari iz tog ugla, onda je to zaista impresivno. Svaki put doživim mali deo teniske istorije za tih nekoliko sati u sudijskoj stolici, malo li je?
Mada nisam tako mislila kada sam baš na Garosu ’poletela’ iz stolice pre nekoliko godina – sigurna sam da je ljudima to tada bilo vrlo smešno, sad je i meni, ali tada... Uh. Sreća u nesreći jeste što se to desilo na jednom od manjih terena kada TV kamere nisu bile uključene, inače bih postala ’zvezda’ na Jutubu.
Volim i Pariz, uživam da šetam njegovim ulicama bez nekog određenog plana, da se izgubim u gradu – tako i inače istražujem nova mesta, to me opušta i najbolji je način da doživim ljude i način na koji žive.
Ako moram nešto da izdvojim, to su šetnje pored reke i uvek, baš svaki put kada dođem u Pariz, odem na Monmartr – pogled sa stepeništa ispred Sacre Coeur bazilike treba doživeti...
Kao i svugde, lepše je kada je sunčano – sa kišom, hladnoćom i prekidima sve malo gubi svoju draž, ali na to ne možemo da utičemo.
Možemo samo da čekamo...a vreme ’ubijam’ na razne načine – muzikom, knjigom, pričom sa kolegama...
I inače volim da pročitam dobru knjigu, neku koja ostavlja trag i tera na razmišljanje, nisam ljubitelj laganih štiva. Sad baš čitam Kunderinu ’Nepodnošljivu lakoću postojanja’.
Filmove sam nekada gledala mnogo više, mada ih sada pogledam po pet u cugu na putu do Australije, hahah... Nikada, baš nikada ne spavam u avionu.
Ranije sam igrala tenis, a suđenjem sam počela da se bavim paralelno sa studijama. Volim da putujem, da budem aktivna i da se bavim sportom, tako najbolje trošim negativnu energiju. Volim i da se družim, da se viđam sa prijateljima i da provodim vreme u prirodi.
To je još jedan od razloga zašto me posao sudije ispunjava – ne znam kako bih se nosila sa činjenicom da vreme provodim u kancelariji od devet do pet popodne svakoga dana. Mada, možda se i to jednom promeni, ko zna...
Saša mi kaže da pišem o situaciji sa meča Hiraldo – Matju, ali nažalost, ne mogu o tome konkretno... Ono što stoji jeste da su neki mečevi naporniji, da su igrači pod tenzijom i da sve to utiče na njihovo raspoloženje. Sve je to deo igre, ali ako znam da sam dobro uradila svoj posao, lakše mi je da se nosim sa bilo kojom situacijom.